Uvod u košarkašku istoriju ispisan je 5. septembra tačno u 4 sata i 17 minuta po srednjeevropskom vremenu. Ovde u Indijanapolisu je u tom trenutku bio još 4. septembar, ali o tome niko nije razmišljao u momentu kad su Litvanac Romuldas Brazauskas i Slovenac Iztok Rems odsvirali kraj utakmice između Argentine i SAD. Dogodilo se ono što su svi Jugosloveni godinama sanjali, na našu žalost to se dogodilo Argentincima – posle 58 uzastopnih pobeda američka reprezentacija sastavljena od NBA igrača doživela je prvi poraz.
Ono što su započeli Medžik Džonson, Majkl Džordan i Leri Bird u Barseloni 1992. završeno je u samom srcu košarkaške Amerike, ovde u Indijani. “El trijumfo! Historija del mundo baloncesto!” – urlao je u mikrofon Pepe, reporter Radio Vosa iz argentinskog gradića Komaue. Omanji, sav okrugao, potpuno ćelav i ljubičast u licu što je znak da je u predinfarktnom stanju, direktno je prenosio istoriju tako temperamentno da se bar trećina od 5.623 prisutna čoveka u dvorani Konseko Fildhaus okrenula od terena na kome su Argentinci slavili, i gledala u Pepea, čoveka koji umire. Kad je i poslednji igrač napustio dvoranu odjeknuo je gromki aplauz – Pepeu, koji se u polusvesti srušio u stolicu.
Tog dana pre podne naleteli smo na grupu argentinskih košarkaša. Pitali smo, štosa radi, Manua Đinobilija hoće li tući Amerikance. “Probaćemo, videćemo”, odgovorio je slatko se smejući. On, Luis Skola i Andres Noćoni šetkali su se gradom u šortsevima i papučama, razgledali izloge i ništa nisu kupovali. A dva dana ranije sreli smo kompletnu argentinsku reprezentaciju na ručku u restoranu Steak’n’Shake, u prizemlju hotela u kome je pre desetak godina Majk Tajson silovao Dezire Vašington, crnu Mis Amerike. To je jedan od najjeftinijih restorana u Indijanapolisu, ručak staje oko deset dolara. Jedan od posetilaca prepoznao je Huga Skonokinija i zamolio ga za dres reprezentacije. Sjajni bek Taukeramike ljubazno ga je odbio, a zatim objasnio: “Mi smo ovde došli sa samo dve garniture dresova, mada FIBA propisuje da svaka reprezentacija mora imati četiri kompleta. Naša federacija je siromašna, ne samo da nije imala para za dresove, nego ni za put ovde. Svi mi, igrači, sakupili smo pare između sebe i platili boravak u Indijanapolisu samo da igramo ovo Svetsko prvenstvo”.
Znajući sve ovo nismo mogli a da ne budemo na strani skromnih i neverovatno simpatičnih Argentinaca za vreme utakmice protiv silno favorizovanih Amerikanaca. Odabrali smo pravu stranu: Argentina ne samo da je pobedila, nego je odigrala sigurno najbolju košarku viđenu na velikim takmičenjima još od one utakmice Jugoslavija-Litvanija u Atini 1995. Nije to što su oni u svojim mečevima u Indijanapolisu pokazali bio nikakav tango argentino. Bio je to ubitačni spoj fantastične atletike, mašte i entuzijazma. Četvoricu najboljih (Oberta, Skonokinija, Skolu i Noćonija) takvima je stvorio naš trener Duško Ivanović u španskoj Taukeramici. Ti momci ni po čemu ne liče na argentinsku fudbalsku reprezentaciju. Ne odigraju jedan meč sjajno, a na sledećem ih nigde nema. Oni uživaju u svojim zajedničkim pobedama, i zasluženo su postali jedni od heroja Indijanapolisa.
Photo: Twitter