Posle duge bolesti 6. juna preminuo je Milovan Tasić Tasa, član šampionske ekipe beogradskog Radničkog koja je osvojila titulu prvaka Jugoslavije 1973.
Milovan Tasić-Tasa je u Inđiji radio kao traktorista dok jednog dana nije došao trener košarkaša Radničkog iz Beograda Slobodan Piva Ivković i upitao ga da li bi želeo da dođe na probni trening. Tasa je pristao, zadovoljio stručni štab Radničkog i počeo da se bavi košarkom. U 22. godini …
Kada se ovaj dobroćudni, 214 centimetara visoki džin, onako nezgrapan i nespretnih pokreta, pojavio na košarkaškim parketima, kod publike je izazivao ili simpatije ili podsmeh.
– Kasnije sam shvatio – pričao je Tasić – da sam samom svojom pojavom interesantna figura za gledaoce, da sam im, na neki način, simpatičan kao košarkaš. To me je motivisalo da svakodnevno treniram i bar donekle nadoknadim izgubljeno.
Tasić je bio član ekipe Radničkog koja je 1973. godine osvojila jedinu titulu šampiona Jugoslavije u istoriji kluba. Junaci tog trijumfa bili su trener Piva Ivković, Milun Marović, Dragoslav Ražnatović, Miroljub Damnjanović, Dragi Ivković, Srećko Jarić, Dragan Vučinić …
Tasin doprinos ovom istorijskom uspehu bio je skroman, kao što su bili skromni i uslovi pod kojima je pristao da igra za Radnički. Prve četri godine boravka u Beogradu stanovao je na igralištu Radničkog, u prostoriji koja se nalazila ispod košarkaških tribina. Kasnije je prešao u samački hotel, a hranio se u studentskim restoranima …
Po završetku košarkaške, Tasa je sasvim slučajno započeo novu – glumačku karijeru. Srpski režiser Slobodan Šijan uveo ga je u filmsku umetnost angažujući ga 1980. godine u filmu “Ko to tamo peva“, da glumi jednog od trojice sinova seljaka koji sprečava autobus da pređe preko njegovog oranja.
Tasić se između 1982. i 1991. godine pojavio u još sedam filmova, pa je tako ušao u red najpoznatijih epizodista srpske kinematografije. To su: Maratonci trče počasni krug (1982), Tajna manastirske rakije (1988), Sulude godine (1988), Neka čudna zemlja (1988), Hajde da se volimo 2 (1989), Vampiri su među nama (1989) i Svemirci su krivi za sve (1991).
Ovim povodom ponavljamo tekst Tanje Pavlić Turbić Ilić o Tasi objavljen na sajtu Koš magazin 2020. godine.
***
Tatini sinovi, ili moja priča o njima
Ovu priču ću ipak početi sa kraja… Naime, pre neki dan je na INICIJATIVU mog sina počela još jedna akcija deljenja prehrambenih paketa najugroženijim stanovnicima grada Beograda u ovo neko sumanuto vreme borbe celoga sveta protiv NEVIDLJIVOG neprijatelja… S obzirom da moj Nemanja potiče iz totalno sportske porodice, njegova je IDEJA bila da se u ovoj akciji POMOGNE najstarijim i materijalno NAJUGROŽENIJIM bivšim sportistima, sportskim radnicima, trenerima i sportskim novinarima, i svima onima koji su na bilo koji način UČESTVOVALI u bitisanju srpskog i beogradskog sporta…
A kako je OVO samo početak akcije, paket je stigao i u ruke Milovana Tasića, bivšeg košarkaša Radničkog iz Beograda, a posle i valjevskog Metalca…
E, pa ta valjevska epizoda je i PROIZVELA ovu moju priču…
Kako je to u ono vreme bilo, svi sportisti koji dodju sa strane imali su obezbedjen smeštaj i hranu… Pa je tako Tasa smešten u kuću u jednom valjevskom kraju, u kojoj je već stanovao još jedan košarkaš, zvao se Dobrivojević, kao i moj pokojni muž Voja Koska.
I tu je NASTALO jedno divno druženje NJIH dvojice, Tase i Voje, koje je ostalo do poslednjih Vojinih dana života. A iz tih NJIHOVIH druženja su proistekle mnogobrojne ANEGDOTE prepričavane stotinama puta.
Jedna od njih ide OVAKO:
Tasu su mnogi voleli da peckaju i zezaju i zbog visine, i govora, i svega i svačega. Nekima je zamerao, sa nekima više nije govorio, ali jedino je Voja imao tu “PRIVILEGIJU” da može da se našali sa njim. I to samo zbog toga što je Tasa znao i razumeo Vojin specifični HUMOR, kojeg su zaista SVI i voleli. Pa je Voja u nekim prilikama, kao što je odlazak na aerodrom, jer su putovali u Pulu na pripreme, izveo nesvakidašnju ZEZALICU.
Da bi stigli do aerodroma, a već su dobrano kasnili, Voja je zamolio svog kuma Šekija da njega i Tasu preveze. Kako je Šeki imao tada nekakav malecki popularni fiat (nema šanse da se setim koji tip, samo se sećam kako je izgledao) bilo je pitanje kako Tasu ugurati u tako mali auto, pa još i Voju…
A Voja, kao Voja, dosetio se, pa su Tasu NEKAKO ugurali pozadi tako što je prebacio noge preko Vojinih ramena koji je sedeo napred ( i sada mi suze od smeha idu na tu scenu)
Uglavnom oni stigoše do aerodroma, i onda je trebalo nekako da se izadje i iskobelja iz tog auta i iz tih POZICIJA. Voja je izašao, ali valjalo je Tasu izgurati napolje s obzirom na veličinu njegovih stopala i dužinu nogu, a bome i sa njegovim problemima sa kolenima.
Voja, onako VICKAST, ugleda policajca, pridje mu i recče: Druže (tada smo bili svi drugovi i drugarice, što meni danas iz ove perspektive mnogo lepo zvuči, umesto ove silne gospode koja se NAKOTILA) DA LI BI MI HTELI POMOĆI DA IZVUČEM SINA IZ AUTA JER SE ZAGLAVIO HAHAHAHAHAHAHAHAHAAH…
Policajac odmah dotrča misleći ko zna šta se desilo, i kada je ugledao Tasu onako zgrčenog i sa stopalima od pola metra zbunio se, počeo da ga izvlači i na kraju nekako uspeo.
Šeki umire od smeha,Voja ozbiljan da ne može biti OZBILJNIJI krene policajcu da se zahvaljuje, a Tasa da ga psuje
Policajac reče Voji da to nije lepo da se tako zeza sa organima vlasti, a Voja će mrtav ‘LADAN: Nije LEPO ali je KORISNO!
hahaahahhahahahahahahahahaahhaha (klasična Vojina ZAJEBANCIJA )
I od tada Tasa postade SIN, a Voja njegov TATA. sve do današnjih dana.
I pre neki dan, kada je Nemanja odneo Tasi paket, našoj košarkaškoj legendi je prvo IZMAMIO osmeh SREĆE što ga vidi, a posle i SUZE jer mu nema više njegovog Tata Voje da ga obilazi (a Voja je to redovno činio), uz reči:E moj Nemanja, ostadosmo i ti i ja bez našeg dragog TATE …
A sada ako imate vremena i želite da pročitate priču o jednom sjajnom čoveku, Milovanu Tasiću, verujte mi nećete ZAŽALITI. Ima tu SVEGA i SVACEGA.
Ovo je deo teksta o njemu objavljenog u “Politici”:
… Pročulo se krajem šezdesetih godina da u nekom selu na jugu živi div koga kranom ubacuju u traktor. Širila se legenda o momku snažnijem od čitave poljomehanizacije, a od usta do usta se pronosilo da je visok dva i po metra i da, kad se motor pokvari, vuče traktor kao dečja kolica.
Slavni trener košarkaša Radničkog sa Crvenog krsta Piva Ivković morao je da na mapi pronađe selo Donje Crnatovo i konačno rasplete misteriju. Sačekala ga je mladićeva baba.
– Sine, on je toliko visok da ne može da uđe kroz vrata. I ujaci su mu bili takvi, a predak Tasa bio je ogroman i plašio Turke. Ali naš mali Tasa sada nije tu. Radi u poljoprivrednom kombinatu u Inđiji – rekla je baka Pivi i veliki trenerski mađioničar se istoga časa kolima uputio ka severu.
Konačno je pronašao momka čija je senka prekrivala njivu. Milovan Tasić Tasa je tada imao 21 godinu i nikada nije video koš. Piva je u Tasinoj senci, u debeloj hladovini, analizirao budućeg centra koji će svojom visinom i ogromnim rukama predstavljati stub odbrane Krstaša u budućem pohodu na titulu šampiona velike Jugoslavije…
Ovde je cela priča:
http://www.politika.rs/sr/clanak/371166/Drustvo/Kafanski-presing-na-Zorana-Radmilovica
Photo: YouTube printscreen