Početna DOMAĆA KOŠARKAMoje sećanje na Ricu Gordića

Moje sećanje na Ricu Gordića

od Aleksandar Ostojić
26 pregleda

Naravno da me je potresla smrt Slobodana Rice Gordića. Kako ne bi, pa to nije bio običan košarkaš, već – gromada od košarkaša. I od čoveka.

Nažalost, nisam ga nikad lično upoznao, ali gledao sam ga “milion” puta. Pripadam generaciji juniora Radničkog, i kasnije Partizana, koja je išla na sve utakmice koje su igrali seniori, a onih protiv njegovog OKK Beograda je baš bilo koliko hoćeš. Da podsetim, igralo se na otvorenim terenima, na betonu, table koševa su najčešće bile drvene, a lopte gumene. Ko nije imao “pensilvanku” igrao bi sa domaćim “tigrom”.

OKK Beograd je imao svoju “ubistvenu” trojku koju su činili Sija Nikolić, Rica Gordić i Žućko Korać. Sija je delio pasove levo i desno, Korać bi pronalazio najkraće puteve do koša i često šutirao svojom čuvenom “kašikom” (koju je pred kraj karijere u NBA koristio Vlade Divac). A Rica je bio čovek ispred svog vremena, istinska avangarda!

Zvezde OKK Beograda: Slobodan Gordić, Radivoj Korać, Miodrag Nikolić i Trajko Rajković

Koliko se sećam, a mislim da ne grešim, on je prvi u Jugoslaviji šutirao ono što se nazvalo “horog”, a što je kasnije do savršenstva doveo Karim Abdul-Džabar i što su Amerikanci nazvali “nebeska udica” (sky hook). Zaista ne znam gde je to video i naučio, jer u to vreme nisu mogle da se gledaju utakmice američkih profesionalaca. Možda je imao sreću da negde gleda Harlem Globtroterse, pa je uvežbao taj neobičan šut. Protiv koga praktično nije bilo odbrane. Kasnije se “horogom” proslavio Ivo Daneu, mnogo kasnije Krešimić Ćosić, a danas je klincima sigurno smešno kad neko ovako piše o šutu koji svi oni znaju i koriste. Ali, šezdesetih godina u Jugoslaviji je to umeo da izvede samo jedan čovek – Rica Gordić.

Još po nečemu će ostati upamćen – ako zanemarimo njegove silne medalje osvojene sa reprezentacijom i titule sa OKK Beogradom. Pazite sad: Rica je bio prvi Čačanin koji je svoje ime upisao u istoriju svetske košarke!

Rođen je u Čačku i to je mesto u kome je završio i osnovnu školu, a ono što je posebno zanimljivo, odrastao u čuvenoj „košarkaškoj avliji“ koja se nalazila preko puta glavne gradske pošte, iza kuće Pušeljića. Na tom igralištu u svet košarke uveo ga je komšija Slobodan Conja Koprivica, koji je kasnije postao čuveni igrač i trener čačanskog Borca. Družio se i sa Slavkom Kempom Smiljanićem, koji je takođe kasnije postao košarkaš. Smiljanićeva majka mazala je košarkaške kožne lopte sa „šnirom” da ne bi pukle, jer je u epohi posle Drugog svetskog rata društvo bilo veoma siromašno. Inače iz ove avlije kasnije su potekli Mirko Drobnjak i Milan Kurćubić.

Rica je sa 12 godina pokušao da se upiše u pionire KK Borac, ali su ga vratili sa treninga uz savet da se ne bavi košarkom. On ipak nije odustao, a košarkaški uspon je doživeo posle 14. godine kada se porodica zbog školovanja starije braće preselila u Beograd, gde je završio Drugu mušku gimnaziju. Za Čačak su ga vezivale lepe uspomene i nadimak koji je nastavio da nosi do kraja života. Najpre je to bilo „Ackonja”, „Acke”, pa „Asker”, potom i „Rica”.

Rica u karakterističnom dvokoraku

Nikada se nije naljutio na Čačane jer su ga u ranoj mladosti „škartirali”. Često je dolazio u Čačak gde je prihvatan kao pravi čačanski „plemić” (ponosni starosedelac), a on se tako i ponašao i nije se pogordio zbog košarkaških uspeha.

A oni nisu bili mali, mada je u Beogradu najpre počeo da se bavi rukometom, kao i fudbalom koji je bio mnogo popularniji nego košarka. Sticajem okolnosti u blizini zgrade u Takovskoj ulici u Beogradu, gde je živeo i Radivoje Korać sa kojim je počeo da se druži (sedeli su u istoj klupi u srednjoj školi) i igra košarku. Igrali su na terenima na kojim je kasnije podignuta zgrada Televizije Beograd. Tako je Gordić košarkašku karijeru u Beogradu počeo 1954, sa godinu dana mlađim Koraćem. Igrao je na poziciji krila, i sa 192 centimetra imao je izgrađen šut koji je upućivao često iz „nemogućih” pozicija. Prvi trener u juniorskoj ekipi bio mu je Todor Lazić, a u seniorskoj kategoriji Bora Stanković koji je 1955. podmladio tim OKK Beograda.

Eto, to je moja priča o Rici Gordiću. Verujem da ih ima još mnogo, jedva čekam da ih pročitam.

Rico, počivaj u miru…

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar