Aleksandar-Saša Đorđević, danas selektor Srbije, zadužio je kao igrač i svoj Partizan i reprezentaciju Jugoslavije. Pamtim od kada je prohodao, dok je njegov otac Bratislav-Bata Đorđević vodio Crvenu zvezdu ka tituli prvaka Jugoslavije u sezoni 71/72, a mali Saša trčkarao je iza klupe. Malo je reći da je rastao sa košarkom. Sa 16 godina debitovao je u prvom timu Partizana, ne sećam se više protiv koga, ali pedantni statističar Dragan Martinović zapisao je da je u sezoni 83/84 tada 16-godišnji Đorđević (rođen 26. avgusta 1967.) dao 2 poena na 5 mečeva. Igrao je sa Grbovićem (481 poen te sezone), Savovićem, Bobanom Petrovićem, Pešićem, Zorkićem, Miškom Marićem, Bukumirovićem, Cvjetičaninom…
Šansu u prvoligaškoj konkurenciji dao mu je trener Bora Džaković. Tako je počeo, a posle 9 sezona otišao je sa tri titule prvaka Jugoslavije, dva kupa, jednim Kupom Koraća i titulom prvaka Evrope, osvojenu njegovom trojkom, u Istambulu 1992. protiv Huventuda. Ovo, međutim, nije priča o Saši Đorđeviću, naći ćete je na nekom drugom mestu jer je on dao toliko povoda da može da bude smešten pod mnogo datuma. Ovo je priča o njegovom povratku u “Pionir” 15. januara 1998.
Pre toga još malo činjenica. Iz Partizana je otišao u Filips iz Milana, posle dve godine preselio se u Fortitudo iz Bolonje a onda je 1996. otišao u Portland da, poput svojih generacijskih drugova Divca, Kukoča i Rađe, zaigra u NBA ligi. Nije imao previše sreće, nije dobio minutažu koju je očekivao i koju je zasluživao. Ovde ću prvi put javno objaviti da sam imao neku malu ulogu u njegovom povratku u Evropu. U Barseloni su mi dali dovoljno signala da “ispitam situaciju”, da izdaleka, kao prijatelj i kluba i Saše Đorđevića, ispitam da li bi on “možda došao u Barselonu”. Nazvao sam ga i objasnio situaciju. Ne sećam se da li mi je odmah rekao “da”, ili je to učinio neki dan kasnije, ali kad sam dobio njegovu saglasnost obavestio sam predsednika Barselone Salvadora Alemanija, i tu je moja misija bila završena. Stvar je u svoje ruke preuzeo njegov dugogodišnji menadžer Toto Ricoti, a ja sam bio “kao na iglama” kada ću moći da objavim “bombu” o dolasku Saše Đorđevića u Barsu. Čak ni kolegama iz basket-sekcije u “Mundo deportivu”, gde sam radio, nisam smeo da kažem ništa jer sam se bojao da će me pritisnuti da objavimo vest i tako možda pokvartimo transfer. Sećam se da sam otišao na Palma de Majorku, gde se naša fudbalska reprezentacija pripremala za meč sa Španijom u Valensiji u okviru kvalifikacija za Svetsko prvenstvo u Francuskoj. Otuda sam bio u gotovo svakodnevnom telefonskom kontaktu sa Sašom i “kontrolisao situaciju”. Više se ne sećam u kom trenutku sam objavio ekskluzivnu vest, ali svakako pošto je posao bio zaključen.
Onda me je “Mundo deportivo” odmah poslao u Beograd da pripremim feljton o Saši. U stanu njegovih redotelja Mime i Bate, tada na Novom Beogradu, kod starog Merkatora, pokupio sam gomilu slika, čuo dovoljno priča i po povratku objavio Sašinu “life story” u pet nastavaka. Sve to dešavalo se tokom decembra 1997. Saša je došao krajem meseca, debitovao 3. januara 1997. u Granadi gde je Barsa pobedila 90-85, a on za 20 minuta dao 13 poena uz 4 asistencije. Štampa je bila saglasna da je Barselona dobila veliko pojačanje.
Još pre dolaska Đorđevića, Evroliga je počela sezonu a u istoj grupi našli su se Partizan i Barselona. Saša se vratio u Evroligu 9. januara 1997. u Barseloni u meču sa Virtusom iz Bolonje, bilo je 73-72 za Barsu, a Saša je za 18 minuta dao 17 poena šutirajući trojke 3/5, a imao je i 6 skokova i 2 asistencije. Publika i novinari čudili su se zašto mu je trener Aito dao samo 18 minuta.
Onda je naredne nedelje sledilo gostovanje Partizanu u Beogradu. Na moje prijatno iznenađenje, redakcija me šalje kao “specijalnog izveštača”. Putovao sam sa ekipom i usput ćaskao sa Sašom. U avionu, po želji redakcije, zapisao sam Sašin monolog pred utakmicu koji je na dan meča objavljen kao autorska kolumna u prvom licu i sa faksimilom njegovog potpisa. Saša je u tekstu priznao da će mu se “noge malo tresti”, da će Partizan uvek imati posebno mesto u njegovom srcu, ali da je sada igrač Barselone i da će učiniti sve da njegov tim pobedi. Pisalo je i da navijači Partizana neće razumeti Đorđevića koji ne pruža sve za tim čiju majicu nosi…
U Beogradu je bio glavna zvezda, i naši i španski novinari saletali su ga istim pitanjima: kako se oseća, šta misli, kako će igrati… Došli smo dva sata ranije u “Pionir”. Tribine su se polako punile, a pola sat pre početka nije imala više gde ni igla da padne. Kada su prvi košarkaši Barselone izašli na zagrevanje razlegli su se uobičajeni zvižduci, ali kad se pojavio Saša usledila je salva aplauza, neviđene ovacije. Sale je diskretno odmahnuo rukom, ozpozdravio navijačima i nastavio da se zagreva. Ne znam da li je tada, i da li je uopšte, registrovao duhovit transparent na kome je pisalo: “Nemoj da nam daš mnogo, amigo. Hvala ti, Saša”.
Ne znam ni da li su 22 poena koje je dao te večeri zadovoljili autore transparenta, ali navijači Partizana otišli su prezadovoljni jer su “crno-beli” pobedili 91-87 u jednoj od onih nezaboravnih večeri u “Pioniru”. Dejan Tomašević je dao 24 poena, Predrag Drobnjak i Mića Berić po 19, a na drugoj strani samo je Saša bio raspoložen mada je trojke šutirao 3/8, što je za njega slab procenat. Igrao je 30 minuta, podelio 4 asistencije, uhvatio 3 lopte ali niko ga nije pratio. Trener Aito priznao je poraz, Sale je ispraćen ovacijama. Pokazao je svoj profesionalizam iako je to bio jedan od najemotivnijih momenata u njegovoj blistavoj karijeri. Možda je sličnu količinu emocija doživeo samo na simboličnom oproštaju desetak godina kasnije u tom istom „Pioniru“.
Te noći otišao sam sa igračima Barselone u diskoteku XXL u Sarajevskoj ulici koja je, koliko se sećam, delimično bila i Sašina. Tamo smo zatekli pobednike, neke igrače Partizana, druženje sportskih rivala ali prijatelja nastavljeno je do sitnih sati.
Photo: MN press