Početna BLOGZaga Žeravica: Naša Mica – sjajna igračica

Zaga Žeravica: Naša Mica – sjajna igračica

od Zaga Žeravica
52 pregleda

Naša prijateljica i povremena saradnica Zaga Simić-Žeravica poslala nam je tekst o drugarici i saigračici Milici-Mici Radovanović. U Klermonferanu, francuskom klubu u kome je Mica završila karijeru, sprema se knjiga o ovom uspešnom klubu. Zagino sećanje je bazirano na vreme njihovog igranja u Radničkom i reprezentaciji. A druženje traje do danas…

***

Kad me je Milica Radovanović, naša Mica, zamolila da nešto napišem o njoj i njenoj igračkoj karijeri, o našem druženju, o našem Radničkom, sa zadovoljstvom sam prihvatila. A onda shvatih da je zadatak težak.

Šta, kako i koliko? Da pokušam, kao slobodna bacanja u nadi da će „ući“?

Prošlo je mnogo vremena od naše košarke, malo nas je ostalo da se sećamo i pričamo.  Uspomene krenuše same: treninzi, utakmice, putovanja,  anegdote, veselja, tuge… Brzo sam shvatila da ću jedva moći delić da opišem, ali i toliko neka bude moj mali poklon našoj Mici za sve što smo proživele zajedno.

Višak samo-entuzijazam

Kad pričamo o onima sa kojim smo  igrali, pričamo neizbežno i o sebi. Ja sam 1958. došla u Radnički iz BSK-a, posle osvojenog prvenstva države, kao nova “nada” kluba sa Crvenog  Krsta. Radnički  je imao sve ekipe, ženske i muške, ali sve je bilo skromno: teren, stadion, svlačionice… Na pretek je bilo samo entuzijazma i talenta.

Uprava je odlučila da žensku seniorsku ekipu podmladi, i doveli su nas nekoliko novih i mlađih: Nadica Jovičić, sestre Dara i Beba Matić i još nekoliko devojaka (davno beše). Od prethodne ekipe ostale su Milica Radovanović, Boska Pešić, Biljana….. i Ljubica Radulović. Sve su one već bile ili u reprezentaciji, ili oko nje, pa je nama novajlijama bilo teško da se uklopimo. Pomogla nam je najbolja igračica Radničkog, a kasnije cele Evrope Milica-Mica Radovanović koja nas je iskreno prihvatila i pomogla da se snađemo i  uklopimo.

Ja lično nisam  osetila neku veću poteškoću. Jednostavno sam trenirala i igrala.

Mica nas je bodrila i pomagala pa smo zajedno već prve godine bile vicešampionke Jugoslavije,  a onda smo redom  osvojile  sedam šampionskih titula.

Šampionski tim Radničkog, Milica Radovanović stoji prva sleva

Milica je bila primer, kao igračica i kao čovek. Svakoj situaciji prilazila je ozbiljno, sa  maksimalnom pažnjom. Probleme je rešavala na neki samo njoj svojstven i jednostavan način, bez podizanja tona, bez nervoze. Na treningu  je bila prva, a ostajala poslednja – za “samo još par šuteva”. 

Dolazile smo ujutru rano, pre škole ili fakulteta, da treniramo šut. Trener Bora Cenić je uvek bio na terenu  da ispravi naše greške, da nam vraća lopte. Milica je stanovala daleko ali nikad nije kasnila na trening. 

Posle treninga  presvukle bi smo se na brzaka pa trk u školu. Popodne opet obavezni trening.

Nije bilo posebnih kondicionih trenera i ostalih brojnih pomoćnika. Glavni trener je sve radio  sam. Za divno čudo, nije bilo povreda. Za sve moje godine u Radničkom od 1958 do 1969, samo su dve košarkašice imale problem sa meniskusom, operisane su uspešno i nastavile. 

Igralo se od proleća do kasne jeseni na betonu, asfaltu, ponekad po kiši…

Od opreme smo imale dve garniture dresova, trenerku i kasnije par patika, koje smo čuvale kao blago.

Sećam se prvih Superga patika, koje su bile nešto najlepše sto smo videle i dobile. Bila je tragedija kad se pocepaju, ili kad ih neka izgubi, zaboravi na nekom putu. Sledile su naše Borovo patike.

U to vreme bili smo  nekako jednake i ništa nam nije bilo ni čudno ni teško. Sve je bilo normalno, treniralo se, putovalo, pobeđivalo i gubilo. Putovale smo skromno, najčešće vozom, uglavnom  drugom klasom, na drvenim klupama.

„Druženje“ sa vozom

Putovalo se do Splita, Ljubljane, Zagreba, Novog Sada…. sve vozom, najčešće uz pesmu.   Kao šampionke države igrale smo Kup šampiona, putovale preko Trsta, Đenove, Barselone, Madrida, do La Korunje u Galiciji.  I sve vozom. Nije  bilo teško nego – divno! Spavale smo u Barseloni i Madridu, i to su bili „filmovi“ za sve nas.

Drugi veliki put, vozom naravno, bio je za Lenjingrad. Opet tri dana. Najlepši grad na svetu, tako nam je izgledalo iako je bio još u ruševinama. 

Putovanja do Sicilije bila su slična avantura od  tri dana. Ali kad si mlad i kad igraš košarku u Radničkom, koji je šampion, kad imaš dobro društvo – ništa nije (bilo) teško. Pozivali su nas na mnoge turnire jer smo bile dobre, a najbolja među nama  bila je Milica-Mica Radovanović, tanka kao grančica,  “50 kg sa sve krevetom”,  ali nezadrživa.

Uz rizik da budem subjektivna, tvrdim da je naša Mica bila super-igračica. Njen prodor i danas bi bio dobra pokazna vežba devojkama koje treniraju basket. Imala je takozvani prvi korak kojim je sticala prednost. Bilo je gotovo nemoguće zadržati je bez faula. A ni to se nije isplatilo jer je pogađala penale sa preciznošću od preko 90%. Kad nije stizala do koša dizala se na skok-šut i – pogađala. Dobro je šutirala i sa poluodstojanja. Jelka Kalenić i ja bile smo zadužene da razigravamo Micu, da joj doturamo lopte koje je ona neumorno proturala kroz obruč. Na treningu nisam volela da igram protiv nje, nisam mogla da je zadržim, osim faulom koji je izraz nemoći.

U reprezentaciji je uvek bila među najboljima. Često su me u inostranstvu pitali kako to ona igra sa “50 kg”. Imala sam samo jedan odgovor: talenat. Gledajući današnju žensku košarku mislim da nijedna iz moje generacije ne bi mogla da se uklopi. Osim Mice. Bila bi i danas odlična.

Nije bilo odbrane, koja bi mogla dugo da je prati, ili bi njeni čuvari brzo ispadali sa pet ličnih grešaka, ili su ih ljuti treneri  menjali. Igračice koje su ulazile da je čuvaju činile su to, sa strahom. Na kraju svakog prvenstva Mica je bila u prvih 10 po broju poena (i to bez trojki), isto kao i izvođačica slobodnih bacanja. Retko kad je „mašila“.

Kad smo gubile, podizala nam je moral: “Šta vam je, mi ovo dobijamo, idemo devojke” – znala je da kaže. Krenule bismo za i sa njom. Srećna sam što sam igrala sa njom, a ne protiv nje.

Reprezentacija Jugoslavije na Evropskom prvenstvu u Čehoslovačkoj 1956.

U ono naše vreme bilo je nezamislivo napisati, ali želim o jednom događaju  ne zbog samog slučaja, koliko zbog svih sportistkinja sveta, koje prolaze kroz isto ili slično.

Putovale smo vozom u Split, naravno drugom klasom, drvene klupe. Splićanke jake, imaju tri dobre reprezentativke, tu su bile oko prvog mesta sa Zvezdom i nama. Milica ima ciklus, trpi bolove, svaki čas ide u WC. Cvili i savija se od bola. Ne znamo kako da joj pomognemo. Celu noć se klackamo, voz staje, polazi, staje… Nikome ne pada na pamet da spava. Gledamo je i patimo sa njom. 

U Splitu su nam rezervisali dve sobe sa po četiri kreveta za “dnevni odmor”. Utakmica je u pet popodne. Vrućina, napolju sunce još jako, a mi „komirane“ od puta. Milica je i dalje loše. Smestimo je na jedan krevet.  Nikome nije palo ni na pamet da će ići na utakmicu, a kamo li da će igrati. Nije ništa jela od Beograda. Sve smo bile neraspoložene i zabrinute. Oko tri popodne Mica ustade i ode u kupatilo. Zadržala se, gledamo u vrata…. Istuširala se, izašla i rekla:

– Devojke, idemo da igramo i pobedimo! 

Bile smo u pozitivnom šoku. Gledamo je, providna, mršava, leluja se, jedva stoji. Ali hoće da igra. I da pobedi.

Naš trener Bora Cenić nije znao ništa o njenom problemu,  bilo je nezgodno o tome pričati. Ali ni nas niko nije pitao da li je “zgodno” da jednom mesečno trpimo, treniramo i takmičimo se.

Bravo MIco i danas ti se divim kad se setim. Izgubile smo s jednim poenom razlike, ali niko se nije sekirao, kao da smo pobedile. I jesmo, na neki način, pobedila je Milica i mi sve sa njom, i uz nju. 

Sigurna sam bila i tad, i danas, da ona nije izašla sa nama na teren izgubile bi smo sa većom razlikom.

To je bila  Milica, naša Mica.

Ona je brinula o svakoj od nas, nesebično i s ljubavlju. Svetlana Pavlov, naša drugarica koja je godinama dolazila najredovnije na sve treninge i utakmice, a veoma malo ili nimalo nije igrala. U Banjaluci vodimo s velikom razlikom. U tajmautu  Mica kaže Bori “Pusti Svetlanu, zaslužila je koliko i mi”.

To nije bio ni prvi, ni poslednji put. Znala je da ona traži minut odmora  kad se trener zaboravi, i da nas diže i vadi iz poraza.

Jedna jedina!

Rekla sam da smo isključivo putovale vozom. Po Jugoslaviji sve po deset i više sati.  Igrale smo remi i pevale, gricnule poneki poneti sendvič. Milica je i na kartama  morala da pobeđuje. Ponekad sam se pitala, dok igramo, kako joj se ne prispava, kao meni. Imala je divan glas i divno je pevala, ma sve smo volele da pevamo. Mnogo puta su nam se pridruživali putnici iz drugih kupea.

Danas je nezamislivo kad pričamo kako smo s putovanja po inostranstvu donosile poneku krpicu ili stvarčicu, koja nas je usrećila i o čemu se s danima pričalo.

Granice su bile drhtanje, strah od carinika, da li ćemo da prođemo sa tim sitnim švercom.

Kad bu se prošlo prštale su anegdote, kojoj je šta uspelo. O tome bi bilo zanimljivo napisati knjigu, „Utisci sa granica“….

Našle sponzora

Milici i meni je “iz vedra neba” palo na pamet da odemo u neku našu firmu i da zatražimo pomoć za klub, neku vrstu sponzorstva koje se u to vreme zvalo – reklama. Radnički je stalno bio u besparici, ulaznice se nisu plaćale, ulaz besplatan. Šteta, mi smo uvek imale puno gledalaca. Bile smo odlične, bez lažne  skromnosti. Da su se naplaćivale ulaznice bio bi to solidan prihod.

Ne znam ni kako i zašto, otišle smo u konfekciju „Franjo Kluz“. Onako sa ulice, bez najave. Hoćemo kod generalnog direktora. Sekretarica nas gleda u čudu, ne razume. U tom momentu izlazi  direktor . Pita ” Šta ima novo devojke?“. Uđemo kod njega, ispričamo zašto smo došle. Gleda nas u čudu i smeje se. Kaže da to još nije doživeo, i da će videti šta može. A mogao je i hteo je. Tako smo Milica i ja obezbedile prvog sponzora za naš klub. Bila je to mala ali zapravo velika pomoć.

Košarkašice Radničkog u dresovima svog prvog sponzora (Zaga Žeravica br. 13, Milica Radovanović br. 10)

Milica se radovala svakom našem položenom ispitu na fakultetu. A  sve smo završile više škole i fakultete. Dok smo se vraćale, vozom iz Lenjingrada, učila sam krivično pravo. Bilo nas je šest u kupeu. Pravo sa železničke stanice odem na fakultet na ispit. Izgužvana, pospana, ne znam ni gde sam. Položila sam. Profesor je hteo još da me pita za višu ocenu. Zahvalila sam se, samo sam želela da što pre odem da spavam. Popodne trening. Mica ulazi i prvo što pita:

– Zago šta je bilo, da li si  položila?

Obradovala se i čestitala mi, pa onda i sve ostale.

To su male ali velike stvari, koje se ne zaboravljaju jer  dolaze od jedne dobre, drage osobe, velikog radnika, dobrog prijatelja, koji voli svoje drugarice, koji ih podržava, pomaže, raduje se sa njima, saoseća. Znale smo da je NAŠA MICA uvek uz nas i sa nama, nenametljiva, prirodna iako je bila  evropska košarkaška zvezda.

Milice, Mico moja, ostarile smo ali imamo divna sećanja. I dalje se družimo i prepričavamo uspomene, smejemo se kao nekad. Srećne smo što smo bile zajedno, i što smo to i dalje. Hvala ti što si mi bila saigračica i u klubu i u reprezentaciji. Bila si zvezda kroz celu karijeru. Nadam se da se i ti lepo osećaš kad se setiš naših košarkaških, pa i današnjih dana. 

Ne želim da poredim, svako vreme ima svoju košarku. Mi smo naše vreme divno proživele

i, da je moguće, sve bih ponovila.

Ostani ono što si uvek bila – uvek NAŠA MICA.

Grli te tvoja drugarica Zaga Simić -Žeravica.

Photo: Radnički KK, Twitter, Košarka ex Jugoslavija

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar