Sezonu 1971-72 treba zapamtiti iz dva razloga. Prvo, jer je startovalo novo takmičenje nazvano po tragično nastradalom velikanu naše košarke Radivoju Koraću. Ideja je da se proširi broj klubova koji učestvuju u međunarodnim takmičenjima pa samim tim i nacionalna prvenstva postaju zanimljivija. U tom takmičenju će učestvovati drugoplasirane i trećeplasirane ekipe iz nacionalnih šampionata. Početak je bio skroman,te 1971-72 sezone je učešće uzelo samo osam ekipa, ali vremenom će se taj broj povećavati čime će Kup Radivoja Koraća po kvalitetu preteći Kup kupova, i tek za nijansu biti slabiji od Kupa šampiona. Na ovaj način su formirani kupovi koji će postojati sledećih 30 godina samo uz određene izmene u sistemu takmičenja. A drugo, da će ovo biti jedna od najuspešnijih sezona u istoriji za jugoslovenske klubove.
KUP EVROPSKIH ŠAMPIONA
Jugoplastika iz Splita je na velika vrata ušla u svet evropskih takmičenja i tu ostala, sa puno, uspeha sledećih 20 godina. A debi u evropskom Kupu šampiona imali su protiv – egipatskog šampiona!? Kojim kanalom (Sueckim ili nekim drugim) su stigli u Evropu nije poznato, ali su se i oni našli u probranom društvu najboljih evropskih timova. S obzirom da su te sezone učešće uzeli i prvaci Sirije i Maroka nemamo mnogo prava da se bunimo što i danas u evropskim takmičenjima žele da učestvuju timovi sa raznih egzotičnih destinacija. Bilo kako bilo, te utakmice su poslužile Splićanima kao lagano zagrevanje za mnogo ozbiljnije utakmice. Pobede od 84-66 i 102-75 uz mogućnost da se pruži šansa svim igračima da zaigraju i da se upišu u strelce bilo je nešto što je učinilo sjajnu uvertiru za nastavak takmičenja.
Doduše, ni osmina finala nije predstavljala pretežak zadatak. Tim 17. Nentori iz Tirane, prvak Albanije, sa svojih 6.000 navijača bi za neki slabiji tim mogao da predstavlja problem, ali ne i za onu Jugoplastiku. Dobrom kolektivnom igrom, (Rato Tvrdić i Skansi po 20 a Šolman 18 poena), “žuti” su još u prvom delu počeli da prave razliku koju su sačuvali do kraja. Krajnjih 90-77 davali su čvrstu garanciju da je prolaz u četvrtfinale obezbeđen.

Magični trio Jugoplastike: Rato Tvrdić. Petar Skansi i Davor Šolman
To je u velikoj meri uticalo na to kako je izgledala utakmica u Splitu. Jugoplastika je neobaveznom, ležernom i ne naročito kvalitetnom igrom stigla do ubedljive pobede 85-58. Gosti su se predstavili kao osrednja ekipa koja je došla da izgubi sa što manjom razlikom tako da osim rezultata nije bilo ničeg vrednog da se zapamti. U tom bledilu jedini je svojim bravurama zasijao Pero Skansi, strelac 25 poena.
Grupa u kojoj se nalazila Jugoplastika davala je pravo na optimizam. Prvaci Grčke, Češke i Belgije nisu delovali toliko moćno da se nisu mogli pobediti, pogotovo u Splitu. Da je taj optimizam osnovan pokazala je već prva utakmica u Pragu protiv čehoslovačkog šampiona. Čitav meč je protekao u izjednačenoj igri, na poluvremenu su domaći vodili sa dva poena razlike a tako se nastavilo i u drugom delu. Završnih 78-75 ulivao je veliku nadu Splićanima pre svega u sopstveni kvalitet pa onda i u rezultatski preokret. Puleni trenera Branka Radovića su već na startu grupne faze pokazali da mogu otići daleko, a ovaj meč je obeležio kapiten Rato Tvrdić sa 30 poena.
U revanšu je izvanrednom igrom tokom cele utakmice Jugoplastika porazila prašku Slaviju sa 94-81 i jednom nogom već bila u polufinalu. Agresivnom igrom od samog početka Splićani su bili u sigurnom vođstvu, brzo su nadoknadili manjak od tri poena iz prvog meča i na odmor otišli sa prednošću od 15 poena. U drugom delu su bez većih problema održavali visoko vođstvo, Šolman (31) i R. Tvrdić (28) su sigurno pogađali a Skansi i Prug uspešno čuvali opasnog Zideka.

Rato Tvrdić i Skansi na utakmici protiv praške Slavije
Za prolazak u polufinale bilo je neophodno biti bolji u dvomeču sa grčkim šampionom Panatinaikosom. Pune Gripe, 3.500 navijača, svedočilo je odličnom startu domaćeg tima koji su žestoko jurišali na koš Atinjana, a naročito se istakao Rato Tvrdić koji je u prvih pet minuta postigao deset poena. Za njim nije mnogo zaostajao ni vrsni košgeter Damir Šolman. Na poluvremenu je bilo 46-39 za Splićane što je značilo da moraju još podići kvalitet svoje igre kako bi zaliha za put u Grčku bilo što veća. U drugom delu su Grci, zadovoljni rezultatom, pokušali da što više umrtve igru, nadajući se da će tako primiti što manje poena. S druge strane Splićani su forsirali bržu igru i takav pristup im je dao rezultata. Serija pogodaka Šolmana, Tvrdića i Skansija napravila je razliku i nagovestila ubedljiv poraz gostiju. Na kraju trijumf Jugoplastike sa 87-63 uz briljantne partije Šolmana (34), R. Tvdića (27) I Skansija (16). Činilo se da je razlika od 24 poena sasvim dovoljna za miran put u Atinu.
Oprez je morao biti neophodan jer se vrlo dobro znalo kako su “vrući” tereni u Grčkoj. Bitna stvar je bila što igrači Jugoplastike nisu podlegli početnom pritisku I čak su poveli sa 6 poena razlike. Grci su uspeli da izjednače tek u 10. minutu što je izazvalo buru oduševljenja u gledalištu. To je pokrenulo domaće igrače ali najveća prednost koju su uspeli da steknu bila je osam poena na samom kraju poluvremena. Videći da se stvari ne odvijaju na željeni način Grci počinju sa grubom igrom što sudije tolerišu. Ni to ne izbacuje košarkaše našeg prvaka iz željenog ritma, pa razliku spuštaju na samo četiri poena. Tada počinje igranka sa časovnikom I popravljanjem rezultata. Videći da sve ide u neželjenom pravcu Grci počinju da zaustavljaju časovnik ne bi li dobili više vremena za eventualni preokret. Tad je i predsednik KSJ Radomir Šaper morao da dođe do zapisničkog stola da bi intervenisao i prekinuo besramnu krađu. Delegat je najavio prekid utakmice ako se časovnik još jednom bude zaustavio bez razloga. Tek sedam minuta pre kraja kada je postalo i Grcima jasno da je nemoguće dostići minus iz Splita prestali su sa smicalicama. Poraz 83-94 je bio dovoljan za nova dva boda i doveo je “žute” na vrata polufinala.
Prolaz u polufinale je osiguran, a protiv šampiona Belgije se igralo za prvo mesto i slabijeg rivala u polufinalu. Strahovanja Splićana pred ovaj susret su bila neopravdana jer su Gripe ponovo bile neosvojiva tvrđava. Nije da su Splićani nešto briljirali ali se ni protivnik nije pokazao kao naročito kvalitetan. Pobeda od 25 poena razlike realno pokazuje odnos snaga ova dva tima. Jugoplastika je počela nervozno opterećena važnošću susreta a kako se utakmica bližila kraju sve bolje je koristila mane protivnika. Na kraju, ubedljivih 92-67 i praktično osigurano prvo mesto u grupi. Petorka Manović, R. Tvrdić, Šolman, Prug i Skansi je još jednom sjajnom partijom, može se reći, napravila pravi podvig.
Visoka prednost iz prvog meča kao da je uspavala Splićane. Ušli su prilično nonšalantno u revanš meč i umalo im se to obilo o glavu. U 33. minutu rezultat je bio 77-61 za domaći sastav I nedostajalo im je još samo osam poena da dostignu minus iz Splita. “Žuti” su delovali kao osnovci i već su počeli dizati ruke u znak predaje. Još kad je zbog pet ličnih grešaka Prug izašao iz igre činilo se da su sve splitske lađe potonule. A onda se probudio “dišpet” kod neumornog borca Rate Tvrdića. Praktično sam sa nekoliko ubacenih i ukradenih lopti sprečio je pravu senzaciju i omogućio Jugoplastici da sačuva prednost iz prvog meča. Za utehu Belgijanci su pobedli sa 91-79, ali je to za njih bio oproštaj od dal

Startna petorka Jugoplastike: Šolman, Prug, Manović, Rato Tvrdić i Skansi
A u polufinalu protivnik je četvorostruki prvak Evrope Real sa zvezdama Brabenderom, Luikom, Kabrerom, E. Rodrigezom, Rulanom… Malo već u godinama ali dovoljno kvalitetni i iskusni da mogu svakog da savladaju. Prvi meč je igran u Madridu i Splićani su priželjkivali poraz do 15 poena razlike. Prosto, pre meča se to činilo kao neki maksimum koji Jugoplastika može postići i u revanšu dostići. Igrači našeg šampiona počeli su meč briljantno. Pogotovo hladnokrvni Pero Skansi koji je pogađao iz svih pozicija. U prvom delu je postigao 18 poena i najzaslužniji što se na odmor otišlo samo sa tri poena viška za domaćina. Početak drugog dela nije bio dobar za Splićane i Real se u 28. minutu odlepio na 64-53. Pojavila se bojazan da bi se mogla desiti katastrofa. Ali, prvo Prug a potom i Manović vraćaju stvari pod kontrolu, i već u 31. minutu je 66-61. Konačnih 89-81 je rezultat kojem se niko nije nadao. Najzaslužniji za njega je bio Mihajlo Manović koji je praktično ceo meč odigrao bez greške. Sjajan rezultat ali još jako daleko da bi se razmišljalo o finalu.
Sve živo se sjatilo na “Gripe” ne bi li uživo videlo duel između svojih ljubimaca i slavnog Reala. Kažu da je bilo 3.500 gledalaca ali tačan broj ko će znati, onda se nije gledalo da prolazi moraju biti slobodni. Atmosfera prava karnevalska, transparenti, čegrtaljke, šarene lopte i – jedan pevac. Otkud on ne zna se, ali se nadam da je bio bolje sreće od onog pevca koji se našao mnogo godina kasnije na “Poljudu” na fudbalskoj utakmici protiv Totenhema. Jugoplastika je meč počela nervozno i smušeno. U tom početnom ispitivanju snaga bolje su se snašli iskusniji Španci. Srećom, bekovi gostiju su brzo dobili po tri lične greške pa ih je to dosta poremetilo u igri. Domaći su to iskoristili i na odmor otišli sa 13 poena prednosti. U nastavku, Splićani nastavljaju s odličnom igrom, igraju veoma poletno, organizovano i taktički smireno. Izvanredni Šolman uz asistenciju R. Tvrdića i Skansija puni španski koš. U 25. minutu Splićani vode sa 17 poena razlike. Onda se razigrao Vejn Brabender i serijom pogodaka smanjuje vođstvo domaćina. U 31. minutu prva izmena kod Jugoplastike jer prva petorka ne može više da izrži te napore. Igra nerava se nastavlja, a Jugoplastika na kraju slavi 80-69. Jugoslovenski klub je po prvi put u finalu Kupa šampiona. U dvorani nastaje urnebes, navijači su sišli na teren i na ramenima poneli svoje ljubimce. Splićani su se našli na vrhu košarkaškog Olimpa, u finalu Kupa evropskih šampiona.
Što bi pjesnik rekao – tako blizu a tako daleko. Nedostajao im je samo jedan koš da u Tel Avivu postanu prvaci Evrope. No, mora se priznati da je Jugoplastika, nažalost, u finalu pružila jednu od slabijih partija u ovogodišnjem ciklusu. Pa i sa takvim skromnim učinkom bili su na korak od osvajanja trofeja. Okovanih ruku i nogu zbog važnosti susreta neuobičajno mnogo su grešili i promašivali. Rato Tvrdić je postigao samo osam poena, Šolman u prvom delu samo šest, pa se posle donekle razigrao. Petar Skansi je odigrao briljantno ali nije mogao sam, bez prave pomoći suigrača. I pored svega toga na odmor je Injis iz Varezea (a on je suparnik) otišao samo sa poenom prednosti. U nastavku Italijani su održavali stalno prednost od tri do pet poena. Problem za Splićane je bio što su u 33. minutu četvorica igrača imala po četiri lične greške. I pored svega naši igrači se nisu predavali, ušlo se u egal završnicu i na kraju je presudio – sudija. Naime, 17 sekundi pre kraja kod rezultata 70-69 (koji je bio i konačan) nije sviran očigledan prekršaj nad Damirom Šolmanom. I to je bilo to. Aca Nikolić, trener Varezea, bio je presrećan, a Branko Radović, trener poražene ekipe, zbunjen i tužan. Jugoplastika je na svom debiju napravila fantastičan uspeh ali ostaje žal zbog propuštene šanse.
JUGOPLASTIKA: Peterka (9/47), Grašo (4/26), Manović (13/98), Škarić, D. Tvrdić (3/12), Macura (4/16), R. Tvrdić (13/236), L. Tvrdić (7/30), Šolman (13/302), Krstulović (1/2), Prug (13/120), Skansi (13/222).
KUP POBEDNIKA KUPOVA
U Kupu pobednika kupova nas je predstavljala Crvena zvezda, sad već bogatija za jedan nastup u Kupu šampiona a i sa igračima koji su u međuvremenu postali stariji i zreliji. A, realno, i konkurencija u ovom kupu je slabija, pa optimizam Beograđana kad su u pitanju krajnji dometi nije bio nerealan. Prvo kolo i osmina finala donela je objektivno nedorasle protivnike iz Finske i Austrije, pa je Zvezda bez većih problema dobila sva četiri susreta. Veći problem im je bio, po rečima ljudi iz uprave, što su imali velike troškove za putovanje i smeštaj, a to nisu mogli da nadomeste prodatim ulaznicama jer protivnici nisu bili dovoljno atraktivni. Domaćinski način razmišljanja, za svaku pohvalu.

Ekipa Crvene zvezde u sezoni 1971-72
U četvrtfinalu su postojale dve grupe sa po tri tima i prve dve ekipe iz svake grupe plasiraće se u polufinalu. I ovde je važio princip da se gledaju međusobni susreti i ko bude uspešniji u dva duela dobija dva boda a onaj slabiji ostaje bez bodova.
Prvi četvrtfinalni susret odigran je protiv AEK-a iz Atine pred 3.000 gledalaca u Palati sportova. Prvih deset minuta proteklo je u nervoznoj igri Zvezde što nije ništa dobro nagoveštavalo. Onda je serijom 12-0 domaćin napravio preokret, stekao vođstvo koje do kraja meča nije ispuštao. Na poluvremenu je bilo 11 poena razlike a posle odmora se ta razlika samo uvećavala. Otklonjeni su propusti, vraćeno samopouzdanje, razbuktao se elan i kao proizvod svega toga na semaforu se pojavila stotka koju je zaokružio atraktivni Zoran Slavnić. Konačnih 100-63 trebalo je da bude više nego dovoljna prednost pred revanš u Atini.
A onda su se neku prisetili da je Levski iz Sofije otišao u Atinu sa prednošću od 34 poena a tamo je izgubio sa 46. Navijačima Crvene zvezde su bili sveži ožiljci sa meča fudbalera protiv Panatinaikosa kad su prokockali prednost od 4-1. Zato, trebalo je biti vrlo oprezan.
I strpnje su se pokazale potpuno opravdanim. Ono što se odigravalo tokom cele utakmice bila je prava antipropaganda košarke. Neviđena igra, suđenje, navijanje… ali u onom negativnom smislu. U takvim okolnostima najviše zahvaljujući centru Dragiši Vučiniću Zvezda ostaje “iznad vode” i imaju minus pre odmora samo 11 poena. Ta prednost će na kraju stići i do 24 poena, ali ne zahvaljujući dobroj igri Grka nego čistoj sudijskoj krađi. Više puta tokom meča je bez ikakvog razloga zaustavljan časovnik, sudije su očigledno sudile u korist domaćina a i Zvezdina slaba igra je doprinela visokom porazu. No, I pored svega najvažnije je da su osvojena dva boda i obezbeđen prolaz u polufinale uprkos porazu od 76-100.
U drugom krugu Crvenu zvezdu je čekao slavni Simental iz Milana, bivši šampion Evrope i branilac titule u Kupu pobednika kupova. Prvi duel je odigran u Milanu, gde se Zvezda predstavila u veoma slabom izdanju. Bio je to njihov loš dan kada im gotovo ništa nije polazilo za rukom. Simonović je brzo zaradio četiri lične greške, Vučinić je dosta odsustvovao iz igre zbog povrede, a Kapičić je potpuno podbacio. Slavnić se najviše trudio ali je to ipak bilo nedovoljno. Ekipa Simentala stekla je sredinom drugog poluvremena prednost od 23 koša, koju su Beograđani uspeli da smanje na 16 četiri minuta pre kraja. U finišu su gosti ponovo posustali i na kraju ubedljiva pobeda domaćina sa 86-62. Prednost od 24 poena, koja će po svemu sudeći ostati nedostižna za crveno-bele.
Pre revanš utakmice malo je ko verovao u čudo. Posle prvog poluvremena koje je Crvena zvezda dobila 38-36 njihov broj se još dodatno smanjio. A onda se desilo… malo je reći – čudo. Kapičić je počeo da pogađa i u 25. minutu rezultat je 54-40 a minut kasnije već je osamnaest poena razlike. Milaneze hvata panika a ona je uvek loš saveznik. Crveno–beli dostižu deficit od 24 poena iz prvog meča i kreću u odlučujući juriš. Protivnički igrači su potpuno pogubljeni na terenu, nesvesni onoga što im se dešava. U 37. minutu je probijena granica snova 80-54 za Crvenu zvezdu. Cvetkovićeva družina je prevazišla i samu sebe i protivnika. Pobeđen je bolji od sebe, potučena je ekipa koja je predstavljala italijansku reprezentaciju u malom.

Zoran Moka Slavnić
Senku na čitav duel i Zvezdinu veličanstvenu pobedu bacila je velika tuča na samom kraju meča. Ko je prvi počeo teško je reći, ali je sve ličilo na boks meč, pa su milicija i redari morali da ulete na teren. Bilo je straha da bi sve moglo imati posledice po Zvezda i njene dalje nastupe ali se sve na kraju dobro završilo.
U polufinalu Zvezdu su čekali dueli sa Huventudom iz Badalone. Španski tim je poznat kao nepobediv na vrućem domaćem terenu. Zato je nekako bilo najvažnije izvući tamo živu glavu i izgubiti sa što manjom razlikom. U centru pažnje bio je duel dva plejmejkera, Muskata i Slavnića. Bilo je to izvanredno nadmetanje dva majstora na veliko oduševljenje temparamentne publike. Moku su izgleda dobro zapamtili jer kad za koju godinu bude otišao u inostranstvo biće to baš u Huventud. Do poslednja tri minuta razlika je iznosila pet poena za domaći tim, a onda je Zvezda naglo popustila i dozvolila da se ta razlika poveća na 13 poena. Šteta, mada je i taj minus dostižan. Pored Slavnića, odličnu partiju je pružio i Duci Simonović koji je bio najefikasniji akter utakmice sa 28 poena.
Šansa koja se ukazala nije se smela propustiti. U Palati sportova na Novom Beogradu 4.000 duša disalo je kao jedna samo sa jednom željom – da njihovi ljubimci dostignu zaostatak iz prvog meča. Pokazaće se da ekipa Huventuda nije lak plen jer su zaigrali bolje nego u prvom duelu. Držali su se do sredine prvog dela kada su vodili sa 17-16 da bi onda došlo do velikog preokreta i vođstva Zvezde sa 33-19. Do kraja domaći košarkaši nisu posustajali i zasluženo su slavili sa 90-70, razlikom i više nego dovoljnom za prolaz u finale. Briljirao je Dragan Kapičić sa 30 poena, a odlično ga je pratio Dragiša Vučinić sa 21 poenom. Imamo finalistu i u Kupu pobednika kupova.
Veliko finale je odigrano u Palati sportova u Solunu pred 8.000 gledalaca. Ovo je na neki način bila majstorica između Crvene zvezde i Simentala jer su ove sezone već odigrali dva meča i svaki tim je ostvario po jednu pobedu. Igrači našeg predstavnika zaigrali su pod velikom tremom što se odrazilo na igru i rezultat u prvom delu. U 17. minutu Italijani su vodili sa 15 poena razlike i pretila je opasnost da će finale učiniti neinteresantnim. Smetnja našim igračima predstavljale su i lopte sa kojima oni nisu dotad igrali. pa im je trebalo vremena da se adaptiraju na njih. Dragan Kapičić se najviše borio ali je platio cenu što je brzo dobio četiri lične greške. U drugom poluvremenu umesto kapitulacije videli smo mnogo bolje izdanje crveno–belih. Sredinom drugog dela Simental je vodio samo pet poena, ali je onda zbog pet ličnih izašao Kapičić pa su Italijani ponovo preuzeli inicijativu. Dva minuta pre kraja razlika je bila samo četiri poena, ali više od toga nije se moglo. Na kraju 74-70 pobeda Simentala i odbrana prošlogodišnje titule. Crvena zvezda može biti zadovoljna ovogodišnjim nastupom u Evropi i da se nada da će neki sledeći izlazak još bolje iskoristiti.
C. ZVEZDA: Rakočević (9/42), Lazarević (6/33), Sarjanović (11/70), Pešić (3/25), Cvetković (6/32), Žugić, Kapičić (11/227), Simonović (10/156), Vučinić (10/157), Latifić, Pavlović (5/37), Slavnić (11/174).
KUP RADIVOJA KORAĆA
Bilo je mnogo simbolike u tome što je u Kupu Radivoja Koraća učestvovao njegov bivši klub OKK Beograd, i da je stigao u finale. A kad već nije mogao da ga osvoji on, barem ga je uzeo drugi tim iz naše zemlje – Lokomotiva iz Zagreba.
Put do finala za oba tima nije bio pretežak. Lokomotiva je i u četvrtfinalu protiv francuskog Kaena, i u polufinalu protiv belgijskog Standarda, slavila u oba meča i bez ikakvih problema stigla u samu završnicu. OKK Beograd je u četvrtfinalu oba puta pobedio nemački Minhen, a u polufinalu je doživeo poraz u prvom meču protiv Antiba ali je u revanšu lako anulirao taj minus.
U prvoj finalnoj utakmici odigranoj u Beogradu, u Domu fizičke kulture pred 2.000 gledalaca, vodila se prilično izjednačena borba pa je odluka o prvom osvajaču Kupa ostavljena za revanš u Zagrebu. U prvom meču Beograđani su stekli prednost od 12 poena u igri koja nije oduševila, mada je na trenutke bilo kvalitetnih poteza dostojnih jednog finala. U prvom poluvremenu protivnici su se naizmenično smenjivali u vođstvu pa se na odmor otišlo sa dva poena prednosti za domaći tim. U nastavku nešto bolja igra OKK Beograda i zaslužena pobeda od 83-71. Najbolji kod domaćina su bili Žarko Knežević (22), Momčilo Pazmanj (20) i Blaž Kotarac (15), a kod Lokomotive Nikola Plećaš i Damir Rukavina sa po 25 poena. Meču je prisistvovao generalni sekretaf FIBA Viljem Džons, koji je u toku dana položio venac na grob Radivoja Koraća u Aleji velikana.

Ekipa Lokomotive koja se takmičila u Kupu Radivoja Koraća
Revanš je odigran na Stadionu na Trešnjevci pred 1.200 gledalaca. Zagrepčani u prvom delu ne da nisu uspeli da smanje minus iz prvog meča, nego se on još povećao. OKK Beograd je na odmor otišao sa prednošću 48-40 i činilo se da je pitanje osvajača Žućkovog pehara već poznato. Košarkaši Lokomotive su ispraćeni zvižducima i to je izgleda delovalo na njih. U drugom poluvremenu su zaigrali kao preporođeni. Delovali su zaista šampionski i bili su tim koji je rušio sve pred sobom, predvođen izvanrednim Plećašem koji je bio tvorac ove pobede. Igrači OKK Beograda su bili totalno pogubljeni i spasa im više nije bilo. Rezultat drugog dela 54-25 za Lokomotivu najbolje odslikava veličinu preokreta koji su domaći košarkaši napravili. Apsolutni heroj finala bio je Nikola Plećaš koji je postigao 40 poena i tako je Lokomotiva postala prvi klub iz SFRJ koji je osvojio neki evropski trofej.

Nikola Plećaš u karakterističnom prodoru
LOKOMOTIVA: Omašić, Valek, Plećaš, Kovačić, Kavedžija, Šute, Abveršek, Rukavina, Bočkaj, Ercegović, Jelić, Grgić
OKK BEOGRAD: Stojanović (1/10), Opačić (2/9), Janjić (1/2), Kosanović, Pazmanj (6/100), Grubor (5/30), Kotarac (6/123), Simendić (5/28), Tomić (6/19), Kresović (1/5), Maroević (6/41), Knežević (6/111).
Nastaviće se
Photo: FIBA, X