Početna REGION, EX-YUVeliki Kinđe dobio spomenik ispred Skenderije

Veliki Kinđe dobio spomenik ispred Skenderije

od Aleksandar Ostojić
19 pregleda

Najboljem sportisti Bosne i Hercegovine svih vremena Mirzi Delibašiću na platou KSC Skenderija, otkriven je spomenik. Autor je skluptor Adis Lukač, umetnik iz Tuzle.

“Tako su Tuzla, rodni grad Mirze Delibašića  i Sarajevo na neki način isprepleteni  u ovoj priči. Spomenik je postavljen na postolju ispred kojeg je isklesana poruka Mirzi Delibašiću i navedeni svi njegovi trofeji i nagrade koje je osvojio u karijeri. Sarajevo se nikada neće na pravi način odužiti našem najvećem sportisti svih vremena, ali mislim da je ovo jedna dobra poruka”, rekao je Srđan Mandić, načelnik opštine Sarajevo.

Otkrivanju spomenika prisustvovali su Mirzina supruga Slavica, sin Danko sa porodicom, kao i mnoge poznate ličnosti poput Razije Mujanović, Vlatka Glavaša, Samira Avdića, Džanana Muse, Mirze Varešanovića, Mirsada Fazlagića, Senada Repuha, Brace Hadžiosmanovića, Emira Halimića i Željka Bebeka.

Ovim povodom, evo dela opširnog teksta Saše Čobanova o fantastičnoj avanturi košarkaša Bosne i Hecegovine, čiji selektor je bio Mirza Delibašić, i njihovom učešću na Evropskom prvenstvu 1993 (https://www.index.hr/sport/clanak/mirzina-cigareta-pod-mecima-i-lesevima-najludja-prica-u-povijesti-kosarke/2356687.aspx).

***

… Mirza je izvukao sve igrače, pronašao im je svima klubove, spasio im je živote, ali on nikad nije želeo otići iz svog Sarajeva

Reprezentacija BiH je napravila čudesan rezultat, njen put do osmog mesta u Evropi idealna je priča za filmski spektakl, ali posle slavlja i prospavane noći, postavilo se pitanje – šta sada? Vratiti se u Sarajevo koje je i dalje krvarilo, ili ostati napolju i pokušati pronaći neki klub i tako spasiti glavu i osigurati porodici egzistenciju?

Mirzu Delibašića su godinama nagovarali da s porodicom napusti Sarajevo i spasi se. To mu nije padalo na pamet. Premda bolestan, nije ni razmišljao da ostavi svoj grad i svoje Sarajlije. Nije to želeo da uradi ni sada.

Ali, uspeo je preko svojih veza da osigura da svi igrači iz te reprezentacije pronađu angažmane u Evropi. Samir Avdić je karijeru nastavio u Malagi. Ludačka ideja iz marta 1993. tim je igračima na kraju možda i spasila živote. Ono što je sigurno, osigurala im je kvalitetan život. ”Sigurno da je tako. Ko zna što bi bilo da smo ostali”, kaže nam Samir Avdić.

Mirza je ostao, premda je bio planetarno popularano obožavan, odlučio je da deli sudbinu svojih Sarajlija. Na samom kraju filma “Nevjerovatno putovanje”, Mirzin sin Danko na dirljiv način je pričao o svom ocu i rekao je da je Mirza 2001. umro najviše od tuge i razočaranja jer naivno nije mogao da razume da se onako krvav rat mogao dogoditi Bosni.

“To je tačno. Mirza, kao i većina nas, nismo mogli verovati da se nešto tako može dogoditi. Kad vratim film 30 godina unazad, bio sam mlad, imao sam neki dinar u džepu, živeo sam punim plućima, raja me volela. I sad odjednom, neko povuče zavesu i kaže: ‘E, sutra je rat.’ Mirza je bio čovek širokih pogleda, nikad nije mogao shvatiti da njega neko može mrzeti samo zbog imena, zato ima toliko mnogo istine u toj Dankovoj izjavi.

Mirza nije mogao nikako da shvati da su ljudi, koji su godinama živeli u Sarajevu, koji su se i rodili u Sarajevu, izašli iz Sarajeva, a onda su činili onakve stvari Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Postoji jedan čuveni intervju (video na dnu teksta, op.a.) koji možda na najbolji način pokazuje ko je bio Mirza, kakav je čovek bio Mirza i kako je Mirza shvatao i košarku, ali i život. 

Nema šanse da je tog čoveka neko ikad i popreko pogledao, a kamoli mu neku ružnu reč rekao, bez obzira na to što je Bosna za vreme njegove karijere bila veliki rival svim klubovima u bivšoj državi i prvak Evrope. Njega su baš svi voleli. Mirzu si jednostavno morao voleti.

Sećam se jedne situacije u Minhenu, za vreme tog Evrobasketa 1993, uoči utakmice s Hrvatskom. Kad je službeni spiker spomenuo njegovo ime i rekao da se veliki Mirza Delibašić nalazi u Areni, cela dvorana je ustala na noge i nagradila ga je ovacijama. Scena da se čovek i sad naježi. To je bio Mirza”, za kraj nam je rekao Avdić.

Mirzu su voleli i saigrači i rivali. Voleli su ga navijači, i njegovi i protivnički. Voleli su ga jer je bio fantastičan košarkaš, možda  najbolji od svih, a opet uvek tih, povučen, večno skroman i nenametljiv. Čak i tužan. Uvek je bilo neke sete i melanholije u njegovom pogledu.

Čak i onda kad je s Bosnom, Realom i reprezentacijom Jugoslavije osvajao evropske, svetske i olimpijske titule. Voleli su ga jer je bio drugačiji od drugih. No, legenda je postao ne zbog svega navedenog, već zbog toga što je bio veći čovek nego što je bio igrač. A kao igrač bio je gromada.

Da, to je bio Mirza. 

(Izvor: Index.hr)

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar