Početna BLOGLale Vujadinović: Piva Ivković, vajar košarke

Lale Vujadinović: Piva Ivković, vajar košarke

od Lale Vujadinović
41 pregleda

Gospodin Lale Vujadinović, hroničar sportske i svake druge istorije Crvenog krsta, posle priče o Košarkaškom klubu Radnički poslao nam je svoje sećanje na Slobodana- Pivu Ivkovića, legendarnog trenera košarkaša ovog kluba.

***

Ljudski i sportski portret Slobodana Ivkovića gotovo je nemoguće verno prikazati u jednom tekstu. Mogu se nabrojati svi bitni podaci iz njegove kareijere, ali to neće objasniti njegovu ličnost.

Ubeđen sam da dva pojma – ljudska dobrota i ljubav prema igri – najbolje karakterišu Pivu. Za opis Pivine ličnosti  “u pomoć” pozivam našeg nobelovca Ivu Andrića, koji je bio čest gost na košarkaškim terenima na Malom Kalemegdanu. Pisca na utakmicama nije interesovao rezultat, već način igre. Primećivao je da jedan tim igra šablonski pri čemu igrači gube individualnost. Drugi klub je igrao sa puno šarma, igrači su u igru ugrađivali svoj talenat, isticali individualnost, maštu. Jasno je na čijoj su strani bile piščeve simpatije. Siguran sam da bi se i Piva Ivković opredelio za ekipu čija igra nije bila lišena talenta i čarolije.

Slobodan-Piva Ivković je bio svestrano nadaren. Obrazovan, inteligentan, duhovit… Imao je smisla za muziku, slikarstvo, poeziju ali je celog sebe posvetio košarci. Rekao bih da je bio vajar košarke, skulptor koji je i bez dleta i čekića oblikovao tim. Dokazao je da je i trenerski posao i te kako stvaralački rad. A njegovo košarkaško stvaralaštvo dostojno je velikog poštovanja. Bio je darovit igrač, ali mnogo bolji trener. Sudbina je prema njemu bila raskošno milostiva jer mu je podarila više talenata, a on je neka od svojih brojnih znanja umeo da prenese na igrače koje je obučavao.

Pivu čoveka i trenera ne možemo shvatiti bez njegovog mlađeg brata Dušana-Dude. Košarka i golubovi bili su im zajednička strast, ali svako je imao i svoju individualnost. Obojicu je krasila dobrota, neka vrsta posebne plemenitosti ugravirane u njihovo genetsko stablo koje vodi do Nikole Tesle, rođaka po majci.

Duda i Piva Ivković

Bratski odnos je često bio tema književnih dela, od svetskih pisaca do Ive Andrića i njegovih Pamukovića. Piva i Duda su bili svetao primer bratske ljubavi. Vaspitanje su stekli u porodici, od oca doktora nauka i majke profesorke, školovali su se a “dopunski” fakultet bile su im ulice Crvenog krsta. I stadion SD Radnički. Porodična kuća bila je bukvalno preko puta ulaza na taj stadion, i nekako je bilo logično da njihova sportska aktivnost počne na tom starom zdanju, u sportskom društvu duge i svetle istorije.

Piva je 1973. doneo titulu prvaka one Jugoslavije sa timom koji je 4 godine ranije ispao u Drugu ligu sa – pozitivnom koš-razlikom, što je nezabeležen slučaj u istoriji lige. Bila je to generacija Srećka Jarića, Miluna Marovića, Dugog Damnjanovića, Tvigija Ivkovića… Bili su poznati kao “romantičari” jer su igrali lepu, atraktivnu košarku. I Dušan je trenirao Radnički ali njegov doprinos našoj košarci mnogo je veći kroz sjajne rezultate reprezentacije. Dušan je kasnije je bio na čelu SD Radnički i svojim autoritetom pomogao da se sačuvaju stadion i prostorije kada su se našle na meti novokomponovanih biznismena koji bi umesto sportskog igrališta radije videli šoping centar.

Piva i Duda Ivković su radili i u drugim klubovima, bili i u inostranstvu, ali u srcu su im uvek  bili Crveni krst i – Radnički.

Da se ja pitam, nešto bi se na tom njihovom i mom Crvenom krstu zvalo “Piva i Duda Ivković.” Zaslužili su.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar