Košarkaški savez Jugoslavije se 1973. godine nalazio u trosobnom stanu u Cetinjskoj ulici. U savezu je radila Sonja Mladenović sa pomočnicom kojoj na žalost ne znam ime. Ekonom u savezu je bio Dragan Velanac. Predsednik Saveza je bio prodekan Tehnološkog fakulteta profesor dr Radomir Šaper, koji je zajedno sa Borom Stankovićem, Nebojšom Popovićem i Aleksandrom Nikolićem postavio temelje jugoslovenskoj košarci.
Jugoslavija je bila svetski i evropski prvak. Bilo je i košarkaša i trenera. Košarka nije bila unosan posao koji je donosio laku i brzu zaradu.Nije bilo milionskih ugovora. Mladi su se košarkom bavili iz ljubavi i istovremeno studirali. Subota je bila praznik košarke. Dupli program u Hali sportova na Novom Beogradu, Igraju Crvana zvezda-OKK Beograd i Partizan-Radnički. Hala je ispunjena do poslednjeg mesta i zadimljena (bilo je dozvoljeno pušenje). Na teren izlaze košarkaši: inženjeri elektrotehnike Slobodan Jelić i Dragiša Vučinić, arhitekta Vladimir Karati, gradjevinski inženjer Blaž Kotarac, lekar Ivan Sarjanović, profesor na Rudarskom fakultetu dr Milun Marović i drugi diplomirani inženjeri, pravnici, ekonomisti, da ih ne pominjem sve. I svi oni su diplomirali regularno na državnom, a ne na nekom privatnom fakultetu.
Svi pomenuti su uz redovne studije dogurali i do dresa reprezentacije. Uz njih je stasao, po izboru FIBA, najbolji igrač sveta 1978. Dražen Dalipagić. Publika poznaje košarku i dolazila je da uživa u igri majstora. Nije bilo zastava, ni vodja navijača. Svaki dobar potez se pozdravljao aplauzom. Posle utakmice igrači se pozdrave i izadju sa terena, a publika se mirno razidje. Danas publika vredja i gadja sudije i igrače raznim predmetima. Grupe navijača se tuku medjusobno. Posle utakmice igrači se zahvaljuju i aplaudiraju publici. Sve se okrenulo naopako.
Košarka u Srbiji je jedno vreme nastavila trofejnim putem, da bi lagano ali sigurno klizila u sadašnju situaciju.
Siril Parkinson objavio je 1958. Parkinsonov zakon, kao rezultat istraživanja administracije i sa njom povezane birokratije: “Broj državnih činovnika će uvek rasti, bez obzira da li posla ima više, manje, ili ga uopšte nema.” Po Parkinsonovom zakonu se u košarci stvorio ogroman broj administrativnih radnika, koji zapravo guše košarku. Oni koji nisu imali talenta da budu kosarkaši, a od škole maksimum im je bio viša trenerska škola, postali su treneri. Na klupi za rezervne igrače danas sedi više trenera nego košarkaša. Do osamdesetih godina prošlog veka institucija pomoćnog trenera nije postojala. Timove su vodili treneri bez pomoćnika. Druga grupa netalentovanih, koji nisu mogli da igraju košarku a mogli su da studiraju ili da se bave politikom, su postali menadžeri ili košarkaški funkcioneri – predsednici klubova, generalni sekretari ili samo sekretari ili članovi raznih komisija i odbora.
Sadašnji KSS se nalazi u Sazonovoj ulici u dvospratnoj zgradi na Vračaru. U savezu ima tridesetak službenika, a u klubovima nema dobrih košarkaša i trenera. Reprezentacija Srbije ne može da se podiči rezultatima. “Stručnjaci” bi rekli: smanjila se baza, Nema više 20 miliona stanovnika kao nekada Jugoslavija. Sada ih je šest i po miliona. Upitao bih “stručnjake” šta se dešava sa košarkom u Litvaniji i Sloveniji? Litvanija ima dva miliona i osamsto hiljada, a Slovenija oko dva miliona stanovnika. Zbog čega je njihova košarka uspešna? Možda kod njih ne važi Parkinsonov zakon umnožavanja birokratije.
Nekada je u Košarkaškom savezu postojao Stručni savet. Sačinjavali su ga vrhunski treneri, koji su donosili najznačajnije odluke za našu košarku. Sistem takmičenja, rad sa mladim košarkašima, izbor trenera mladjih nacionalnih selekcija i izbor selektora seniorske reprezetacije. Niko kao Srbija nema toliko medjunarodno priznatih trofejnih trenera. Teško je nabrojati sve njihove reprezentativne i klupske titule. Nažalost, Dušan Ivković nije više sa nama, ali su tu Božidar Maljković, željko Obradović, Svetislav Pešić, Duško Vujošević. Zašto ne postoji Stručni savet možemo samo da nagadjamo. Sve velike i važne košarkaške odluke se donose na nivou menadžera i predsednika klubova daleko od očiju “stručne” javnosti. (Gde mačke nema miševi kolo vode.)
Koji su košarkaški problemi danas? Političari su izašli iz svojih ovlašćenja i ”kontrolišu” sve i svašta. Koliko god novca da ima u košarci – pogrešno je usmeren.
Sve je manje trenera koji su barem malo igrali košarku, i sve manje vremena provode na terenu učeći igrače individualnu tehniku.
Menadžeri i predsednici klubova (obično neostvareni igrački, kao i omalene ”gazde”) su važniji od igrača i trenera.
Igrači nisu obrazovani, ne vole trening, ne znaju šta znači tolerancija, komunikacija, moral, vaspitanje…
Mediji, koji treba da popularišu igru i neposredne aktere, pišu o gazdama, devojkama igrača, tračevima, i stvaraju negativnu atmosferu kod publike.
Pametna i talentovana deca ne mogu biti prepoznata i forsirana zbog neznanja trenera i zbog burazersko-kumovskih i rodjačkih veza i interesa.
Ima više škola košarke nego klubova, a u prvima je osnovni princip – masovnost i novac, pre talenta igrača.
Nema navijača, već plaćenih vođa iz kriminala i zaslepljene dece kojima su vođe idoli, a ne igrači na terenu.
Oslabilo je elementarno vaspitanje na svim nivoima, pa i u košarci.
Nema ljubavi prema košarci kao igri i viteškom nadmetanju.
U trenerskom poslu izgubila se vaspitna i obrazovna uloga.
Košarka traži kvalitetne, hrabre i pametne ljude, a danas dominiraju poslušni mediokriteti.
Svaka šuša na fejsbukku ili tviteru može bilo koga da pljune i izblamira bez pokrića.
Deca od 15 godina se proglašavaju asovima i prodaju kao prasići pred Božić.
Nema entuzijazma, a to je u ovoj igri neophodno na svakom nivou, nezavisno od para, kvaliteta i ranga.
“Naučnici” govore da je snaga važnija od talenta, teretana od tehnike, faul od asistencije, a zapravo se talenat vidi po pravovremenom dodavanju i razumevanju igre (Nikola Jokić i Miloš Teodosić).
Ovde gori ocenjuju bolje, i ljudi koji nisu šutnuli loptu na koš pričaju o košarci na televiziji. Govore kako je neki igrač dobar u defanzivi, ili da mu je nedostajalo dva poena da bude dvocifren.
Za kratko vreme smo uništili naš najbolji brend.
Photo: Twitter
6 komentari
Bravo Prele majstore! Ravno u srž. Direktno u kost. Sve potpisujem. I da kažem: Košarku ne pratim! Košarku ne gledam! A bila je to moja prva ljubav!
Bravo za tekst, izostavljene su samo sudije, uglavno iskompleksirani momci, koji su uceni da su oni tu najvazniji…
Kažu da sada u Savezu radi oko 70 zaposlenih!!???
Gospodine Preleviću, moja velika naklonost.
Iskreno se nadam da ćete pročitati ovaj komentar od nekoga ko je, kao dete, igrao u čuvenom KK “Prele Basket” i označavam taj deo života kao apsolutno najlepši u životu.
Trener mi je bio Branko Banjanin, izuzetan psiholog i sasvim solidan trener. A vlasnik i osnivač kluba, Vi lično.
Evo sada imam 40 godina ali fascinantno je da pamtim savete od Vas na treningu, pogotovo za poziciju centra koju sam igrao. Nažalost, već posle 4-5 godina treniranja, po polasku u srednju školu, prestao sam da treniram ali amaterski basket u parkiću i praćenje košarke su ostali zauvek u meni.
Završio sam Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Beogradu i radim van struke, kao inženjer kontrole kvaliteta u jednoj privatnoj firmi.
Čitajući Vaš tekst, sada imam još veću želju da postanem trener i osnivač i vlasnik kluba za decu do 14 godina, da bih najzad mogao da promovišem vrednosti za koje ja mislim da su prave.
Znam, to je utopijski put. Put bez para i sa mnogo muke ali bezgraničnom satisfakcijom i ljubavlju.
p.s.Mnogo pozdravite sinove!
Miloš M. Čičić – Čiča #14
Poštovani Miloše,
Hvala ti na lepom komentaru. Moji treneri su bili Alaksandar Nikolić , Slobodan Piva Ivković i Duda Ivković. Oni su u mnogome uticali na moj košarkaški razvoj i odnos prema životu. U trenerskoj karijeri sam pokušavao da kopiram svoje trenere. Biti pravi trener nije lako. Trener mora da poseduje viši intelektualni nivo od igrača i da značajno doprinosi postizanju sportskih rezultata. Sportski kriterijumi su primarni u procesu izbora trenera, ali nisu i dovoljni. Trener treba da bude preduzimljiv, smeo, vrlo savestan, socijalno zreo, istrajan , odgovoran, samopouzdan, da poseduje sposobnost za usmeravanje igrača. Izmedju igrača i dobrog trenera se uspostavlja bliska relacija i često igrači doživljavaju svoga trenera kao starijeg brata ili oca. Dobar trener usmerava i pomaže igraču u donošenju pravih odluka kako u košarci tako i u životu.
Miloše, drago mi je da si diplomirao na fakultetu i da radiš. Nemoj ni da razmišljaš o trenerskom poslu. Danas je uloga trenera devalvirana. Kao i u svim oblastima u društvu gde na rukovodeće pozicije dolaze poslušni mediokriteti i trenerske pozicije zauzimaju ljudi koji u košarci vide šansu da lako zarade pare i slušaju gazde: predsednike klubova i menadžere.
Zoran Prelević – Prele
Odličan tekst. Odlični i analiza i zaključci.