Nakon pobjede Bostona u Bruklinu proteklog vikenda upitao sam v.d. trenera Seltiksa, 34-godišnjeg Džoa Mazulu, šta je to što je po njegovom mišljenju glavni razlog za ovogodišnji uspjeh njegovog tima. Odgovorio mi je da je to ofanzivni ‘spejsing’ – dakle međusobni taktički razmak koji njegovi igrači naprave u napadu uz prilagodbu određenoj odbrani protivnika da bi došli u što bolju poziciju za otvoren šut.
Zvuči prejednostavno, ali Seltiksima je takav spejsing za sada, statistički gledano, nakon malo jače od četvrt sezone, donio najbolji ofanzivni rejting u NBA istoriji. Pobijedili su u 20 od prvih 25 utakmica, 16 od posljednih 18, i ako nastave ovim tempom, a čini se da nema mnogo razloga da se to i ne desi, mogli bi odbraniti poziciju na vrhu Istoka i u ovoj sezoni. Nekoliko konkurenata, prevashodno Janisov Milvoki sa oporavljenim Midltonom (trenutno sa 17 pobjeda i 6 poraza) bi im u tom poduhvatu mogao stati na put. Filadelfija (12-12), kojoj se tek vratio Harden, u narednih sedam utakmica igra kući, pa bi i Siksersi konačno mogli napustiti grupu timova koji se vrte oko polovičnog uspjeha. A i u Bruklinu – koji ne stoji mnogo bolje od Filadelfije – kockice bi se mogle posložiti nakon neprestane drame. Ne treba zanemariti ni rast mladog tima Klivlenda, a ni otpornost i zonske changeup-ove Majamija, ali evidentno je da Boston trenutno igra najbolje i da je ovo jedno od najboljih otvaranja sezone u bogatoj istoriji bostonskog kluba.
U prošloj sezoni sa tada još ne-prokazanim švalerom Judokom za kormilom, Seltiksi su svoju 20. utakmicu dobili tek 10. januara, i nakon te dobijene utakmice imali 20 pobjeda i 21 poraz. O tom turobnom periodu Seltiksa sam na ovom sajtu pisao u januaru u beznadežnom tonu bez trunke pozitivnosti, a Seltiksi su nekako tih dana krenuli silovito naprijed i dogurali sve do šeste utakmice finala doigravanja i bolnog poraza protiv Golden Stejta.
Kad su u sezoni 2007/08 osvojili svoju posljednju titulu, Seltiksi su startovali i bolje nego sada, sa 22-3, sa velikom stilskom razlikom u poređenju sa ovosezonskim načinom igre jer im je tada, kao i u prošloj sezoni, primarna snaga bila dobra odbrana. Prošlogodišnji član druge najbolje NBA odbrambene petorke Robert Vilijems, čijom su sekundarnom zaslugom (uz primarnu zaslugu Markusa Smarta) Seltiksi imali najbolji defanzivni rejting lige, blizu je povratku na parket nakon operacije koljena koju je imao u septembru. S “Tajm Lordom” bi Seltiksi morali napredovati i u odbrambenoj fazi igre kad se i on za koju sedmicu vrati na parket. Bez njega na poziciji centra, ali sa Horfordom koji je prinudno na toj poziciji i koji se postavlja u oba ugla u fazi napada, Seltiksi su svojevrsna ofanzivna mašina. Horford svojim dalekomentnim šuterskim sposobnostima razvlači protivničke odbrane, kad odmara to radi Grent Vilijems, a iako Seltiksi timski ne dominitaju u skoku zapanjujuće je da su ovako efikasni sa relativno malim brojem posjeda.
Inflacija trojki
Konstatan rast ofanzivnog rejtinga NBA timova – jedne od najmeritornijih “naprednih” statističkih kategorija koja je mjerena u brojkama prilagođenim na 100 posjeda lopte – desio se u zadnjih 7 ili 8 godina otkako je ofanzivna igra dodatno zasjenila hronično zapostavljanje defanzivne igre dok ne krene NBA plej-of. U usporedbi sa NBA utakmicama s kraja 90-ih godina ove mnogo efikasnije utakmice su posljedica izumiranja šuta sa poludistance i mnogo boljeg postotka šuta za dva poena nego prije 20-ak godina.
Ipak, ne smije se zanemariti da je inflacija šuta za tri isto tako krivac za porast timskog napadačkog rejtinga. Revolucija je počela avangardnim prangijaškim stilom dinastije Golden Stejta kao apgrejd stila Dantonijevih Sansa iz prethodne decenije. Odlazak u krajnost i prelomni trenutak razvojem takvog koncepta desio se kad je 2014. iz ruku Marka Džeksona dirigentsku palicu u Voriorsima preuzeo Stiv Ker. Danas je takav vatrometan stil prihvaćen kao već dokazano uspješan trend od svih timova lige, pa i onih koji nemaju mnogo igrača kojima bi takav ofanzivan stil pogodovao. Kad dolazak Viktora Vembanjame u narednoj sezoni takav ofanzivno orjentisani stil dodatno pospješi, teški centri će biti stvar prošlosti, ako već to i nisu postali.
Komesar Adam Silver trlja ruke jer povećana efikasnost timova privlači navijače, i povećava gledanost, broj klikova, strimova, i konzekventno tome dešava se ono što je najvažnije – rast profitabilnosti i vrijednosti NBA franšiza. Bord NBA guvernera (čitaj vlasnici franšiza) je zbog toga prošle nedelje progurao promjenu pravila po kojem do sada produžene ruke prekookeanskih država nisu mogle učestvovati u vlasništvu NBA franšiza. To je sad stvar proslošti pa će uliv svježeg stranog kapitala dodatno povecati već astronomske vrijednosti NBA podružnica. Kad Adam Silver ligi priskrbi i novi TV ugovor tokom 2023. u cajtnotu prije izborne godine i političkog ludila koje je na horizontu, a govori se o paketu od blizu 100 milijardi dolara, takva lova do krova će i Jokićev ugovor od 270 miliona dolara napraviti patuljastim u koncurenciji sa onim koji će se potpisivati. Već se spominje zakulisno nadmetanje Epla i Amazona koji će se boriti hajcanjem cijene za pravo za učešće u novom medijskom ugovoru sa ligom kojim će dobiti ekskluzivno pravo za striming NBA utakmica.
Ispit za Boston
Proteklog vikenda, u subotu veče, gledao sam uživo i Dončića i Hardaveja juniora u Gardenu kako komadaju Nikse uzevši čak 61 timski šut za tri poena i pogodivši 24 puta za 39.3% posto uspješnosti. Pa je jasno kuda vodi ovaj trend – što se više prangija za tri poena – uspjeh tog koji prangija je generalno veći. To mi je bila uvertira za nedeljnu utakmicu u Bruklinu gdje nisam propustio priliku da nakon tri godine kovid restrikcija konačno opet uđem i u svlačionicu Seltiksa i neposredno se raspitam i prije a i poslije utakmice o pojedinostima vezanim za klub za koji navijam. Grent Vilijams mi se doima kao lider u svlačionici, a nerijetko je primjetno najvokalniji i na parketu i u tajmautima.
Seltiksi u prvih 25 utakmica ove sezone u prosjeku postižu preko 120 poena po utakmici, uz nevjerovatan eFG%, to jest efektivni procenat šuta iz igre. Obzirom na broj pogođenih šuteva za tri poena i njihov postotak, ovo nije iznenađenje, ali ono što me iznenadilo na utakmici u Bruklinu je bila i njihova igra u odbrani, bez prisustva Markusa Smarta koji je proglašen za najboljeg defanzivca lige prošle godine, i koji je u Bruklinu u nedjelju odmarao zbog lakše povrede.

O “mom” NBA klubu za koji navijam već 35 godina obično ne pišem u hvalospjevnom tonu, da ih iz nekih ličnih razloga ne ureknem. Prosto ne mogu dočekati da vidim šta će se Seltiksima desiti u narednih sedam dana na njihovoj zapadnoj turneji. Nakon pobjede u Torontu, pete ovosezonske bez ijednog poraza u drugoj back-to-back utakmici preksinoć, i to nad atletski najnadarenijim timom lige Reptorsima – Seltiksi idu na megdan u Finiks, drugom najbolje rangiranom ofanzivnom timu u NBA istoriji, preksinoć ubjedljivo poraženom u Dalasu igrajući bez Krisa Pola koji ipak ne bi trebalo da izostane protiv Bostona. Iza toga Seltiksi lete u San Francisco gdje će ih u subotu u ABC prajm tajmu dočekati aktuelni prvaci Voriorsi koji su preksinoć takodje izgubili, i to kod kuće od Indijane bez najboljeg asistenta lige Haliburtona, a nakon toga igraju dvije utakmice u Los Anđelesu. Prvo u ponedeljak protiv Klipersa, koji su se sa Kavaijem Lenardom i Polom Džordžom na parketu konačno kompletirali, pa dan iza toga protiv Lebrona i u posljednje vrijeme preporođenog Entonija Dejvisa i njihovih Lejkersa. Dejvis bi do tada trebalo da se oporavi od simptoma gripa zbog kojih je prerano napustio utakmicu sinoć u Klivlendu.
Ova turneja u narednih sedam dana će predstavljati pravi test Seltiksima u suprotnoj konferenciji i izvan svoje vremenske zone, i krajnje zanimljiv niz srazova sa najiskusnijim timovima lige. Ako nastave sa ovakvim ofanzivnim brojevima, a i sa pobjedama, jer nakon ove zapadne turneje Kelti se vraćaju kući i u 7 utakmica nakon povratka iz El Eja imaju relativno lagan raspored, ovo bi mogla postati jedna od sezona Bostona za dugo pamćenje.
“Slatke osamdesete”
Mitski susreti Seltiksa i Lejkersa 80-ih koji su “prodali” NBA ligu cijelom svijetu imali su kao podlogu upravo ofanzivni rejting. Ni sastavi Bulsa u Džordanovoj eri nisu bili puno drugačiji, pa je ovo prangijanje danas neka vrsta povratka na originalne postavke lige, komercijalno posmatrano. Tada su se u paketu prodavale i rasne razlike glavnih zvijezda Seltiksa i Lejkersa koje u ovom woke svijetu ne pale, osim ako se Tramp ne vrati na vlast.

Davne 1987. na Super Channelu – koji je prvi u ex-Jugi četvrtkom prikazivao nekoliko dana stare snimke NBA utakmica – gledući svoju prvu NBA utakmicu Birdovih Seltiksa protiv Kamingsovih Baksa, zavolio sam zeleni klub kojim sam i danas opsjednut. I to upravo zbog njihove ofanzivne racionalnosti dokazane rejtingom sa tabele istorijski najboljih napadačkih ekipa. LA Showtime je bio na izmaku snage tih godina, a izumiranje ofanzivnog stila koji su i Seltiksi poslije debakla u finalu ’87 na svoj način forsirali u sezoni ’87-’88 mrcvaren je i konačno sahranjen stilom Pistonsa protiv koga ni jedan Džordan dugo vremena nije imao mnogo uspjeha.
Kad se uporedi broj šuteva za tri poena tog Bostona iz ’87-’88 (8.3 po utakmici) sa ovosezonskim (41.4 po utakmici) jasno je da su stilovi igre zelenog tima nekad i sad neuporedivi. Tadašnja ofanzivna efektivnost Bostona je formulisana iz sinergije vjerovatno najbolje prednje linije svih vremena (Bird, Mekhejl, Periš) i njene dugogodišnje uigranosti sa bekovima koji su je opsluživali, što su i naši reprezentativci bez Dražena osjetili na MekDonalds Openu u Madridu u jesen ’88. Danas se ofanzivni kvalitet Seltiksa crpi iz individualnog kvaliteta dva Džeja, i to prvenstveno atletskog. Tejtum i Braun procentualno i nisu bog zna kakvi trojkaši, ali su u Mazulinom spacingu okruženi odličnim šuterima za 3 poena. Nekad su samo Bird i Ejndž u Bostonu stidljivo šutirali za tri poena, pa je ofanzivni rejting Seltiksa iz druge polovine 80-ih veoma teško objašnjiv kad se uzme u obzir da je i sudijski kriterij 80-ih bio potpuno drugačiji jer je čekiranje rukom napadača bila sasvim normalna pojava.

Jokićevi Nagetsi
Koliko god je uspjevao stil Pistonsa krajem 80-ih bilo je tu i tamo pokušaja da se održi u životu atraktivniji i efikasniji način igre i postiže što više poena zanemarujući jaku odbranu, po uzoru na propalu ali atraktivnu ABA ligu koju je NBA progutala ljeta 1976. Takav ABA stil su nastavili praktikovati Nagetsi 80-ih koristeći visoku nadmorsku visinu svog domaćeg parketa kao prednost da bi trkom iznurili protivnika. Zadnji put se takav pokušaj desio u pokusu Denvera sa Adamsom, Vulridžem, Džeksonom/Abdul-Raufom i tada prastarim Volterom Dejvisom pod (još uvijek) živom filadelfijskom trenerskom legendom Polom Vesthedom u sezoni ’90-’91. Vesthed je preslikao svoj NCAA koncept sa Lojola Merimaunta koji je gajio sa pokojnim Henkom Gadersom i Bo Kimblom, ali takvi run & gun Nagetsi završili su tu katastrofalnu sezonu sa samo 20 pobjeda uz 62 poraza, mada su postizali za dlaku ispod 120 poena u prosjeku po utakmici.

Nagetsi Nikole Jokića ne zaostaju mnogo za ovosezonskim Seltiksima u ofanzivnom rejtingu, 6. su tim lige po ofanzivnom rejtingi i daju po 116 poena po utakmici, a primjetna anomalija su trenutno svakako i Sakramento Kingsi sa skoro 120 poena po utakmici. Oni bi konačno nakon dugih 16 godina posta u aprilu mogli ući u plej-of zbog njihove nesebične igre u napadu.

Janisovi Milvoki Baksi od prije dvije sezone su po prvi nakon 36 godina probili plafon od 120 poena po utakmici u regularnoj sezoni – i nakon toga postali NBA prvaci – a Seltiksi u ovih 25 utakmica imaju bolje procente šuta i čini mi se nesebičniji su od tog šampionskog tima Milvokija iz pretprošle skraćene sezone.
Da li će to biti dovoljno da Seltiksi održe ovakav sjajan nivo igre – ostaje da se vidi. Obzirom na mladost nosilaca ekipe sigurno je da ono najbolje tek slijedi.
Photo: Twitter