Početna ISTORIJABlaž Kotarac: Sto godina NAŠE KOŠARKE

Blaž Kotarac: Sto godina NAŠE KOŠARKE

od Blaž Kotarac
199 pregleda

Evo me, dok ispijam natenane onu ranu jutarnju kavu,  (“pečenu”, kao i obično, na moj banjalučko-hisećansko–vrbaški način!), “zurim” pogledom na ekran ostarjelog  PC-a.  

A na njemu, već nekoliko dana, skakučući svetluca  koš. Lopta  u znaku velikog  praznika – stote godišnjice NAŠE  KOŠARKE!                                                                                                             

Bio sam počastvovan i prisutan na proslavi održanoj u staroj, dobroj dvorani “Doma sindikata”, sada MTS. Mislim s pravom, jer ipak sam i ja dio te velike košarkaške porodice, i to punih šezdesettak godina!

Organizacija proslave je bila na visokom nivou, programski bogato sadržajna. Smenjivali su se  poštovani govornici, uz kratke kulturno-umetničke skečeve, i filmovane  velikane naše košarke. Svi oni, koji su značili mnogo u trajanju našeg bisernog koša, koji su “poosvajali” toliko medalja i priznanja, (mnogi, nažalost, preminuli!), kao i nas još živih, od  ostarieih do najmlađih, (uz primedbu, da su neki od njih trebali da prisustvuju i zajedno da uveličamo ovo drago nam slavlje).

Šta da kažem, trajalo je to dugo, dugo, da se komotno moglo i nekoliko puta pauzirati, medaljama, trofejima i priznanjima nije im bilo broja!                                                                         

Košarkaška velesila smo mi bili i ostali do dana današnjeg!

Elem, pri susretanjima i završnom koktelu u holu dvorane prepoznavali smo se, nije ni čudo, jer se dugo nismo ovako okupili. Pritom, mnogi drugari su me i “ohrabrili” da nastavim sa mojim “evergrin” pisanijama o našim druženjima, oko i na košarkaškim terenima, već uveliko poodmaklim, zaboravljenim! Obećao sam, pod uslovom da ću pisati samo o događajima u kojima sam direktno učestvovao.

Pa, u prilog tome, evo jedan ,,izmemorisan“, ovih dana isto tako, jubilarni 55. godišnjak. BK-KM sjećanja na 10. košarkaško  prvenstvo Balkana u Izmiru,Turska, 1968.godina, i trenera i g-dina  Enca Sovitija.

U jesen, septembra 1968. u dalekom Meksiko Sitiju, osvojili smo prvu, veliku, srebrnu olimpijsku medalju! Slavilo se na sav glas, danima i s pravom, osjećalo se to i kroz početak naše YU lige, sezone 1968/69.                  

 I stiže decembar, kraj godine, vrijeme za novo, zvanično, Deseto košarkaško Balkansko prvenstvo u Izmiru, Turska.                                                                                                                                                                                            U Sportskom Centru „Košutnjak“, na poziv trenera Ranka Žeravice i njegovog pomoćnika Enca Sovitija, uz većinu „srebrnih“ Meksikanaca, okupili su se, osim nas, već ranije najavljenih, „mlađanih“, igračkih osvježenja, – Vinko Jelovac, Momčilo Pazmanj, MiroslavTodosijević, Blaž Kotarac, i, nepredviđeno , na brzinu pozvani Dragan Đukić i Marinko Purić. Njihov poziv je bio proizvod neopravdanih otkaza Kreše Ćosića, Aljoše Žorge i RateTvrdića. Na pripreme nisu došli, već ranije dogovoreno, opravdano, kapiten Ivo Danei, Dragoslav Ražnjatović, Petar Skansi, Trajko Rajković i Rdivoj Korać (koji mi je ustupio dres i mjesto, ranije, u našem OKK Beogradu, a sada i u reprezentaciji). Bio sam presrećan!

Nakon kratko dnevnih priprema krenuli smo sa surčinskog aerodroma, preko grčke Atine, put turskog Izmira, svi nekako zabrinuti, od nas do novinara, pa do javnosti. Da li ćemo uspjeti održati nivo naših predhodnika, jer, čekale su nas zaista dobre balkansk ekipe na čelu sa domaćinom – Turskom i njihovim paklenim navijačima.

I, počelo je. Prvi dan Jugoslavia – Rumunija 86:77, pobjeda, drugi dan pauza, i treći dan Bugarska – Jugoslavija 101:92.  Neprijatan poraz! Na obe utakmice nisam ulazio u igru, grijao sam klupu.                             

Četvrti dan Jugoslavia – Grčka 107:82, pobjeda, igrao sam dobro, i postigao 19 koševa!

Elem, peti završni dan, finalnu utakmicu odigrali smo, mogu slobodno reći , u vulkanskom grotlu pred fanatičnom publikom, njih preko 6.000 navijača, prepune dvorane. Nešto što do tada nisam doživio! Pobjedili smo, Jugoslavia – Turska 67:63! Nisam igrao prvo poluvreme, i na veliko iznenađenje, moje i svih nas, u tajmautu pred početak drugog poluvremena veliki strateg i trener Ranko Žeravica uvrstio je u petorku Pazmanja i mene, rekavši – igrajte ono vaše, što igrate stalno u vašem OKK Beogradu!

Tako je i bilo. Mi upalili sve motore, razleteli se, i na Momina dodavanja – asistencije  postigao sam 21 koš! za 17 minuta. Bilo je dobro, ma, predobro. Svi prezadovoljni a ja, na vrhu Mont Everesta! Nezaboravno!    

Mislio sam da sam ovim Prvenstvom otvorio reprezentativni put kakav sam želio, ali nije bilo tako! Većinom sam kriv što tako i nije bilo, ali o tome, možda, jednom od narednih mojih pisanija.

I sad, na kraju, moram da spomenem i dobrog pomoćnog trenera Enca Sovitija, kojeg nisam poznavao do tada. Druženjem tih desetak dana uvidio sam koliko je to bio veliki čovjek, psiholog, strateg, i drug i gospodin! Mnogo mi je bilo žao kad je nakon Prvenstva poslije nepunih mjesec dana iznenada preminuo. Neka mu je VJEČNA SLAVA I SJEĆANJE na dobrog trenera Enca Sovitija!  

Pozdrav od vašeg Kokija

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar