Krenimo iz podvale.
Atraktivnostima košarke i odbojke fali samo muzika da bi bili kompletan doživljaj, ravan baletu. Naš zasad jedini nobelovac lvo Andrić je gledajući čuvenu generaciju Branke Prelević, Bebe Gec, Ljubice Otašević i drugih, kao i Kalembera, Geca, Demšara i ostalih, napisao odu košarci (i odbojci), jer je dolazeći na tribine košarkaškog stadiona Crvene zvezde na Kalemegdanu verovatno usporio i stao da uživa u mladosti igrača i igračica. “Hvatajući ili bacajući loptu čovek se preobražava, biva drugačiji, lakši i lepši, prevazilazi sebe, približava se bestežinskom stanju i visinskom letu, trijumfu svoga tela i u isto vreme pobedi nad njim” – napisao je Andrić. A američkom kantri i rok nobelovcu Bobu Dilanu bih preporučio da napiše muziku i otpeva nešto slično u spotu o Pitu Maraviću, Džordanu ili Brajantu, pa i Divcu i Jokiću. I ovdašnjim muzičarima preporučujem da iskoriste jutjub snimke Nece, Sije, Žućka, Dugog, Tvigija, Jareta, Praje, Moke i Kiće, Đerđe i Ćose, Saše+Saše, i Bodiroge+Peđe, danas Tea i Nemanje (Nedovića i Bjelice), Micića i drugih.
Ono “Krenimo iz podvale” sa početka teksta objasnio bih ovako:
Većina ovih košarkaša, osim današnjih, odrastali su u doba radija i pojave televizije, te su se svakodnevno družili od poljančeta do retkih sportskih terena. Iz tih njihovih igrarija, konkretno basketa i šutiranja, su timski i individualno sazrevali i razvijali se u dobre košarkaše, a pomenuti i u reprezantativce – vrhunske košarkaše.
Danas mobilni telefoni su zamenili loptu, podvaliti njima nema šanse. Jedini način da roditelji svojim bebama i deci do školskog uzrasta podmetnu loptu umesto mobilnog ili (neka daju i jedno i drugo) jeste da svakodnevno izvedu svoju decu na mnogobrojna košarkaška igrališta, i da sa njima bacaju na koš, igraju odbojku iii fudbal na male goliće. Deo njihove dece će steći naviku da se igraju sporta kojim se većina bavi po školama i klubovima, i kroz igru neki od njih će ostati duže na terenu. I tako, kroz igru, podići fizičku spremu svojih organizama i navići ih na potrebu svakodnevnog kretanja i individualnog rada i druženja, pored roditelja, i sa svojim vršnjacima. Roditelji to je vaša obaveza, to su vaša deca, posvetite im ta dva sata napolju, koristiće obostrano i vama i njima, a njih ćete zdrave i prave ispratiti u život uživajući zajedno.
To je ta “podvala” koja se neće primetiti sa strane dece, a mnogima će prijati kad se stekne navika od najmlađih dana. Sve zavisi od vaše organizacije života, verujte mi, u svakom poslu pre svega i na prvom mestu najvažnija je organizacija. Bez dobre, pravilne organizacije nema uspeha.
Uspostavite kontakt sa trenerima vaše dece i zahtevajte da im naprave dodatni svakodnevni rad na šutu i igranju basketa 3 na 3, “trči i pucaj” 5 na 5, i da mesečno jednom organizuju takmičenje uz obavezno njihovo prisustvo.
Obostarno će koristiti. Deca će napredovati brže, a treneri će uz uspeh svojih ekipa u takmičenju poboljšati rezultate, ali i dobiti povišen rejting u svojoj struci. Dovoljno je da im citiram sedmi postulat prof. dr Vlade Koprivice: “Deca u sportu su neispisane table – izaberi za njih najlepši rukopis i najmudrije reči”. Ili deveti: “Trener je cetralna ličnost u sportu jer upravlja sportistima i stručnim stabom. Veliki trener je onaj koji stvori sportiste koji su veći od njega” – profesora Vlade Koprivice.
Počeo sam sa lvom Andrićem, a završiću sa prof. dr Vladetom Jerotićem: “Umetnički i sportski dar klija u mekoj sredini nežnih duša, a raste i stasava u vojničkoj čvrstini discipline i reda u svakodnevnom radu”. Rad je stvorio čoveka, a svakodnevni dodatni trening stvoriće dobrog sportistu. Ali samo posvećenost, zanesenost, zaljubljenost i rad do besvesti stvoriće reprezentativca – vrhunskog igrača.
U intervjuu Politici 8. januara 2023. ministar sporta Zoran Gajić je rekao: “Nacionalni savet pre svega treba da pomogne u nacionalnom razvoju sporta, da bi iz njega proizišao još bolji usavršen zakon o sportu. Taj savet treba da daje mišljenje o fundamentalnim stvarima”.
Svrha i cilj basketa i košarke je pogoditi koš i odbraniti koš, izvesti loptu ispred svog koša i uhvatiti loptu posle neuspešnog šuta, tj. dati poen više i pobediti. A to se stiče svakodnevnim vežbanjem različitih vrsta šuteva sa raznih pozicija, kao i igranjem basketa 3 na 3. Nadam se da će se takva vrsta rada institucionalno uvesti na relaciji roditelj-deca-treneri, i da će naći mesto u zakonskom predlogu našeg nacionalnog saveza.
Takodje, veoma je bitno da se podiže broj sati na treningu i na dodatnom individuialnom treningu. Na primer, još u Orijentacionom programu za škole košarke u uzrastima od 8 do 16 godina, koji je 1991. godine napisao Bora Cenić, najbolji i najproduktivniji košarkaški trener za uzrast od 16 do 18 godina, stoji da treba da se trenira 4 puta nedeljno po dva sata. A za vreme vikenda (subota, nedelja) još 4 puta po sat i po. Što znači osam treninga plus jedna utakmica nedeljno. A današnje škole košarke i klubovi, osim retkih izuzetaka, treniraju 4 puta po sat i po, i eventualno igraju utakmicu nedeljom, bez organizovanog dodatnog individualnog rada. Zašto? Po programu Bore Cenića postigli smo najveće upehe naših reprezentativnih selekcija, pa i klubova, i i decenijama bili među tri najtrofejnije reprezentacije na svetu.
P.S. Upravo obeležavamo stogodišnjicu početka skakutanja košarkaške lopte u Beogradu. Nadamo se uspehu reprezentacije na Svetskom prvenstvu, pa Evropskom i Olimpijskim igrama – ako se kvalifikujemo. I ako zdravlje dozvoli sadašnjoj generaciji da se okupe, pa i ako se ne dogode neki nepredvidjeni događaji u svetu. Da uživamo i proslavimo još neku medalju koju oni svojim radom posvećenošću i umešnosti zaslužuju, predvodjeni dvojcom dvostrukih MVP i drugarima-saigračima.
Hvala im unapred, već nas čine ponosnim dosadašnjim svojim uspesima, bravo momci živeli, i dalje za Srbiju.
Photo: Twitter