Tradicionalna februarska NBA pauza prilika je za sve, kako za igrače tako i za sve nas, da se neko vreme odmorimo od košarke, sumiramo utiske do sada vidjenog i spremimo se za završnicu sezone i nadolazeći plej-of.
Krenimo unazad, pa prvo pomenimo najzanimljivije razmene igrača tokom završetka prelaznog roka, okončanog 8. februara. Poslednjeg dana, kada su gotovo uvek timovi najaktivniji na pijaci, ovaj put da gotovo i nije bilo neke značajnije akcije.
U stvari, akcije izgleda da je bilo, ali najviše samo u pokušaju: priča koja je procurila nakon zatvaranja pijace je vezana za LBJ-a i izgleda vrlo aktivnih pokušaja Voriorsa da ga nekako dovedu u svoje redove. Čak je i GM Siksersa, Deril Mori, poznat kao neko ko je uvek spreman za ovakve vrste akcije, iskazao interesovanje ali je vrlo brzo odustao nakon što su Lejkersi zatražili Embida za LBJ-a. Elem, Voriorsi su izgleda zaista konkretno izašli sa ponudom, pominjani su i Tomson i Kaminga i pikovi pa je, po Vojnarovskom i Ramoni Šelburn, cela stvar stigla i do ozbiljnog razgovora vlasnika franšiza. Na kraju svega, sam Lebron je izrazio želju da ipak ostane u Lejkersima pa se tu priča i završila. Bar za sada. Jer, letos Džejmsu ističe ugovor pa bi sve ovo samo mogla biti neka vrsta pripreme i testiranje tržišta uz pritisak na Lejkerse za, verovatno, njegov ulazak u poslednji igrački ugovor.
Elem, od ostvarenih trejdova, vredi možda izdvojiti dolazak P. Dž. Vošingtona i Danijel Geforda u Dalas, Badija Hilda u Sikserse kao i Gordona Hejvorda iz Šarlota u Tandere u zamenu za Vasu Micića, Tre Mana i Davisa Bertansa. Pomenimo i dolazak Bojana Bogdanovića i Aleka Burksa u Nikse, Denisa Šrudera u Bruklin i Beverlija u nervozne Bakse, dok su sve ostale transakcije ostale u sferi kozmetičkog doterivanja rostera kao i pokušaja da se uštedi neki dolar za budućnost.
Tokom januara, s druge strane, desila su se tri značajna trejda: Paskal Sijakam stigao je u Pejserse, OG Anunobi u Nikse (30. decembra, ali ajde) a Teri Rozir je novi saigrač Batlera i društva.

OG Anunobi (Njujork Niks)
Sva trojica imaju potencijal evidentno pojačati nove klubove, a za sada je najsnažniji utisak ostavio Anunobi. Sijakam je, čini se, još uvek u fazi adaptiranja na super brzu košarku Pejsersa, dok je Rozir odigrao svega nekoliko prosečnih utakmica, povredio se, uostalom kao i Anunobi, ali se očekuje da obojica budu na parketu pre početka plej-ofa.
Par reči o onome šta smo do sada videli.
Na Istoku od samog starta vrh tabele drže Seltiksi, uz najbolji učinak u celoj ligi sa ostvarenim skorom 43-12. Klivlend na drugom i Niksi na četvrtom mestu su opravdali predsezonska očekivanja i čvrsto drže gonje delove tabele dok Milvoki Baksi (35-21, treće mesto konferencije, dakle odličnog skora) ostvaljaju iza sebe jednu vrlo čudnu polusezonu pa ćemo o njima reći nešto više u nastavku teksta.
Petoplasirani Siksersi su, nakon teške povrede Embida, ispustili visoku poziciju pa je pitanje da li će uspeti zaustaviti pad u rezultatima do početka plej-ofa. Ujedno, tada ćemo i dobiti odgovor da li će se Džoel uopšte i vraćati na parket u ovoj sezoni: dobra pozicija bi značila da će nešto ipak pokušati sa njim, još veći pad ka plej-in mečevima vrlo lako bi mogao značiti i odustajanje od takve avanture.
Pejsersi (6. mesto) i Orlando (8.) su nastavili sa napretkom na svim poljima: mladi timovi, predvodjeni Halibartonom i Francom Vagnerom, itekako su ozbiljni kandidati dohvatiti ovaj put konačno postezonu, dok se sa Majami Hitom nikada ne zna. Trenutno sedmi, solidnog 30-25 skora i sa priključkom ka plej-of pozicijama, stiče se dojam da ponovo pažljivo doziraju potrošnju igrača… već vidjeno, rekli bismo.
Ostatak konferencije gotovo da nije vredan pomena što se tiče nekih mogućnosti za plasman u doigravanje, o nekim većim rezultatima gotovo da je besmisleno trošiti reči. Bulsi i Atlanta Hoksi (dobro, ajde, i Netsi, koji su, tokom al-star vikenda, otpustili trenera Žaka Vona i promovisali njegovog pomoćnika Kevina Olija na poziciju prvog trenera) bi trebali/mogli biti učesnici plej-in utakmica ali bi, ako imamo u vidu mizerno-razočaravajuću sezonu, sve više od toga bilo ravno naučnoj fantastici. Dno tabele čine Reptorsi i verovatno tri najgora tima lige: Hornetsi, Vizardsi i Pistonsi. Trener Rajaković sa Torontom se izgleda nalazi u rekonstrukciji tima pa je sva prilika da je GM Masai Udžiri upravo birao našeg stručnjaka, poznatog po sjajnom radu sa mladim igračima, za ovaj nezahvalan i itekako zahtevan posao. Vreme će pokazati da li bi Darko mogao biti „novi Mark Degnal“, te okrenuti svoj tim u pravcu kojim se kreću mladi Tanderi.
Pomenimo i to da bi za našu publiku mogli biti zanimljivi i Hornetsi do kraja sezone. Vasa Micić je njihov novi igrač. Nadamo se da će biti više minuta za njega u Šarlotu jer ih je u Oklahomi dobijao vrlo retko i „na kašičicu“.
Na prvih par utakmica konačno je proveo 20-ak minuta na terenu a njegove solidne partije i sve tri pobede Šarlota obećavaju da će možda Vasa postati i ostati standardni deo rotacije i kada se vrati, sada već hronično i konstantno povredjeni, Lamelo Bol.

Vasilije Micić (Šarlot Hornets)
Na samom dnu Vizardsi i Pistonsi. Prve sam pre početka sezone okarakterisao kao najdosadniju ekipu za gledanje i priznajem da me nisu razočarali, dok sam Detroit, drugu uzastopnu sezonu, video kao daleko ozbiljniju i potentniju ekipu. Apsolutni promašaj u prognozi oba puta!
Ubedljivo su najgori tim lige koji to nikako nisu smeli biti (da, još uvek tako mislim!) a kako su dali treneru Montiju Vilijamsu jedan od najvećih ugovora ikada (80 mil, pet godina) našli su se u situaciji da zaista teško mogu bilo šta promeniti. Na kraju su obavljeni su neki panični trejdovi pa možda na kraju čak dobace i do dvocifrenog broja sezonskih pobeda. Neverovatno.
Kada je u pitanju Zapadna konferencija, situacija je mnogo komplikovanija nego na Istoku. Naime, prvih deset timova su još uvek u borbi za plej-of. I ne samo to: ko će gde na kraju završiti i kakav će raspored biti je potpuna nepoznanica pa to sve skupa otvara košarkaški apetit i nadati se jednom bogatom NBA meniju do poslednje sezonske utakmice, tek o doigravanju ne treba trošiti reči.
Elem, vrh su još na startu okupirali Minesota i Tanderi i tako prijatno iznenadili sve, pa ćemo o njima posebno u nastavku ovog pregleda. Klipersi su trenutno treći. Ništa čudno, rekli bismo. 36-17 skor, svi igraju, nema povredjenih a Harden se nalazi još uvek u fazi kada pruža partije „kao da mu je zaista stalo“. Kako im niko ne veruje (kao ni potpisnik ovih redova) da će na ovaj način i završiti sezonu (bez povreda Kavaja i Džordža, Ras sasvim prihvata ulogu „šestog čoveka“ a Harden da je ipak samo „treća opcija“ tima), jedino što nam preostaje je da sačekamo i uverimo se u suprotno.
Jer, to bi značilo samo jedno: ovaj put su Klipersi najozbiljniji kandidati za prsten.
Aktuelni šampioni zatvaraju grupu od četiri vodeća tima a njihova potera za uzastopnom titulom je ujedno i jedno od ključnih ovosezonskih pitanja ovog teksta.
Od petoplasiranih Sansa (33-22) do Jute (26-30) na 11. mestu je grupa od sedam timova koji svi još uvek mogu i do šestog mesta i direktnog plasmana u postsezonu ali i do donjih plej-in pozicija. Ok, mozda Džezeri i ne dobace tako visoko i naprasno odluče da se okrenu „tankovanju“ ali je činjenica da još uvek igraju „ozbiljnu“ košarku.
Najbolje od svega, već pomenuti Sansi kao i šesti Pelikani (33-22) su na svega tri poraza iza Denvera dok Dalas i Kingsi kao sedmi i osmi imaju četiri poraza viška. Svi oni vrlo lako mogu neki stepenik ka vrhu ili opet, pritisnuti eventualno sa dobrim partijama Lejkersa (30-26, deveti) i desetih Voriorsa (27-26), doživeti sunovrat i ugroziti i samo igranje košarke u drugoj polovini aprila.
Hjuston (24-30) se odlično držao gotovo celu polusezonu ali ih je pad u igrama tokom januara vratio u realnost i teško je zamisliti da bi mogli ovaj put nešto više napraviti. S druge strane, još uvek je vrlo moguć plasman do plej-in mečeva, što bi svakako bio izuzetan uspeh za novog trenera Udoku, ali i za franšizu koja već godinama ne predstavlja ništa značajno na NBA mapi.
Bez ikakvih šansi za nešto više nalaze se Memfis (20-36), Portland (15-39) i Sparsi (11-44).
Očekivali jesmo Blejzerse i Popovu ekipu ovako nisko, dok su Grizlije jednostavno povrede gotovo celog tima (Morent, Bejn, Smart, Rouz, Klark, u medjuvremenu trejdovani Adams, …) onemogućile za bilo kakav ozbiljniji sezonski rezultat.
Na kraju, o skupu „svih zvezda“.
Ol-star vikend već godinama nije vredan trošenja našeg vremena. Ukratko: takmičenje u veštinama trebalo bi ukinuti najkasnije još juče, u šutiranju trojki ponovo je pobedio Lilard, u zakucavanju još jednom Meklang. dok je Istok savladao Zapad sramotnim rezultatom 211:186!
Luka i Nikola su bili tu, izgleda da su se dobro zabavili tokom vikenda, dajući intervjue i družeći se, a kao jedini pozitivni dogadjaj vredi istaći šuterski okršaj Karija i Sabrine Jonesku, najboljeg šutera WNBA lige. Pobedio je Kari, ali Jonesku zaista nije razočarala. Dapače. Šutirajući sa NBA linije za tri poena, ostvarila je sjajan skor od 26 poena, taman onoliko koliko i četvorica finalista istog takmičenja. Kari je na kraju stigao do skora 29, odneo pobedu i tu bi završili sa osvrtom na još jedan bezobrazno dosadni ol-star dogadjaj.

Stef Kari i Sabrine Jonesku
Stanje na tabelama:
ISTOK: ZAPAD:
1. Boston Seltiks 43-12 1. Minesota Timbervulfs 39-16
2. Klivlend Kevelirs 36-17 2. Oklahoma Siti Tander 37-17
3. Milvoki Baks 35-21 3. L.A. Klipers 36-17
4. Njujork Niks 33-22 4. Denver Nagets 36-19
5. Filadelfija Seventisiksers 32-22 5. Finiks Sans 33-22
6. Indijana Pejsers 31-25 6. Nju Orlins Pelikans 33-22
7. Majami Hit 30-25 7. Dalas Meveriks 32-23
8. Orlando Medžik 30-25 8. Sakramento Kings 31-23
9. Čikago Buls 26-29 9. L.A. Lejkers 30-26
10. Atlanta Hoks 24-31 10. Golden Stejt Voriors 27-26
11. Bruklin Nets 21-33 11. Juta Džez 26-30
12. Toronto Reptors 19-36 12. Hjuston Rokets 24-30
13. Šarlot Hornets 13-41 13. Memfis Grizlis 20-36
14. Vošington Vizards 9-45 14. Portland Trejlblejzers 15-39
15. Ditroit Pistons 8-46 15. San Antonio Spars 11-44
Što se tiče ostatka ovog pregleda, u nastavku smo se pozabavili sa nekoliko tema koje su nam se učinile najzanimljivijim za ostatak sezone. a na prvom mestu je pitanje:
JESU LI „VUKOVI“ I TANDERI LEGITIMNI KANDIDATI ZA PRSTEN?
Verovatno najintrigantnije pitanje od svih koje okupira pažnju NBA analitike. Pre starta sezone se i jeste očekivalo da obe ove franšize odigraju pozitivnu sezonu, te da svakako budu medju plej-of kosturašima, ali je vrlo malo onih koji su im prognozirali prva dva mesta moćnog Zapada. Lično, u najavi sezone „video“ sam ih na šestom i sedmom mestu na kraju sezonske price, sa učincima od 42-40 (Vukovi) i 41-41 (Tanderi). Kako je do kraja regularnog dela ostao još značajan broj neodigranih utakmica (25+ prosečno), sasvim je izvesno da će oba tima dobrano prebaciti te brojeve i gotovo sigurno biti u gornjim delovima postsezonskog kostura.
Naravno, sve to pod uslovom da ne bude nekih većih povreda vodećih igrača, ili se pak ne okrenu „matematičkim vratolomijama“, kojima bi sebi pokušali eventualno obezbediti i najprihvatljiviji put kroz doigravanje. Ma šta to značilo.
S druge strane, iako se takva vrsta računice gotovo nikada ne završava uspešno, možda će im ovaj put, na neki način, zaista i biti potrebna. Jer, budimo realni: koliko bi nas zaista videlo Minesotu kao favorita protiv, recimo Lejkersa, u prvom krugu? Ili, da li bi zaista neiskusni Tanderi bili spremni izbaciti Voriorse? Još jedan detalj: nemam nikakvu sumnju da bi i LBJ i Stef Kari radije videli upravo njih na startu plej-ofa umesto Nagetsa, Klipersa ili Sansa, dok nisam siguran da bi takav razvoj dogadjaja obradovao trenere Finča i Degnala. Najbolje od svega, ovakav scenario je itekako moguć pa se logično i postavlja pitanje kome bi zaista više i odgovarao?
Još bolje: kako je stanje na tabeli Zapada sasvim neizvesno i nemoguće je predvideti bilo šta osim dva poslednja mesta, logično je očekivati da će se u računicu uključiti i ostali timovi sa svojim idejama o idealnim mogućim protivnicima pa bi možda bilo najbolje jednostavno ignorisati trenutni plasman i prepustiti se, nadajmo se, uzbudljivoj i neizvesnoj završnici .
Gde sve to, onda, pozicionira Minesotu i Oklahomu, ipak dva trenutno najbolja tima Zapada u sezoni ´23/´24?
Ličnog sam mišljenja da i jedni i drugi zaista imaju šansu dokopati se velikog finala. Konkurencija na Zapadu jeste jaka, ali su tokom 50+ utakmica pokazali da poseduju kvalitet nositi se sa najboljim. Pobedjivani su ubedljivo Nagetsi, Sansi, Klipersi, Dalas… dok je njihov medjusobni okršaj, u sva četiri odigrana meča (2-2), svaki put ličio na vrlo dobre plej-of utakmice.
Naravno, sama postsezona donosi upravo takvu dvomesečnu košarku pa je zaista impresivno za videti kako se, recimo, mladi tim Tandera sjajno snalazi i u takvim okolnostima. Trener Degnal je složio igru tako da se jednostavno ima osećaj kako svi igrači, u svakom trenutku, znaju šta se očekuje od njih i uopšte ne odaju utisak da se radi o mladoj ekipi koja tek traži sebe. Naprotiv. SGA je prvo ime tima, najbolji igrač i prvi kandidat za MVP nagradu, Džejlen Vilijams sjajna druga opcija, Gidi izvrsno nadopunjuje bekovsku liniju, Lu Dort čvrstinom donosi kvalitet u odbrani dok mladi centar Čet Holmgren jednostavno, sa ovakvim igrama do kraja sezone, mora biti ruki godine. Još bolje, rotacija sa klupe nudi nam još kvaliteta Tandera: Kejson Volas (12. pik drafta ove godine) donosi solidan šut i odbranu, Ajzeja Džo ima izvrstan šut za tri poena, Kenrič Vilijams iskustvo a tek treba da sačekamo i vidimo za šta je danas sposoban tek pristigli (i još uvek povredjeni) iskusni Gordon Hejvord. Sve u svemu, rotacija od desetak kvalitenih igrača, daje treneru Degnalu mogućnost da, zavisno od protivnika, vrlo lako prilagodjava igru svog tima, što ih opet čini vrlo nezgodnim protivnikom za bilo koga. Na kraju krajeva, to je najbolje osetio aktuelni šampion, koga su dobili uzastopno tri puta, od toga dvaput upravo na „mile high“ terenu.

Čet Holmgren (Oklahoma)
S druge strane, svakako ne treba zaboraviti ni činjenicu da je, recimo, Minesota prošle godine dosta namučila (čak možda i najviše od svih protivnika) buduće šampione Nagetse, i to sve dok su još bili u fazi traženja dobitne kombinacije na relaciji Gober/Tauns/Edvards. Lično, bez obzira na sjajne rezultate, nisam ubedjen da je kombo dvojice centara istovremeno na parketu dobitna kombinacija za osvajanje prstena ali duo Edvards/Konli itekako jeste. Drugim rečima, Minesota svakako može da napravi puno problema bilo kome na Zapadu što opet znači da je u igri sama borba za najviši plasman. Kako i ne bi bila: po gotovo svim statističkim kategorijama se nalaze u samom vrhu lige (najbolja odbrana je posebno značajna) dok im nesto lošiji učinak u napadu (tek 18.) ostavlja dosta prostora za napredak.
Sve u svemu, oba tima jesu već sada spremna napasti samu završnicu a, ako budu imali malo sreće sa dobrim plej-of rasporedom i uparivanjem, ne treba se previše iznenaditi ako upravo oni budu protagonisti finala zapadne konferencije.
2. MOGU LI BAKSI I DOK RIVERS ZAJEDNO?
Da nešto nije u redu u Milvokiju moglo se možda naslutiti još i pre početka sezone. Naime, pravo niotkuda, uoči samog starta, novopridošli pomoćni trener Teri Stots (dugogodišnji trener Blejzersa i „čovek od poverenja“ Lilarda, recimo) je podneo ostavku. Razloge ovog svog postupka nikada nije objavio pa se sve svodilo na špekulacije, koje su prevashodno išle u pravcu neslaganja sa tada novim trenerom Adrijanom Grifinom. Možda bi sve bilo vrlo brzo i zaboravljeno, ali i pored serija pobeda i izvrsnog skora, igra Baksa pod vodjstvom Grifina nikoga nije impresionirala. Ponajmanje izgleda Janisa.
Evidentno je bilo da je nezadovoljan načinom rotacije igrača, svojom saradnjom sa Lilardom, vrlo lošom odbranom, rasporedom minutaže… Sve je to stiglo i do medija a, na kraju krajeva, bilo je i vidljivo na terenu, da su pobede ostvarene sa teškom mukom i to protiv timova kao sto su Vizardsi, Pistonsi ili Reptorsi. Nakon tromesečnog nagadjanja i evidentno sveprisutne nervoze, konačno su se u klubu odlučili, čini se prevashodno zbog mira u kući, povući jedini mogući potez: Grifin je dobio otkaz a na njegovo mesto je stigao Dok Rivers. Rezultat: na prvih deset utakmica pod njegovim vodjstvom, Baksi su ostvarili svega tri pobede uz sedam poraza a posebno je indikativan bio onaj pred samu pauzu od neumoljivo loših Grizlija. Dok Rivers je rekao nakon meča da su igrači u glavama već otišli na odmor, te da će ova pauza biti prilika za pregrupisanje i da on ujedno pokuša uspostaviti nešto reda u igri Baksa. Pa, može li zaista?

Dok Rivers (Milvoki Baks)
Ličnog sam mišljenja da odgovor na sva pitanja Baksa se ovaj put svodi na dva imena: Džrua Holideja i Grejsona Alena. Naime, kako na brzinu nadomestiti nedostatak, ako umesto dva najbolja odbrambena igrača koja imaš na spoljnim pozicijama, dovedeš Lilarda i Malika Bizlija, izrazito ofanzivno orjentisane pojedince?
Dolazak Beverlija u završnoj fazi razmene igrača je pokušaj da se bar donekle ojača defanziva ali, budimo realni, to je daleko od onoga što je potrebno Janisu i društvu. Naime, Lilard je bila njegova lična želja, u klubu su ga poslušali pa su sada, zbog gotovo nikakve zajedničke hemije izmedju prvih zvezda tima, svi izuzetno nervozni. Posebno Janis. Izgleda da je i sam shvatio da su njihovi zajednički ol-star nastupi samo jedna lepa avantura koja nema nikakve veze sa ozbiljnim mečevima, i da je ipak prevashodno bliža video-igri i zabavi. U stvari, može i ovako: Baksi su dovoljno dobri da, uz vanserijske partije Janisa i Lilarda, mogu preskočiti i prvi i drugi krug doigravanja, možda i stići do velikog finala ali do samog prstena, ovako kako sada igraju, vrlo teško. Takodje, vrlo je moguće da svoj nastup završe još u prvom krugu doigravanja. Indijana ih je već dobila četiri puta uzastopno a šta tek reći o Majamiju, koji ih je prošle godine „preslišao“, da ne kažem „rutinirao“.
Još jednom: može li nešto Dok Rivers promeniti? U Milvokiju se nadaju da može, pa hajde da im verujemo bar još dve-tri nedelje i nekih 10-ak odigranih utakmica kada ćemo svakako znati puno više.
Na kraju, recimo još i to da su Dokovu karijeru obeležile dve stvari: sjajna saradnja sa superzvezdama i rekord po broju izgubljenih serija u kojima je imao prednost od 3-1. Još bolje, 6-10 mu je rekord u sedmim utakmicama, kao i to da nikada nije uspeo dobiti sedmi meč na gostujućem terenu. Jeste, Dok ima prsten sa Seltiksima, ali zlobni jezici ukazuju da bi i oni to uspeli sa Garnetom, Pirsom, Alenom, Rondom…
Bilo kako bilo, zvezde su tu u vidu Janisa i Lilarda. A, tu je i Dok Rivers.
3. DA LI JE OVO POSLEDNJA PRILIKA ZA TEJTUMA I BRAUNA?
Ako nije poslednja onda je svako jedna od onih situacija koje će odrediti budućnost Seltiksa u dužem periodu. Prosto rečeno: minimalno prihvatljiv ishod sezone je veliko finale dok bi bilo koji lošiji rezultat vrlo lako mogao značiti da jedan od njih naredne godine neće biti u zelenom dresu. Da budem jasniji, „taj jedan“ sigurno bi bio Džejlen Braun (27 godina).
Takodje, neuspeh teško da bi „preživeo“ na klupi i trener Džo Mizula, verovatno bi se završio i eksperiment sa uvek rovitim Porzingisom a besmisleno je i očekivati da veteran Al Horford (37 godina) bude jedna od osnova na kojoj bi se gradila neka nova budućnost. A, imamo li u vidu da, osim Tetjuma (25 godina), Seltiksi trenutno na rosteru nemaju nijedno zvučno mlado ime NBA lige (Holideju su 32 godine a Deriku Vajtu 29), onda je sasvim logično zašto se letos izgleda u Bostonu odlučilo odigrati ovaj put do kraja.

Džejson Tejtum (Boston Seltiks)
Podsetimo se: Markus Smart je prosledjen Grizlijima, Grent Vilijams Dalasu, Robert Vilijams i Majkl Brogdon Portlandu a dovedeni su Porzingis i Džru Holidej. Isto tako, bez obzira na sve kritike o njegovom lošem vodjenju tima tokom plej-ofa, Mizula je dobio podršku kluba i bar još jednu šansu.
Za sada, ako bacimo pogled na tabelu, sve funkcioniše perfektno: prvi su tim Istoka sa najboljim skorom u celoj ligi (43-12) dok su nas izvrsne igre startne petorke (Vajt/Tejtum/Braun/Holidej/Porzingis) gotovo ubedile da Seltiksi jesu ovaj put prvi favoriti za osvajanje prstena.
Mesto na kome, medjutim, počinju problemi za ekipu trenera Mizule jeste period kada treba odmoriti startere i okrenuti se klupi. Tamo ga, osim još uvek ipak solidnog Horforda, u najboljem slučaju dočekaju Pejton Pričard i Sem Hauzer. Obojica još uvek bez nekog značajnijeg doprinosa igri Seltiksa (8 prosečnih sezonskih poena imaju obojica, uostalom kao i Horford). Da li će to biti dovoljno za preskočiti Janisa, Batlera, preporodjene Nikse ili možda Sikserse sa zdravim Embidom, pa tek onda videti da li ih na kraju priče čekaju Jokić i Nagetsi, Kavaj ili ko već bude osvojio Zapad? Još ako se ima u vidu da Porzingisov svaki skok, sprint ili jači kontakt, navijači Seltiksa prate sa samo jednim otvorenim okom, nadajući se da će sve proći u najboljem redu (navijači Lejkersa ovu „traumu“ aktivno prezivljavaju već nekoliko godina sa Dejvisom)…
Zato „trenerski konzilijum“ Seltiksa evidentno i koristi svaku moguću priliku da ga odmori (nema igranja „back to back“ utakmica, svako ozbiljnije vodjstvo znači i njegov odlazak na klupu, tu i tamo pauzira se još poneki meč protiv slabijih protivnika… jednostavno, sve se pokušava da se kako-tako Porzingisa „dovede“ zdravog do druge polovine aprila i starta doigravanja.
Problem je samo u tome što u Bostonu ovaj put košarka bi, rekosmo već, morala da se igra sve do juna i velikog finala. A, kako, za sada, nemamo potvrdu u praksi da je sjajni Letonac sposoban izvući iz sebe dva meseca zdrave, postsezonske, tvrde (da ne kažem prave) košarke je, uz već pomenutu „promaju“ na klupi Bostona, osnovni razlog zašto vrlo lako dolazimo na teritoriju pesimista, koji još uvek više poverenja imaju u Majami ili Bakse (ma kakvi god bili) negoli u Boston. Potpisnik ovih redova je jedan od njih.
4. POSLEDNJA SANSA ZA PRSTEN 4 „TIMA VETERANA“?
Ova sezona je specifična po jednoj zanimljivoj činjenici: trenutno se ravnopravno za titulu bore tri generacije igrača: LBJ, Durent, Lenard i Kari kao predvodnici još uvek izvrsnih veterana, na vrhuncu snage su Jokić, Janis i Embid generacija, dok nadolazeće zvezde predvodi Luka (da, ipak će mu biti tek 25. ovog meseca!), Tejtum, SGA i Edvards. Svakako izuzetna istorijska situacija koja nam možda ovaj put donese seriju epskih mečeva i dvoboja koji bi mogli biti odlučivani tek utakmicom broj 7. Bar se tako nadamo svi koji navijamo prevashodno za dobru i zanimljivu košarku.
U stvari, zamislimo ovakvu situaciju: polufinalni parovi Zapadne konferencije su Finiks-GSW i Klipers-Lejkers. Verovatno da bi takav (malo verovatan ali ipak još uvek moguć) razvoj dogadjaja potukao sve rekorde u gledanosti, a da bi nam doneo vrhunsku košarku – u to ne treba uopšte sumnjati. Iskreno, lično bih voleo da se ova vrsta fantazije, bar u nekoj svojoj meri, i ostvari. Jer, čini se da svi oni (već pomenuti LBJ, Durent, Kari i Lenard) zaista samo još ovaj put, kao najbolji igrači svojih timova, imaju istinsku šansu dokopati se šampionskog nakita: Denver je neubedljiv i pomalo još uvek opijen uspehom, Luka i Dalas se još uvek traže, OKC i Minesota tek sazrevaju, Boston nedokazan a Baksi daleko od onog tima.
Iduće godine svi će biti još godinu dana stariji a konkurencija sve bolja i zrelija pa kada ako ne bar još ovaj put.
5. „BACK TO BACK“ TITULA – ULTIMATIVNI IZAZOV ZA NAGETSE?
Od osnivanja NBA lige 1949. godine, svega sedam franšiza uspelo je ostvariti ovaj podvig, a u istoriji se to desilo svega 12 puta. Poslednji put u sezoni 2017-´18, kada je to pošlo za rukom Voriorsima, poslednjoj legitimnoj „košarkaškoj dinastiji“, onakvoj kakvu Nagetsi pretenduju da postanu.
Istina, Kari i društvo su to uradili osvojivši uzastopno drugi i treći prsten, uz svesrdnu pomoć Durenta (MVP obe finalne serije), dovedenog upravo iz razloga da bi se maksimizirao potencijal Kleja, Karija i Grina. Misija uspešno obavljena, rekli bismo.
Šta su i gde se nalaze aktuelni šampioni danas? Još uvek favoriti da ponove uspeh? Svakako. Jesu li nas ubedili igrama na ovih 50+ utakmica da su na putu ka etabliranju sebe samih kao novih ultimativnih serijskih osvajača titula? Svakako ne.
Naime, opšti je utisak da, ma koji razlog je u pitanju, igra Nagetsa ovaj put ne odiše onom samouverenošću iz protekle sezone. Istina, kada se pogleda trenutni učinak (36-19) je gotovo identičan sa onim pred ol-star pauzu od prošle godine (36-18). Razlika je samo u tome što su tada ubedljivo zauzimali prvo poziciju i gotovo već tada imali obezbedjeno prvo mesto konferencije. Ovaj put su tek četvrti, sa izglednim šansama da, ako ne pronadju načina da podignu nivo igara, izgube još neku poziciju na tabeli do kraja sezone. Šta bi mogli biti razlozi tome?

Nikola Jokić (Denver Nagets)
Recimo: previše vere u spostveni kvalitet, iliti igramo punom snagom samo na odredjenim i nama bitnim utakmicama… Da li je prisutan zamor od tek osvojene prve titule u istoriji franšize pa se i dalje pomalo u glavama još uvek slavi taj uspeh? Možda je ipak odlazak Džefa Grina i Brusa Brauna bez adekvatnih zamena gubitak koji su u klubu potcenili? Ili je konkurencija ovaj put jednostavno puno bolja i spremnije ušla u novu sezonu?
Verovatno ima pomalo istine u svemu od gore navedenog.
Naime, pokazali jesu, da kada to zaista žele (bar je takav moj lični dojam) i kada misle da je bitno, igraju i dalje najbolju košarku u ligi. Primeri su pobede nad Bostonom u gostima, Lejkersima i Tanderima na samom startu sezone, Baksima, Dalasom… S druge strane, sve je više utakmica koje su se završile porazom a koje su prošle godine sa lakoćom rešavali u samim završnicima. Ovaj put nedostaje ta vrsta momentuma i fokusa i to je verovatno nešto što bi najviše trebalo brinuti trenera Melouna.
Još se pomalo slavi? Sasvim moguće. Prva titula u istoriji jeste veliki uspeh za franšizu iz relativno male sredine. Naravno, u ljudskoj prirodi je da dodje do odredjenog opuštanja nakon dostizanja nekog velikog cilja, pa gotovo da i nema nekih zamerki za sve ono šta pružaju Nagetsi ovaj put. Realno, kako i da ih bude? Čak i da nikada više ova generacija ne uspe dobaciti niti do finala, ostaće upamćena kao prva, i za sada jedina, koja je uspela doneti titulu Nagetsima.
Manjak kvaliteta u rosteru? Nedovoljan napredak Kristijana Brauna i još uvek nedovoljno dobrog Pejtona Votsona mogli bi se pokazati kao veliki problem za samo doigravanje. Njima treba još dodati Deandre Džordana i Redžija Džeksona i to bi trebalo da bude, uz petorku Jokić/Marej/Gordon/Porter/Koldvel-Poup, devet igrača koji trebaju izneti do kraja pokušaj odbrane titule. Da li je sve to dovoljno i da li se oslanjanje na mlade snage isplatilo ili je ipak bila u pitanju svojevrsna kocka, znaćemo vrlo brzo.
Jača konkurencija? Svakako da. Gotovo svi su na Zapadu još uvek u igri za plej-of, pa je i puno više „bitnih“ sezonskih utakmica koje treba ozbiljno shvatiti. Baš zato, iako je broj pobeda na nivou iz prethodne šampionske sezone, to za sada nije dovoljno za više od ipak neubedljivog četvrtog mesta.
Ko zna, možda su ovu sezonu u Denveru shvatili kao onu koju treba „pustiti niz vodu“ i uživati u konačno ostvarenom cilju. Tokom leta, zatim, obnoviti roster, i tek onda krenuti u napad na novi šampionski prsten. Možda rezonujući: svi najbolji igrači tek su stigli do svojih najboljih godina pa će biti dovoljno vremena da se snovi o „ dinastiji“ ipak ostvare. Možda.
S druge strane, muke kroz koje trenutno prolaze Baksi, šampioni od pre svega tri godine, mogle bi biti možda najbolje upozorenje za Nagetse: upražnjen prostor ka samom vrhu ostaje vrlo kratko vreme otvoren i ako se ne zgrabi obema rukama neko će to drugi uraditi.
Upravo onako kako su to uradili Jokić i društvo prethodnog leta.
6. DA LI JE OVO NAJBOLJA GENERACIJA RUKIJA U POSLEDNJIH 20 GODINA?
Na kraju, osrvnimo se ukratko i na ovogodišnju izvrsnu generaciju rukija.
Naime, gotovo svi se slažu u jednom: draft generacija 2003 je najbolja u istoriji NBA.
Teško za negirati: LBJ, Karmelo Antoni, Kris Boš, Dvejn Vejd… su četiri pika od prvih pet tadašnjeg neverovatnog drafta i sigurno budući članovi „Kuće slavnih“ (Boš i Vejd već jesu, Karmelo i LBJ će to biti u bliskoj budućnosti). Naravno, nemoguće je a ne pomenuti i Darka Miličića (pika br. 2), jedinog od prvih pet pikova koji nije ostvario sav svoj potencijal.
Elem, sve do prošlogodišnjeg drafta, ova sjajna generacija važila je (naravno, još uvek to jeste) najboljom u istoriji a postvaljalo se i pitanje da li će se takvo nešto ikada i ponoviti. Iako je i više nego rano (da ne kažem pomalo i bezobrazno prerano), sigurno da ne bi previše pogrešili ako bi ustvrdili da draft prošlog leta jeste već sada u samom istorijskom vrhu. Za kategorizaciju najboljeg ikada moraćemo ipak sačekati nekoliko godina i videti u šta će svoje karijere pretvoriti Vembi, Brendon Miler ili Čet.
Jeste, tokom protekle dve decenije, tu i tamo desila se poneka dobra generacija. Tako su 2008. u ligu stigli Derik Rouz, Rasel Vestbruk i Kevin Lav, a godinu dana kasnije Blejk Grifin, Stefen Kari i Džejms Harden. Ili klasa 2011: Kajri Irving, Kemba Voker, Klej Tompson i Kavaj Lenard.

Viktor Vembanjama (San Antonio)
Radi se, dakle, o igračima koji su već ostvarili istorijske uspehe, pokupili pokoji prsten i svakako već ispisali istoriju NBA.
Ono što smo, medjutim, videli tokom ovih 50-ak utakmica od „klase ´23“ je zaista drugačije i vrlo impresivno.
Sa liste od nekih 50+ draftovanih novih igrača, bez ikakvog preterivanja može se izdvojiti sada već njih 15 koji uveliko imaju veliki efekat na igru svojih timova, povremeno već preuzimajući uloge i lidera timova.
Evo liste onih koji se, po potpisniku ovih redova, moraju obavezno izdvojiti i koji bi, uz nešto neophodne sreće, trebali ostvariti vrlo zapažene NBA karijere: Vembanjama, Miler, Holmgren, Haime Hakez, Derek Lajvli, Henderson, Kionte Džordž, Kejson Volas, Brendon Podzijemski, Osar Tomson, Bilal Kulibali, Džordan Hokins, Amen Tomson i Entoni Blek…
Već očekivano, Viktor Vembanjama je „preuzeo“ Sparse i, bez obzira na nikakve rezultate tima (takodje više nego očekivano), sa prosecima od 20 poena, 10 skokova, 3 asist. i 3.3 bloka (lider NBA) svakako je opravdao ekstremno velika nadanja i Sparsa i celokupne lige.
Ili, Čet Holmgren. Suštinski, draftovan jeste godinu dana ranije ali kako je presedeo celo prošlu sezonu zbog povrede i ne odigravši nijedan zvanični meč, ovo mu je ipak ruki NBA godina. Ono što je trebalo Tanderima dobili su u njemu: sigurnost pod svojim košem, neobično zrela i smirena igra, serije blokova (2.9 proseka) i izvrsnih redovnih 16.7pts /7.6 sk/2.8 asist.. Dovoljno da Oklahoma vodi borbu za sam vrh Zapada.
Ne sme se zaboraviti Brendon Miler, pik br. 2. Iako je u beznadežno lošim Hornetsima, sa svojih 16.7 poena proseka pokazao je da je i više nego zaslužio ovako visok izbor na draftu. Najbolje od svega, u poslednjih 10 utakmica mu je prosek na 23.8 poena, pa se stiče utisak da bi do kraja sezone mogli tek da budemo svedoci sjajnih partija Milera.
Kako posebno ne obratiti pažnju na Hakeza. Zrelost sa kojom igra je ono što ga je učinilo gotovo odmah starterom Majamija, pa je već u svojoj prvoj NBA sezoni, postao jednom od glavnih poluga igre trenera Spolstre.
Derek Lajvli (9 pts/ 8 sk.). Možda igrač koji će imati jednu od najplodnijih karijera. U stvari, ostane li zajedno u timu sa Lukom, gotovo sam siguran da će tako i biti.
Jedini koji još nije opravdao sasvim očekivanja sa vrha drafta je br. 3 pik, Skut Henderson (12.3 pts/ 3 sk./4.7 asist.). I, mada su sezonski proseci i više nego dobri za jednog rukija, konfuzna igra Portlanda kao i velika konkurencija na njegovoj poziciji (Šarp, Brogdon, Sajmons) ga je onemogućila da pokaže nešto više. Lično, smatram da njegovo pravo vreme tek dolazi jer, ne smemo da zaboravimo, ipak mu je tek 20 godina…
Ukratko, jedna vrhunska generacija košarkaša je ove godine izašla na veliku scenu, već je premašila sva očekivanja što nam opet obećava u narednim godinama neka nova i velika rivalstva: Čet vs Vembi vs Lajvli ili Skut vs Miler vs Džordž… bilo šta da izaberemo, svakako pogresiti nećemo.
Photo: NBA, X