Deveti svetski šampionat održan je u Kolumbiji (Bogota, Medeljin, Bukamarangi, Kukuti, Kali) od 15. do 28. avgusta 1982. Na njemu je učestvovalo 13 reprezentacija, koje su u prvoj fazi bile podeljene u tri grupe sa po četiri ekipe (domaćin Kolumbija je bila slobodna). Prve dve iz svake, plus domaćin, plasirale su se u finalnu grupu, a ostalih šest su otišle u utešnu za plasman od 7. do 12. mesta. U finalnu grupu prenoseni su bodovi osvojeni protiv suparnika iz svoje grupe koji je takođe prošao. Igrao je svako sa svakim, a prva dva na kraju u finalu za zlato, treći i četvrti za bronzu.
Uoči prvenstva napravljena je anketa sa novinarima, funkcionerima i trenerima koji su prognozirali redosled reprezentacija. Rezultat je bio: 1. SSSR – kvota 1,44; 2. SAD – 2,38; 3. Jugoslavija – 2,72; 4. Brazil – 4,11… Bilo je jasno da je SSSR daleko najveći favorit, dok je nama prognozirana bronzana medalja. Reprezentaciju je na ovom takmičenju vodio povratnik na selektorsko mesto, iskusni strateg Ranko Žeravica. Oslonio se na proverene snage, u timu su bili povratnici Jerkov i Žižić, kao i debitanti Aco Petrović, Zoran Radović i Zufer Avdija. Prvi put od 1967. izostao je legendarni kapiten Krešimir Ćosić, a ponovo nije pozvan ni Zoran Slavnić. Kapitensku traku je poneo Dragan Kićanović.
Po prvi put se desilo da imamo čak četvoricu igrača koji su članovi stranih klubova (Delibašić i Dalipagić – Real, Kićanović i Jerkov – Skavolini), pa se postavljalo pitanje njihove motivisanosti i zalaganja. Pravljene su paralele sa fudbalskim reprezentativcima (kao negativan primer), ali su ovi košarkaški majstori uveravali javnost da igranje u inostranim klubovima neće uticati na njihov doprinos.
Na otvaranju prvenstva odlična partija Jugoslavije protiv uvek neugodnih Čehoslovaka. Prvo poluvreme je proteklo u izjednačenoj borbi, na kraju smo ga rešili u našu korist 46:40. Ishod utakmice je praktično odlučen na početku drugog dela našom serijom 10:0, kada smo se odlepili i krajnji pobednik meča se već znao. Naši momci su sebi dali malo oduška pa je bilo i lepršavih poteza za konačnih 101:80. Fenomenalan je bio centar Ratko Radovanović koji je postigao 19 poena šutirajući bez promašaja 9/9. Takođe se lavovski borio s protivničkim centrima u odbrani. Poenima su se istakli i Kićanović (22) i Dalipagić (20).
Na ostalim mečevima nije bilo većih iznenađenja. Najvažnija je ipak bila pobeda Australije u produžecima protiv Brazila 75:73. Na taj način su „karioke“ praktično ostale bez šanse da se plasiraju u finalnu grupu. Kakav je to neuspeh za njih svedoči podatak da su na svim dotadašnjim šampionatima (osam) uspeli da prođu u finalnu grupu.
U drugom kolu protiv Urugvaja selektor Žeravica je šansu u većem delu meča ukazao rezervistima. Oni su svoju priliku iskoristili, i već na poluvremenu je bilo 54:37. Posebno se istakao kapiten Crvene zvezde Zufer Avdija, koji je meč završio sa 24 poena. Urugvajci su igrali prilično prljavo i u 34 minutu „kratak fitilj“ je imao Peter Vilfan. Udario je protivničkog igrača, možda baš i ne tako snažno, ali je ovaj pao kao pokošen. Usledila je mala gužva na terenu koja se okončala isključenjem našeg beka. Nepotreban incident koji će Vilfana koštati neigranja u sledećem meču protiv Kanade. Žeravica je onda uveo najiskusnije da smiri situaciju na terenu. Na kraju je pukla i „stotka“ – 101:77, a odličan je bio Boban Petrović koji je pogađao sa distance i meč je završio sa 15 poena.
Bitan je bio rezultat iz naše grupe gde su Kanađani slavili protiv ČSSR 104:99, i obezbedili prolaz dalje. Uspeli su da preokrenu vođstvo Čehoslovaka na poluvremenu pa su se na kraju radovali kao mala deca. Odličan je bio njihov najbolji igrač Grejndžer sa 29 koševa.
Pre utakmice sa Kanadom već se znalo da su se obe ekipe plasirale u finalnu grupu. Ovaj duel je samo trebalo da razreši koja će od ekipa preneti dva boda u sledeću fazu. Kanađani su meč počeli veoma nervozno i agresivno. Sve je kulminiralo u 15. minutu kod rezultata 35:31 za “plave”, kad je najbolji kanadski košarkaš Grejndžer bezobzirno i namerno udario našeg kapitena Kićanovića u koleno. Tog trena nastaje pravi cirkus, svi igrači obe ekipe našli su se na terenu ali je opšta tuča ipak nekako izbegnuta. Grejndžer je isključen, posle čega je počeo da juri sudije po terenu. Kada je najzad napustio teren dolazi do drugog incidenta. Nekakav predmet pogađa sudiju u glavu pa arbitri, a za njima i naši igrači, odlaze u svlačionicu. Posle pola sata ipak se vraćaju na teren i utakmica se nekako nastavlja. Na poluvremenu imamo plus 11 – 50:39. U drugom delu još dodajemo gas i razlika se penje na maksimalnih plus 16 – 71:55. Iako su Kanađani ovu prednost uspeli da smanje do 36. minuta na 73:79, na kraju smo ostvarili sigurnu pobedu 88:78. Potpuno smo nadskočili Kanađane (40 prema 23) a i procenat šuta nam je bio mnogo bolji (57 prema 44 odsto). Treba ponovo izdvojiti igru Bobana Petrovića i njegovih 17 poena (šut 8/9).
U ostalim grupama iznenađenje je priredila selekcija Španije pobedivši 109:99 reprezentaciju SAD, i na taj način sa dva boda nastavila takmičenje. Brazil je pokušao da napravi podvig protiv SSSR-a, vodio je na poluvremenu a onda na kraju ipak doživeo poraz 92:99.
U finalnu grupu sa po dva boda su prošli Španija, SSSR i Jugoslavija, a bez bodova su bili SAD, Australija, Kanada i domaćin Kolumbija.
Najviši igrač šampionata Vladimir Tkačenko (SSSR) – 220 cm – je ujedno bio i najteži sa 150 kilograma. Nosi patike broj 52.
Italija je otkaza učešće na ovom Šampionatu zbog navodno nepovoljnog termina i zaštite interesa nacionalnog prvenstva, a u stvari zbog slabosti federacije koja nije imala snage da se suprotstavi interesima klubova kojima su važniji letnji turistički turniri od – Svetskog prvenstva.
Na početku druge faze prvi protivnik nam je bila reprezentacija SAD. Kako će se kasnije ispostaviti, to je bila ključna utakmica od koje nam je zavisio ulazaak u finale. Od samog početka Amerikanci su diktirali ritam i praktično nijednom nam nisu dozvolili da povedemo. Na poluvremnu su imali 51:46. I u nastavku Ameri dobro počinju i dižu razliku na 60:50. Tada nastupa najbolji period naše igre. Najzad počinjemo sve da pogađamo i uspevamo da uđemo u egal – 62:62. Držali smo se do samog kraja, kad je selekcija SAD napravila nedostižnu razliku 77:86, i na kraju slavila 81:88. Zaslužena pobeda Amerikanaca s obzirom da su nas potpuno nadskakali (35 prema 20), a i šut im je bio bolji (58 prema naših 42 odsto). Dva ključna jugoslovenska strelca šut nije služio (Dalipagić 9/21 i Delibašić 3/11) pa je poraz bio neminovan. Ostalo je da se nadamo da ćemo do kraja ipak nekako uspeti da našim pobedama i rezultatima drugih koji će nam ići u prilog izborimo finale.
Utakmica sa Španijom je bila od izuzetne važnosti. Trebalo je ne samo pobediti već to učiniti i sa razlikom većom od devet poena, kako bi u eventualnom krugu ove dve ekipe i SAD mi bili najbolji. Srećna okolnost je bila ta da mi Špancima očigledno nismo ležali kao tim, da su imali kompleks od nas, pa kao da su se predali još pre početka meča. Iako ovo nije bilo baš naše najblistavije izdanje “plavih”, očigledno je bilo dovoljno za ubedljivu pobedu 108:91. Špance smo i nadskočili (32 šrema 21) i bili precizniji (mi 59, oni 47 odsto). U našem timu briljirali su Kićanović sa 26 poena (šut 12/19) i centar Radovanović sa 26 (šut 12/16) i čak 11 skokova. Najbolji kod Španaca bili su San Epifanio (22 poena) i Sibilio (20).
Predsednik Tehničke komisije FIBA dr Radomir Šaper najavio je tokom Šampionata izmene pravila: ”Nove izmene su sračunate na to da se onemoguće visoki igrači da gospodare pod košem. Još više će se proširiti reket u kome igrač ne sme da ostane duže od tri sekunde. Zabranjeno je da se lopta “skida” sa obruča. Šut iza 6,5 metara važiće tri poena. Košarka ne želi da je pregazi atomsko era, već želi da sa njom ide u korak” – rekao je on.
Evo i nekih podsetnika: prve poena na svetskim prvenstvima 1950. godine u Buenos Ajresu postigao je naš Nebojša Popović protiv Perua u 55. sekundi meča iz slobodnih bacanja;
Najviše poena na jednom meču (do Kolumbije) postigla je ekipa Brazila na prethodnom Šampionatu u Manili: Brazil – NR Kina 154:97.
Interesantno je bilo i razmišljanje našeg kapitena Dragana Kićanovića o selekciji SAD: ”Njihovu pravu vrednost videćete tek u Los Anđelesu. Posle Olimpijskih igara svaki od njih će na profesionalnoj berzi vredeti najmanje milion dolara. Apsolutno sam siguran da u Los Anđelesu neće biti ekipe koja prvo poluvreme protiv Amerikanaca neće izgubiti bar sa 20 razlike”. (a dve godine kasnije na OI ma poluvremenima bilo je +21,+ 15,+ 21,+ 32,+ 5,+ 14,+ 17,+23 za Amere – Kića i nije bio daleko od istine).
U nastavku Svetskog prvenstva Španija je pobedila Australiju 99:87, što je nama odgovaralo jer nam je bio cilj da se napravi krug između SAD, Španije i Jugoslavije, gde bi mi bili najbolji.
Kolumbijci su u odnosu na ostale ekipe bili pravi patuljci. U sastavu su imali samo dvojicu dvometraša, jednog 202 i drugog okruglo 200 centimetara, tako da su realno bili bez ikakve šanse da će ostvariti bar jednu pobedu.
Protiv ekipe SSSR propuštena je prilika da Jugoslavija pobedom osigura plasman u finale, i da ne zavisi od ishoda drugih utakmica. Posle meča selektor Žeravica i igrači osuli su drvlje i kamenje na arbitre, okrivljujući ih da su direktni krivci za naš poraz. Činjenica je, ipak, da smo mi izveli 29, a Sovjetski Savez 20 slobodnih bacanja, da su kod Sovjeta zbog pet ličnih izašli Tkačenko i Miškin, a kod nas niko. Odlično smo otvorili utakmicu i u desetom minutu vodili smo čak 28:14. Kao ključno se pokazala naša skraćena rotacija, tako da kad su igrači iz prve petorke odlazili na odmor naša prednost se topila. Posle 20 minuta imali smo šest poena prednosti – 52:46. U drugom delu preokret, u 27. minutu SSSR prelazi u vođstvo 63:62 a uskoro i 79:68. Bez obzira što smo u poslednjem minutu preko Vilfana smanjili na 94:97, snage za konačan preokret nije bilo. Konačnih 94:99, uz odlične partije Miškina (20 poena), Tkačenka (19) i Jovajše (16). Mi smo podbacili su skoku, naših 20 naspram sovjetskih 33, od toga čak 13 u napadu. Sad smo se našli u neugodnoj situaciji da zavisimo od drugih.
Kanađani su bili na pragu iznenađenja protiv selekcije SAD. Iako su vodili tokom čitave utakmice, ušlo se u neizvestan finiš gde su na kraju Amerikanci trijumfovali sa 71:69 i ostali u borbi za finale.
Prinuđeni smo bili da pratimo utakmice naših rivala i drhtimo za ishod tih mećeva. Prvi je bio između Španije i Kanade, koja se završio rezultatom koji nam je odgovarao, pobedom Španije 83:80. Španci su bili očajni u prvom delu, gubili i sa 10 poena, a onda su nekako preokrenuli rezultata u drugom delu. Najefikasniji San Epifanio sa 15, a najzaslužniji za preokret bio je Solozabal koji je zaigrao u drugom delu (14 poena).
Selektoru Žeravici je isticao mandat posle ovog Prvenstva, a njegovi dalji planovi su bili vezani za Crvenu zvezdu ili inostranstvo. Kao mogući naslednici su se spominjali Krešimir Ćosić, koji je još bio igrač Cibone, i Josip Đerđa čiji se autoritet među igračima dovodio u pitanje.
U pretposlednjem meču u finalnoj grupi naši košarkaši su zabeležili skromnu pobedu protiv domaćina Kolumbije i ostavili loš utisak. Žeravica je dao veću minutažu rezervistima, ali se oni nisu baš proslavili. Na kraju mršavih 97:88. Najefikasniji Peter Vilfan sa 20 poena. Šutirali smo neverovatnih 97 puta, a 36 puta pogodili (37 odsto). Selektor, valjda svestan zamora igrača i da su iz ovog meča bitni jedino bodovi, ipak nije previše zamerao svojim izabranicima na igri.
U drugom meču od kog je zavisila naša sudbina SSSR je lako pobedio Španiju 106:83 i ostavio nas u životu. Odlični su bili Homičus (26 poena) i Tkačenko (24). Sad je ostala još utakmica između SSSR i SAD, u kojoj nam je pobeda “zbornaje komande” donosila plasman u finale, a poraz borbu za treće mesto.
Naš poslednji meč finalnog dela turnira, protiv Australije, doneo je fantastično prvo poluvreme i pravo mučenje u drugom. U najboljih deset minuta na ovom šampionat Australija je zbrisana s parketa, poveli smo 21:2, a posle deset minuta bilo je 39:10. U egzibicionoj igri na kraju prvog dela vodili smo 63:37. U drugom poluvremenu od samog starta Žeravica šansu ukazuje rezervistima. Njihovu indolentnu igru koriste Australijanci da postepeno smanje prednost. U 32. minutu prišli su na 70:80, pa je ponovo ušla prva postava koja je utakmicu nekako privela kraju i trijumfovala sa 105:91. Najzad je i Dražen Dalipagić podesio nišanske sprave pogodivši 27 poena, uz fenomenalan šut (12/15). Odličan je naravno bio i Kićanović sa 27 koševa (šut 10/14).
No, bila je to “Pirova pobeda” pošto su u derbiju dana Amerikanci savladali SSSR sa 99:93. Ako je suditi po tome kako je pukovnik Gomeljski podelio minutažu i pružio šansu i igračima sa klupe, moglo bi se reći da je kalkulisao i praktično izabrao sebi protivnika u finalu. Naravno, da se tako nešto ne može dokazati niti su oni to priznali. Mada, pitanje je da li je selekcija SAD “lakši” protivnik s obzirom da su i Jugoslaviju pobedili. Uglavnom, trojka Rivers (21 poen), Vigins (21) i Tomas (20) kontrolisala je meč svih 40 minuta, ne dozvoljavajući Sovjetima da se ozbiljnije približe. Jedini raspoložen u sastavu Gomeljskog je bio Valdis Valters sa 20 koševa.
Ostala je, doduše, još teorijska šansa da u poslednjem kolu Australija može iznenaditi selekciju SAD. No, te nade su veoma brzo bile raspršene pošto su Amerikanci ubedljivo trijumfovali sa 110:86. Kakav je bio odnos javnosti u SAD prema Svetskom šampionatu u košarcim ilustruju reči Radomira Šapera: ”Razgovarao sam jutros s nekim poznanicima iz Njujorka, zvali su me da se raspitaju za rezultate. U njihovoj štampi, čak ni u ‘Njujork tajmsu’, nema ni slovceta o Mundijalu”.
Poseta finalnim utakmicama uveliko je nadmašila sva očekivanja. Mnogo je bila veća nego četiri godine ranije u Manili. Prvih osam dana utakmice je, u proseku, svakog dana posmatralo 14.954 gledalaca sa plaćenim ulaznicama.
Utakmica za treće mesto Jugoslavije i Španije nije bila tako dramatična kako bi se po rezultatu reklo. Igralo se praktično bez odbrana, u 12. minutu najveća prednost “plavih” 43:22, na kraju prvog dela 60:47. U drugom poluvremenu naši su se opustili, preterivali u egzibicijama, pa je završnica postala čak i napeta, ali smo na kraju ipak trijumfovali 119:117. Junak meča je bio Boban Petrović sa 19 poena (šut 9/11) i šest skokova, a najboljeg saradnika je imao u Draženu Dalipagiću, strelcu 25 poena. Špance smo i nadskočili 35 prema 23, i bili precizniji – 64 prema 51 odsto.
U finalu prava drama. Sovjetski košarkaši su u furioznom finišu uspeli da se popnu na pobedničko postolje, iako ih je od poraza delio samo neki sekund. Pred 22.000 gledala slavili su sa 95:94 i osvojili zlatnu medalju.
Sastavi:
SSSR: Jeremin 9, Enden, Tarakanov 2, Sabonis, Lopatov 11, Derjugin 6, Valters 13, Tkačenko 8, Miškin 29, Jovajša 3, Belostenjij 10, Homičus.
SAD: Kar 9, Tarner 6, Džons 2, Kičel, Klajn, Pinone 10, Rejnolds 2, Rivers 24, Sanvold 16, Tomas 9, Vest, Vigins 16.
U internoj anketi beogradskog lista “Sport” među stručnjacima, igračima i novinarima izabrana je prve petorka šampionata: Kićanović, Rivers (SAD), Miškin (SSSR), Radovanović i Tkačenko (SSSR). Najbolji igrač šampionata je Dragan Kićanović.
Konačan plasman: 1.SSSR, 2.SAD, 3.JUGOSLAVIJA, 4.ŠPANIJA, 5.AUSTRALIJA, 6.KANADA, 7.KOLUMBIJA, 8.BRAZIL, 9.PANAMA, 10.ČSSR, 11.URUGVAJ, 12.NR KINA, 13.OBALA SLONOVAČE.
Prvi strelac Šampionata je Dragan Kićanović sa 190 poena. Takođe je bio najprecizniji šutirajući 65,7 odsto (71-108). Najbolji skakač na Mundijalu bio je Ratko Radovanović sa 56 skokova. Najbolji penaldžija Mirza Delibašić – 94,4 odsto (17/18). Iako je preovlađujuće mišljenje bilo da je najbolji igrač šampionata Kićanović, organizator je proglasio Glena Riversa (SAD).
Evo staističkog učinka “plavih”:
Aleksandar Petrović (29 poena/6utakmica), Dragan Kićanović (190/9), Zoran Radović (13/3), Rajko Žižić (44/9), Željko Jerkov (80/9), Zufer Avdija (35/4), Peter Vilfan (68/7), Andro Knego (28/8), Ratko Radovanović (98/9), Boban Petrović (95/9), Dražen Dalipagić (151/9), Mirza Delibašić (63/7).
Za kraj, reči selektora Žeravice: “U ovom trenutku sam umoran. Nikad umorniji nisam bio u životu. Iscrpljen sam zbog želje da odstranim navike igrača nepodesne za igru reprezentacije. Iscrpljen sam od nastojanja da motivišem igrače jer su oni već osvojili sve trofeje, da ih dovedem u visoku formu, da šansu pružim mladima a sve to u vremenskom škripcu. Istovremeno sam srećan jer smo dokazali visoku vrednost. Poraženi smo samo od košarkaških velesila SSSR i SAD u časnoj borbi, biti iza njih nije neuspeh bez obzira na sve prethodno osvojene trofeje”.
Photo: YouTube