Sportsko društvo Crvena zvezda je proglašavanjem najboljih sportista i dodelom nagrada za prethodnu godinu obeležilo svoj 77. rođendan. Među ovogodišnjim laureatima našao se i Dragiša Vučinić, košarkaška legenda kluba, igrač koji je obeležio jedan period njegovog postojanja. Nezaboravni Vučko dobio je nagradu za životno delo čime mu se njegova Zvezda bar delimično odužila za sve ono što je on njoj dao.
Dragiša Vučinić, reprezentativac, trener i predsednik kluba rođen je 4. aprila 1948. godine u Mostaru. Prve košarkaške korake napravio je u rodnom gradu, u ekipi Lokomotive 1962. Dobrim partijama došao je i do dresa mlade reprezentacije. Ranko Žeravica, tada selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije, pozvao ga je na Balkanski šampionat koji je održan 1965. u Kraljevu.

Na internacionalnom turniru u Sarajevu skrenuo je na sebe pažnju šire javnosti. Čelnici Crvene zvezde otputovali su za Mostar kako bi razgovarali sa Dragišom i njegovim ocem.
– Crvena zvezda vašem sinu ne može obećati kule i gradove, jedino mu garantujemo da će imati sve uslove da uz košarku redovno studira i završi fakultet – bile su reči čelnika beogradskog kluba.
Nakon Zvezde pojavili su se emisari raznih klubovi. Najupornija je bila Olimpija, ali otac je presekao sve dileme rekavši da su Dragiša i on dali reč Zvezdi, i da se rečeno ne može pogaziti. Krajem 1966. Dragiša je stigao u Beograd a 27. januara 1967. potpisao za Crvenu zvezdu. Iako mu je matični klub Lokomotiva izdala ispisnicu morao je da sačeka devet meseci kako bi stekao pravo nastupa za novi klub. Debitovao je 2. jula 1967. u Splitu protiv Jugoplastike. Zabeležio i svoj prvi poen u crveno- belom dresu.
Ubrzo je u Zvezdi postao jedan od nosilaca igre. Vrlo su retke utakmice na kojima Vučinić nije imao dvocifreni broj poena. Iako je bio visok samo 201 cm sjajno se, zahvaljujući tehnici i borbenosti, nosio sa znatno višim igračima. Zajedno sa Vladimirom Cvetkovićem i mladim lavovima Ljubodragom- Ducijem Simonovićem, Draganom Kapičićem i Zoranom Slavnićem, vratio je titulu na Mali Kalemegdan posle 14 „gladnih“ godina. Kao član šampionske generacije imao priliku da zaigra u Kupu evropskih šampiona.
Svoju najbolju sezonu Vučinić je odigrao 1973/74, kada je Zvezda napravila istorijski uspeh i osvojila do sada jedini evropski trofej – Kup pobednika kupova, pobedivši 2. aprila 1974. u Udinama u finalu Zbrojovku iz Brna 86-75. Kapičić je dao 23 poena, Slavnić 10, Simonović 19 a Vučinić 12. U ekipi su još bili Radivoje Živković (8), Ivan Sarjanović (4) i Goran Rakočević. Sa klupe ih je vodio legendarni profesor Aleksandar Nikolić.
Najuspešniji deo karijere je proveo u Crvenoj zvezdi. Nastupao od 1967. pa sve do 1979. godine. U poslednjoj sezoni u klubu bio je igrač/trener zajedno sa Miletom Protićem. Sa 354 utakmice nalazi se na 5. mestu večne liste po broju odigranih mečeva. Postigao je 4.685 poena, po broju poena nalazi se na petom mestu večne liste. Član je one zlatne Zvezdine generacije koja je osvojila dve šampionske titule, tri kupa i jedan Kup pobednika kupova.

Nameravao je da okonća karijeru 1978, ali kako se Zvezda te sezone našla u veoma neugodnoj situaciji nije mogao da ostavi klub na cedilu pa je posle par meseci pauze ponovo obukao crveno-beli dres. Te sezone se našao zajedno sa Miletom Protićem i u ulozi trenera. Uspeli su da Zvezdu spasu od ispadanja iz Prve savezne lige. Pre definitivnog povlačenja odigrao je, zajedno sa Ljubodragom-Ducijem Simonovićem, nekoliko sezona za Lifam iz Stare Pazove.
Vučko – kako su ga zvali saigrači a i navijači – je odigrao mnogo velikih utakmica u crveno-belom dresu, ali uvek je sa ponosom isticao partiju koju je pružio protiv velikog Reala iz Madrida u Beogradu, kada je nakon izlaska Kapičića iz igre zbog pet ličnih grešaka ceo teret pao na njegova pleća. Zvezda je nošena fantastičnom igrom Vučinića zabeležila istorijsku pobedu nad kraljevskim klubom 80-70, uz njegovih 18 poena.
Devedestih godina je bio i predsednik kluba sa Malog Kalemegdana, jedan od najzaslužnijih za šampionske titule 1993. i 1994. godine. Preuzeo je klub kada nije bio baš u najboljem sportskom, finansijskom i organizacionom stanju. Klub je za prethodnu 1990. godinu bio u minusu nekih 500.000 dolara, što za ono vreme nije bila mala cifra. Napustio je Crvenu zvezdu 1994. ostavivši finansijsku i organizacionu stabilnost. Obavljao je i funkcije predsednika Košarkaškog saveza Srbije, kao i predsednika Stručnog saveta i Takmičarske komisije KSS.
Bio je i reprezentativac Jugoslavije, sa kojom ima osvojenu srebrnu medalju na Prvenstvu Evrope 1971. godine. Bio je i na spisku kandidata za Olimpijske igre u Meksiku, ali zbog obaveza na fakultetu morao je da otkaže svoje učešće na Olimpijadi.

Sjajna generacija iz Porto San Đorđa
Juniorska selekcija Jugoslavije bila je druga na šampionatu Evrope 1966. u italijanskom Porto San Đorđu. Na putu do finala selekcija koju je vodio Ranko Žeravica pobedila je Finsku 58-49, Italiju 51-44, Francusku 68-47 i Čehoslovačku 66-37, dok je u finalu poražena od SSSR 50-71.
U ekipi su bili Mihajlo Manović, Bogdan Tanjević, Steruli Andonovski, Kosta Grubor, Dragiša Vučinić, Ivica Valek, Dragan Kapičić, Ljubodrag Simonović, Damir Šolman, Aljoša Žorga i Krešimir Ćosić. Petorica (Ćosić, Simonović, Kapičić, Šolman i Žorga) su samo četiri godine kasnije, u Ljubljani 1970, bili prvaci sveta. Seniorski.
Prvi strelac ekipe u Porto San Đorđu bio je Krešo Ćosić. Dao je 62 poena, odnosno 12,4 po meču. Vučinić je odigrao tri utakmice na kojima je dao 19 poena, 5 (iz 8 pokušaja) sa linije penala. Najbolji meč odigrao je protiv Francuske kojoj je ubacio 13 poena. Preostale je dao Sovjetskom Savezu (4) i Čehoslovačkoj (2).
Photo: Twitter