Šta nije u redu sa Seltiksima? Da li je to ulazak u lošu formu u najgorem mogućem periodu, kao i prošle godine protiv Golden Stejta, nedostatak timskog instinkta ubice kod zelenih, nekonzistentne rotacije neiskusnog 34-godišnjeg trenera Bostona Džoa Mazule? Ili, jednostavno, fantastična kohezija njihovog protivnika predvođena alfa-igračem kakav je Džimi Batler stvorena od trenutno vjerovatno najboljeg trenera lige protiv kojeg se žutokljunac Mazula ne snalazi?
Sve od nabrojanog stoji, i još monogo toga, s tim da je ovaj zadnji razlog vjerovatno najvažniji.
Prije sinoćnje druge utakmice u Bostonu, trener Erik Spoelstra je proveo sekund ili dva iza mikrofona u prostoriji za medijske konferencije, upitao prisutne da li neko ima neko pitanje za njega, i u dosluhu sa medijskim šefom Majamija odmah nakon postavljenog pitanja klimnuo glavom kazavši “hvala” i ustao prije nego što je bilo ko od prisutnih novinara, a bilo ih je četrdesetak, nešto izustio. Otišao je žurnim korakom nazad u svlačionicu Majamija kao da utakmica počinje za minut a ne 90 minuta, a novinari su gledali jedni u druge s dozom čuđenja, i s osmjesima na licima.
Boston je jednostavno drugu utakmicu, nakon debakla u prvoj, morao dobiti. Očekujući pozitivan pomak tima za koji navijam, u odnosu na katastrofu iz treće četvrtine u prvoj utakmici, bilo je ono što me i nagnalo da odem u Boston na utakmicu. Ali gledajući Spoelstrinu nemušto-agresivnu konferenciju i žustrinu kojom je izašao iz konferencijske prostorije, posumnjao sam u uspješan ishod utakmice za Seltikse. I pokazaće se, bio sam u pravu.

Iako su Seltiksi ove sezone opet daleko dogurali, u bostonskom TD Gardenu se ne osjeti ona naelektrisana atmosfera kao prošle godine. Kao da i navijači Seltiksa, koji su iz godine u godinu iz sve priviligovanijih socio-ekonomskih klasa zbog cijena ulaznica, a samim tim i manje glasni, osjećaju da ovo nije tim šampionskog kalibra. U gradu Bostonu i oko njega je inače ovih dana jedini pravi superstar pop-pjevačica Tejlor Svift koja je sinoć napunila veliki i od grada poprilično udaljeni Foksboro stadion u prvoj od tri davno rasprodane noći zaredom. Seltiksi joj, čini se, nisu ni blizu po popularnosti, pogotovo nakon ovakvog mučenja protiv Majamija, što pokazuje i nekoliko stotina praznih sjedišta u bostonskoj nominalno rasprodanoj dvorani. Hokejaši Bruinsi su poslije najboljeg rezultata ikad u NHL regularnoj sezoni nedavno ispali u plej-ofu od Floride u sedmoj utakmici posle produžetka, a evo i Seltiksi su na putu da tron na Istoku prepuste Floriđanima.
Uz zvuke kantri hita
Džimi Batler je hrabro predvodio svoj tim pred kraj utakmice baš kao i u prvoj utakmici a Grent Vilijems je “Plejof-Džimija” glupo na plus 7 za Boston polovinom posljednje četvrtine nepotrebnim unošenjem u lice samo dodatno motivisao. Ako je već izazivao Batlera moralo je to izgledati dosta ubjedljivije. Ne baš da bude u nesportskom stilu kao onom Ljulja prema Panteru, ali Batlerov ostanak na parketu je samo nahranio čudovište. Jasno je da fizičko razračunavanje u ovoj seriji, bilo ono legalno na parketu, ilegalno-podmuklo, ili neki takav pokušaj mentalnog izbacivanja Batlera iz takta, puno više odgovara čvrstom stilu Majamija nego mekanom Bostona. Batler je pjevušeći kantri hit “Somebody’s Problem” ulazeći na konferenciju za medije poslije utakmice dao poruku Grentu Vilijemsu i Markusu Smartu, koji su jedini u rosteru Bostona spremni na nekošarkaške antagonističke eskapade, ko je tu pravi alfa.
Čak ni najveći fatalisti u bostonskim medijima ne predviđaju – gluho bilo – metlanje Bostona od strane Majamija, jer bi to bi bilo prvoklasno iznenađenje obzirom da su Seltiksi na kladionicama za osvajanje ovogodišnje NBA titule pred početak ove serije stajali daleko najbolje od četiri tima koja su se plasirala u finala konferencija. A Majami ubjedljivo najlošije.
Mazuline muke

Povrede Hiroa i Oladipa kao da su Spoelstrine momke načinili još čvršćim. I povratak Majamija iz mrtvih u oba poluvremena sinošnje utakmice je ono što je bilo najimpresivnije, uz predstave sporednih igrača koji pomažu Batleru i Adebaju. Zato je i Spoelstra reagovao gotovo uvrijeđeno kad je po ko zna koji put upitan o sjajnoj igri nedraftovanih autsajdera u njegovoj rotaciji. I to s punim pravom, jer su Gejb Vinsent, Meks Strus i Kejleb Martin, između ostalih, postali nesumnjivo više nego legitimni plej-of rotacijski igrači.
Džoa Mazule, trenera Seltiksa, mi je u ovoj situaciji pomalo i žao mada opravdanja nema, jer ima mnogo talentovaniji roster. Izgovor da je izgubio asistenta Dejmona Stodamajera, koji je u pola sezone otišao u NCAA na Džordžija Tek, ne može ga opravdati, a pogotovo ne Breda Stivensa. Kao ni Tejtumovo skidanje pritiska sa mladog trenera kad je sinoć nakon utakmice rekao da Mazula nije taj koji je promašivao i gubio lopte u četvrtoj četvrtini.

Navijačima bostonskih zelenih, kao što je potpisnik ovih redova, ostaje nada u preokret, jer nada umire posljednja. Samo se bojim da bi u slučaju da dobiju dvije utakmice u Majamiju i izjednače na 2:2 Seltiksi sasvim sigurno izgubili petu u Bostonu. Tejtumu, Braunu, a i ostatku ovakve inertne mekane ekipe napresto nedostaje smisao za hitnost dok ih protivnik ne pritisne u ćosak.
Mitski sraz u finalu između Seltiksa i Lejkersa se, sve su prilike, neće desiti, ako liga malo ne pogura Lebrona. Što pokazuje da je višegodišnja stabilnost na trenerskoj poziciji veoma bitna i u NBA, suprotno uvriježenom mišljenju u igrački doninantnoj ligi, a zorno je demonstrirana i u Denveru protiv Lejkersa.
Ako Seltiksi kojim slučajem i prođu u veliko finale bojim se da bi ih Jokić i ekipa, na moju tugu, mogli totalno poniziti. Nadam se da sam u krivu.
Photo: Privatni album, twitter