Siguran sam da je ovo najtužniji trenutak tvoje porodice, tvoje Bebe, sinova i unuka ali i za mene
je 24. jun 2024. godine je jedan od najtužnijih dana.
Kada mi je Žuga javio da nas je napustio naš Kaponja bio sam zatečen i frapiran.
Bio je veliki čovek, vrhunski košarkaš i najviše stub divne porodice Kapidžić.
Sada, kad je trebalo da uživa sa svojim unucima, sa svojom porodicom i prijateljima, otišao je baš onako kako je i živeo, tiho, u jednom trenu i rastužio je sve nas koji smo ga voleli, cenili, koji smo sate provodili sa njim pričajuci o mnogim životnim temama. a najviše o našoj košarci. Bili su to divni dani druženja u njegovoj “Galeriji”, kultnom mestu našeg grada.
Uvek kada čovek ode govorimo o njegovim vrlinama i manama. koje je on najmanje imao. Bio je izuzetan čovek, sa stavom i stilom ne namećući nikada, isključivo, svoje mišljenje, uvek birajući reči u ophodjenju prema svima.
Zadržao sam do zadnjih dana divan, prijateljski odnos i uživao u razgovorima sa njim, naravno,
najviše o sportskim dešavanjima u prvom planu.
Njegov pozitivistički odnos ga je malo odvojio od direktnog kontakta sa Crvenom zvezdom, a i sa košarkaškom organizacijom, ali od njega ste uvek mogli čuti adekvatno mišljenje i prave
predloge koji nikada nisu bili upereni ni protiv koga.
Upoznao sam ga 1971. godine i na moju sreću naš odnos trener – igrač bio je od starta fantastičan.
Voleo je da radi, koncentrisan i privržen košarci i svojoj ulozi u njoj, poštovao je sve svoje saigrače i imao izuzetan odnos sa svima u klubu i šire. i saradjivao na najbolji mogući način. Davao je maksimum znajući svoje sposobnosti, donosio je prave odluke u odlučujućim trenutcima, bio je duša tima.
Sve one vrline i sposobnosti koje je posedovao nesebično je stavljao u službu tima i rezultata, zato i sve što je postigao, a to je mnogo, je vrhunskog kvaliteta.
Ostavio je nemerljiv trag u našoj košarci.
Imao je dva vrhunska učinka u klupskim i reprezentativnim rezultatima kao igrač, a i u trećem,
funkcionerskom periodu, dao je veliki doprinos razvoju i održavanju naše košarke na svetskom nivou kao predsednik Košarkaškog saveza Srbije.
Vodio je organizaciju sa puno entuzijazma, znanja i organizacionih sposobnosti kao i pravilnim odnosom prema svima u ne tako lakim vremenima.
Prošle godine je uzeo učešća u obeležavanju stogodišnjice naše košarke kao učenik Osnovne
škole “Kralj Petar prvi” čiji je djak bio sa mnogim Zvezdašima, a naš poslednji susret je upravo bio 13. juna ove godine u toj školi na promociji akcije “Vodavoda deci Srbije”, postavljanju prvog poprečnog terena u neadekvatnim školskim salama Srbije, gde je košarkaška konstrukcija obeležena njegovim i Mokinim imenom, čime je još jednom pokazao koliko je bio privržen svojoj školi i našoj košarci.
Bilo je divno slušati njegovo obraćanje deci i svima nama, to mu je bio i oproštaj od njrgove velike ljubavi – košarke.
Deco, nadam se da ćete ga se dugo sećati svi, koji tek kada čoveka više nema vidite koliko je
svog vremena, truda, znanja i vrhunskog doprinosa podario svojoj porodici i zemlji u kojoj je živeo.
Tvoj neizbrisiv trag ostaće svima nama kao putokaz kako se može dostojanstveno živeti i raditi na ovim prostorima.
Opraštajući se od tebe ne mogu da ti se ne zahvalim za sve divne trenutke, naše duge razgovore i druženja sa tobom, do tvojih poslednjih dana.
Počivaj u miru.
Bratislav Bata Djordjević