Početna ISTORIJADarko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (23)

Darko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (23)

od Darko Bjelobaba
31 pregleda

KUP EVROPSKIH ŠAMPIONA

Po prvi put naša zemlja će u sezoni 1979/80 imati dva predstavnika u Kupu evropskih šampiona. Kao prvak naše države učestvovaće beogradski Partizan, a kao branilac trofeja Bosna iz Sarajeva. I dok su Sarajlije nastupile u istom šampionskom sastavu iz prošle sezone kod crno-belih se desila bitna promena tako što je sa odsluženja vojnog roka stigao Dražen Dalipagić, a dug prema otadžbini je otišao da odsluži prva zvezda prošlogodišnjeg sastava Dragan Kićanović. U svakom slučaju, oba tima su sa velikim ambicijama ušli u ovo takmičenje, Bosna da pokuša da ga ponovo osvoji, a Partizan da posle dva osvojena Kupa Radivoja Koraća učini nešto više i u najjačem takmičenju.

Bosna je neočekivano imala prilično problema u svojoj kvalifikacionoj grupi. Dok su protiv prvaka Egipta Al Zamaleka ostvarene dve ubedljive pobede, sa bugarskim predstavnikom Levskim je bilo velikih problema. U Sofiji su doživeli neprijatan poraz 85-92, i doveli u pitanje plasman u polufinalnu grupu. Da su nam Bugari tradicionalno nezgodan rival pokazalo se i u revanšu, gde je Bosna slavila sa 100-89 i na jedvite jade se plasirala dalje.

Žreb je hteo da se već u prvom kolu susretnu naši predstavnici. Bez obzira što se meč odigrao u Beogradu, Bosna je je bila favorit. Još kada se ima u vidu kako se odvijala utakmica prosto je neverovatno kako Sarajlije nisu slavile. Naime, kada se rezultat lomio na terenu je bila petorka crno-belih Todorić, Zorkić, Savović, Marić, Vujačić, koja je protiv sebe imala reprezentativce Delibašića i Radovanovića… Razlog što se takva postava domaćih našla na terenu je što je Arsenije Pešić doživeo tešku povredu pa je iznet sa terena, a Dalipagić u 33. i Petrović u 34. minutu su izašli zbog pet ličnih grešaka. Činilo se da je Bosni otvoren put do trijumfa i da će fenomenalna igra Delibašića biti krunisana pobedom. Međutim, u penal završnici zatajio je Ratko Radovanović koji je iskoristio samo jedno od sedam slobodnih bacanja. S druge strane, mladi Savović nije promašivao, a nezaustavljiv je bio 17-godišnji Nebojša Zorkić. Maksimalno je iskoristio ukazanu šansu i pokazao da je igrač na koga se u budućnosti može ozbiljno računati.

Boban Petrović (Partizan) i Mirza Delibašić (Bosna)

No, nemoguće je opet ne pomenuti neverovatnog Mirzu Delibašića koji je postigao 52 poena i odigrao potpuno nestvarnu partiju. Igrao je sam protiv petorke Partizana i niko mu ništa nije mogao. Veličanstveni Kinđe. U tom trenutku na to niko nije pomišljao, ali će se ispostaviti da je to bio ključni poraz Bosne koji će joj odrediti sudbinu u celom takmičenju.

U maloj dvorani Skenderije pred 2.000 gledalaca Bosna je u drugom kolu dočekala bivšeg prvaka Evrope Makabi. U toku cele utakmice vodila se ogorčena borba u kojoj su snažni, beskompromisni a na momente i vrlo grubi igrači Makabija se nekako bolje snalazili i bili uglavnom u vođstvu. Na odmor su gosti otišli sa šest poena prednosti. Tek kad su u nastavku meča nišanske sprave podesili glavni strelci Bosne Delibašić i Varajić rezultat je preokrenut. U samom finišu prednost je iznosila i 12 poena da bi končan rezultat bio 84-79. No, trener Tanjević je bio zadovoljan i sa tolikom pobedom jer je rekao da je Makabi jedan od glavnih favorita za osvajanje titule, pa je svaka pobeda uspeh.

Ali, pravi spektakl je tek sledio. Rekordan broj gledalaca u velikoj Skenderiji, milionski TV auditorijum, prisustvovali su večeri za pamćenje. Aktuelni prvak “starog kontinenta” dočekao je bivšeg višestrukog prvaka Real iz Madrida sa njegovim zvezdama Brabenderom, Ščerbijakom, Korbalanom, Ruljanom… Španci su bili u odličnom izdanju, čitav meč je vođena izjednačena bitka i nijedan tim nije imao prednost veću od šest poena. Finiš utakmice gledaoci su dočekali na nogama, pa kad je kapiten Varajić u poslednjim sekundama postigao odlučujući koš i odveo Bosnu na nedostižna četiri poena razlike nastupila je erupcija oduševljenja. Veliko slavlje se potom preselilo na ulice glavnog grada Bosne i Hercegovine gde su hiljade građana pozdravljali veliku pobedu svojih ljubimaca. Vredi pomenuti izjavu trenera Reala Manuela Sainsa: “Pobeda Bosne je potpuno zaslužena, nije sramota izgubiti od prvaka Evrope“. Eh, vremena kad je Real bio zadovoljan minimalnim porazom u Sarajevu…

Protiv Našue, iz Den Boša, Bosna je bila lagani favorit bez obzira što se meč igrao u Holandiji i u prvom poluvremenu Sarajlije su opravdale tu ulogu. Iako u nacionalnom prvenstvu nisu blistali, Bosna je opet dobro zaigrala i posle prvog dela vodila je sa 15 poena prednosti. Kao da je toliko vođstvo opustilo goste pa su počeli da brzaju i prave greške. Bodreni od publike domaći tim malo pomalo je smanjivao prednost i 45 sekundi pre kraja stigli su do izjednačenja. Drama je na vrhuncu kada na scenu stupa Delibašić koji je sjajno proigrao mladog Mutapčića a ovaj vešto postiže pogodak. U poslednjem napadu Holanđani greše i velika pobeda Bosne od 78-76. Partiju sezone je odigrao Ratko Radovanović koji je postigao 25 poena.

Prvi krug se završavao u Bolonji gde je Bosna pokušavala da još jednom pobedom u gostima učvrsti svoje šanse za superfinale. Ali, daleko od toga da su Krešo Ćosić, Vilalta i Đenerali bili lak rival. Iako su domaći imali bolji početak i poveli, Bosna je uspela da anulira njihovo vođstvo i dovede ih na rub poraza. Nažalost, na scenu tada stupaju pristrasne sudije i svojim neobjektivnim suđenjem praktično su odlučili pobednika. Igračima Bosne se nema šta zameriti, dali su sve od sebe i uprkos svemu bili su blizu pobede. Na kraju je bilo 79-76 za Sinudine, pa je prvi krug naš tim završio sa 3 pobede i 2 poraza.

Iako mu je veoma loše išlo i u domaćem prvenstvu kao i u Evropi, Partizan je opet dobro namučio Bosnu. Do poslednja dva–tri minuta bio je ravnopravan protivnik, a zahvaljujući nepogrešivom strelcu Draženu Dalipagiću dobar deo meča je bio i bolji rival. Na odmor su crno-beli otišli sa četiri poena prednosti i dobrim izgledima da i u nastavku sačuvaju prednost. Pobeda Bosne je praktično “visila u vazduhu” do poslednja tri minuta kada su zaigrali mnogo agresivnije, a njihov prvi as Mirza Delibašić prosto “eksplodirao”. Njegovi prodori i nepogrešivi šutevi potpuno su zbunili odbranu Partizana, pa je Bosna na kraju zasluženo slavila sa 93-86. Sarajlije su i dalje u igri za superfinale.

Mirza Delibašić (Bosna)

No, posle poraza u Tel Avivu njihove šanse su svedene na minimum. Pred 12.000 navijača Makabija naš predstavnik je dobro otvorio meč i posle deset minuta imao je prednost od devet poena. A onda, kao da su se uplašili tog vođstva, postaju nervozni, gube lopte, šut ih slabo služi i domaćin preokreće rezultat. Zaustavljeni su Delibašić i Varajić, pa Izraelci poluvreme završavaju sa devet poena prednosti. Ni u nastavku slika na terenu nije bila lepša. Tek kad je zbog povrede igru napustio najbolji igrač Makabija Miki Berkovič pojavio se tračak nade. Prednost domaćina od 15 poena smanjena je na šest i bio je napad za Bosnu. No, usledio je novi pad u igri Sarajlija i povratka više nije bilo. Makabi je pobedio sa 84-69 i sad je on bio mnogo bliži odlasku u veliko finale.

Vremena za predah nije bilo. Sledilo je gostovanje lideru grupe Realu iz Madrida. U dupke punoj Realovoj dvorani jedan čovek je odigrao simultanku. Mirza Delibašić je zadivio sve u dvorani, mahom navijače Reala, svojom virtuoznom partijom. Ne samo zato što je postigao 44 poena već i svojom kreativnošću i majstorstvom zaslužio je aplauz čitave hale. Našem predstavniku je nedostajalo tako malo da načini veliko iznenađenje i pobedi jedan od najslavnijih timova u Evropi. Bosna je imala veliku šansu kod rezultata 95-91 u poslednjem minutu, ali Radovanović nije razumeo zamisao Delibašića i lopta je umesto u košu završila u autu. Domaćin je pobedio a trener Tanjević je s pravom bio ponosan na svoje igrače i igru koju su pokazali u Madridu. Sad više nije sve zavisilo od Bosne, morali su da pobede u preostala dva meča, a da Makabi izgubi oba susreta.

Protiv Našue se očekivalo sigurna pobeda ali se Bosna morala dobro namučiti da je i ostvari. Tek kada je 25 sekundi pre kraja Delibašić realizovao dva slobodna bacanja osigurana je pobeda 95-91. Najveća prednost i jednog i drugog tima bila je sedam poena što govori da je reč o vrlo izjednačenom meču. Do tog trenutka još je tinjala nada u eventualni prolaz, no onda je stigla vest da je Makabi na svom terenu savladao Real i snovi o finalu su raspršeni.

Zato je poslednji meč u grupi protiv Sinudinea iz Bolonje odigran u prijateljskom tonu lišen rezultatskog imperativa. Ujedno, to je bila prilika da šansu dobiju i mlađi igrači koji su je iskoristili. Vučević, Benaček, Mutapčić, su pokazali da Bosna na njih može ozbiljno da računa u budućnosti. Pobedom 89-85 Sarajlije su završile na trećem mestu sa šest pobeda i četiri poraza. Ispostaviće se da je onaj poraz u prvom kolu od Partizana bio ključan za neodlazak Bosne u finale. Šteta.

BOSNA: Vučević (10/49), Mutapčić (10/30), Benaček (12/139), Bosiočić (10/63), Izić (8/30), Radovanović (14/214), Zrno (11/56), Varajić (13/254), Delibašić (14/334), Bilalović, Hadžić (13/86), Mitrović.

Naš šampion Partizan je četvrtfinalnu grupu prošao na impresivan način, sa svih šest pobeda. Rivali, doduše, nisu bili previše kvalitetni ali se sećamo da u prošlom ciklusu Partizan nije uspeo da prođe ni kvalifikacije. Partizani iz Tirane, Al Itihad iz Sirije i Honved iz Budimpešte su bili rivali po meri da se igači razigraju i dobro pripreme za one najvažnije okršaje.

I kao što smo videli počelo je odlično – pobedom protiv Bosne. No, tu se desila povreda Arsenija Pešića zbog koje će preskočiti veći deo sezone i ispostavilo se da je to bio udarac od koga Partizan nije uspeo da se oporavi. No, ni njegov izostanak ne bi smeo biti opravdanje za očajnu sezonu crno-belih.

Da stvari ne idu kako treba pokazalo je već prvo gostovanje u Madridu. Naravno da nije sramota izgubiti od velikog Reala, ali način kako je to Partizan uradio bio je sraman. Domaćin je pobedio sa 110-83 a rezultatom bi trebali više da budu zadovoljni crno-beli jer su vrlo lako mogli doživeti još veću katastrofu. Impresionirani suparnikom igrači Partizana kao da su se predali još pre nego što je meč počeo. Loša najava za nastavak sezone.

Dragan Todorić (Partizan)

Ako se poraz u Madridu i mogao očekivati ono što se desilo u Den Bošu nije niko slutio. Iako su bili bodreni od strane nekoliko stotina Jugoslovena na “privremenom radu u inostranstvu”, naši igrači su odigrali sramotno slabo pa su doživeli pravi debakl. Domaći tim sa prilično skromnim kvalitetom katastrofalno je porazio našeg šampiona sa 91-65. Igrajući disciplinovano, sastav domaćina se odlično borio, taktički mudro kontrolisao igru i od prvog do poslednjeg minuta bio kvalitetniji suparnik.

Posle utakmice protiv Sinudinea iz Bolonje bilo je jasno da nije u pitanju kriza Partizana. Klub se našao u potpunom rasulu bez ikakve ideje šta dalje činiti. Silno su želeli uspeh u ovom meču ali jedno su želje a drugo mogućnosti. Glavna ličnost čitavog susreta bio je proslavljeni as Krešimir Ćosić. Prosto se poigravao sa centrima Partizana, postizao koševe, asistirao, prevodio loptu… Aplauzi koji su mu upućivani na kraju su se pretvorile u prave ovacije preko 5.000 prisutnih navijača. Očigledno je da kod navijača Partizana postoji tradicija prepoznavanja i pozdravljanja majstora košarke makar igrali i u suparničkom timu. I da, Partizan je izgubio 70-96.

Pošto su praktično prebrinuli sve brige oko plasmana, košarkaši Partizana su mogli najzad da počnu da igraju košarku. U Tel Aviv su otišli rasterećeni, bez najboljeg strelca Dalipagića i Bobana Petrovića, i mogli su da daju ono najbolje što su u tom trenuku imali. I pored iskusnijih Todorića i Marića, mladići Lazarević, Milojević, Savović i Medić su pružili junački otpor Makabiju. Rezultat 71-87 je i previsok u odnosu na ono što se dešavalo na terenu. Nagoveštaj možda svetlijih trenutaka za crno–bele u nastavku sezone.

Onda je usledio već opisani poraz u Sarajevu gde su momci Partizan pružili još jednu solidnu partiju.

Dolazak slavnog Reala u Beograd bila je sjajna prilika za iskupljenje.U vatrometu koševa, žestokoj borbi i igri najvišeg kvaliteta, Partizan se ravnopravno nosio sa ekipom objektivno kvalitetnijom od sebe. Od samog Reala veći protivnici su im bile sudije koje im svojim kriterijumom suđenja jednostavno nisu dozvolili da pobede.  U 32. minutu cela petorka – Todorić Lazarević, Dalipagić, Petrović, Medić imala je po četiri lične greške. Onda su počeli da ispadaju iz igre jedan po jedan, pa se od vođstva Partizana 84-83 otišlo na 84-98 i meč je bio rešen. Konačnih 87-100 i novi poraz crno-belih.

Dražen Dalipagić (Partizan)

Protiv dobrih dobro a protiv slabih slabo – tako su izgledale igre Partizana u ovom ciklusu Kupa šampiona. Ne preterano kvalitetan holandski sastav Našua je organizovanom i disciplinovanom igrom prosto razneo sastav crno-belih. Kada su u 34. minutu poveli sa 49-77 novi debakl Partizana je bio na vidiku. I tek tada je domaći tim zaigrao punom snagom, nošen bodrenjem svojih navijača, koji su ih izviždali na poluvremenu, počeo da smanjuje razliku do konačnih 77-83. Ostaje nejasno zašto je Partizan tek kad je sve rešeno zaigrao kako zna i ume, i ipak izbegao još jedan sramotan poraz.

A onda u Bolonji protiv Sinudinea ponovo dobra partija. Domaćin bez povređenog Ćosića, a Partizan sa povratnikom Pešićem, pružili su lepu predstavu ljubiteljima košarke a bilo ih je 5.000 u Palati sportova u Bolonji. Opet su crno beli bili očajni u prvom delu, na predah se otišlo sa vođstvom Sinudinea  53-34. I tek onda su igrači Partizana zaigrali angažovanije pa su izborili častan poraz od 84-90.

Sezona za zaborav završena je utakmicom protiv lidera grupe Makabija. Kada su u 34. minutu gosti poveli sa 85-70 činilo se da je sve rešeno. No, kao po nekoj navici Partizanovi igrači su tek tad zaigrali i uspeli da smanje prednost Makabija na 85-89. A onda ponovo nekoliko grešaka i pobeda Izraelaca 95-91. Deveti poraz Partizana u deset mečeva i jedna od najneuspešnijih sezona u istoriji crno-belih.

PARTIZAN: Todorić (16/138), Zorkić (6/40), Lazarević (14/146), Milojević (6/28), Petrović (12/169), Medić (12/49), Savović (11/106), Marić (16/278), Vujačić (10/48), Knežević (2/22), Pešić (9/173), Dalipagić (12/250).

KUP POBEDNIKA KUPOVA

Našu zemlju je predstavljao Zadar sa dosta mladim sastavom pa i očekivanja nisu bila prevelika. Cilj je bio da se plasiraju u grupnu fazu, pa tamo šta urade. Prvo kolo protiv mađarskog Sopronija je odrađeno rutinski sa dve sigurne pobede. U osmini finala protiv Hapoela iz Ramat Gana bilo je već mnogo neizvesnije. Poraz u prvom meču u Izraelu sa 75-80 činio se sasvim prihvatljiv. No, revanš je bio više nego dramatičan. Na poluvremenu su gosti vodili sa tri poena prednosti i nije mirisalo na dobro za Zadar. Onda je kao u najboljim danima zaigrao Čedo Perinčić (26 p) i uz pomoć prvog strelca tima Branka Skročea (28 p) ostvarena je pobeda od 96-90 što je bilo dovoljno za prolaz u polufinale.

Branko Skroče (Zadar)

Osnovni cilj je ispunjen. Grupa je bila da su se kao favoriti za prolaz izdvojili Emerson iz Varezea i Barselona, i šanse Zadrana su bile minimalne. U prvom krugu su doživeli dva ubedljiva poraza, u Varezeu i u Barseloni, a ostvarena je pobeda na domaćem terenu protiv najslabijeg tima Ezačibašija. Ključna utakmica je bila u Zadru protiv Emersona. Uprkos slabijoj igri Skročea domaćin se držao u prvom poluvremenu, ali je u drugom delu italijanski tim potvrdio kvalitet. Poraz 67-84 i kraj nadanja za prolaz. I kao da je ta rasterećenost uticala da najbolju utakmicu odigraju protiv Barselone sa svojim vedetama Sibilijom, Solobazalom, Delakruzom… Pobeda od 96-90 i odlična partija Branka Skročea koji je postigao 32 poena. I oproštaj sa porazom u Turskoj od Ezačibašija 85-94.

ZADAR: Hrabrov (1/6), Zuban (6/42), Popović (8/96), Sunara (9/158), Jusup (5/22), Babić (3/16), Tičina (3/14), Perinčić (10/154), Šuljak (3/10), Petranović (8/67), Obad (10/89), Skroče (10/222).

KUP RADIVOJA KORAĆA

Prvi je takmičenje počeo, ali ga odmah i završio Radnički iz Beograda. Poraz u Tel Avivu od Hapoela 82-86 nije se činio kao nešto strašno. Međutim, u Beogradu su se Izraelci pokazali kao ozbiljan rival i porazom 80-83 uspeli su da prođu u grupnu fazu. Kasnije će proći i grupu i plasirati se u polufinale, čime su pokazali da ovaj uspeh nije bio slučajan.

RADNIČKI: Ivković (2/46), Stanković (2/5), Vučurović (2/16), Petronijević, Mastilović, Vlatković, Knežić, Marović (2/28), Hranisavljević (2/14), Jarić (2/14), Milovanović (2/42).

Naš drugi predstavnik je bio Borac iz Čačka. Startovali su od drugog kola kvalifikacija protiv belgijskog Fleurusa. Prihvatljiv poraz od četiri poena u Belgiji nadoknađen je ubedljivom pobedom u Čačku sa 111-85.

Mečevi u grupi su otvoreni duelom u Čačku protiv Hapoela. Iako je domaćin vodio i sa 15 poena razlike, neodgovornom igrom su dozvolili da se suparnik potpuno približi pa je Borac pobedio tek sa 94-92. U drugom kolu ostvarena je velika pobeda pred domaćom publikom protiv Sijene 99-89. Posle ravnopravnog prvog dela u drugom su Maravić i Arsić doneli nedostižnu prednost. Velika šansa za dva boda na gostovanju propuštena je u Turu gde je francuski ligaš pobedio sa 93-91. Potom su na gostovanjima sledila dva ubedljiva poraza protiv Hapoela i Sijene. U poslednjem kolu ostvarena je ubedljiva pobeda protiv Aspen Tura 114-96. Zanimljivo da su sve četiri ekipe ostvarile po tri pobede i tri poraza pa je odlučivala koš razlika. Borac je tu bio tek treći i završio takmičenje.

BORAC: Maravić (8/188), Urošević (6/72), Ivanović (6/31), Šarančić (4/41), Vučković (6/32), Tomić (1/2), Obradović (6/56), Androić (7/108), Grbović (6/47), Arsić (5/105), Pavlović (3/10), Jojić (6/33), Tomanović (2/12).

Jugoplastika je perfektno odigrala grupnu fazu. Već pobeda na prvom meču u gostima protiv italijanske ekipe Superge 81-78 najavila je velike ambicije Splićana. Samo u prvih pet minuta su imali podređenu ulogu, a sve ostalo su imali potpunu kontrolu meča. Sjajni tandem Dukan (20 p) I Šolman(19 p) obezbedio je prve bodove za splitski tim.

Prilično lako je na domaćem parketu Jugoplastika savladala Valjadolid 114-95. Španci su se pokazali kao tim skromnih kvaliteta pa su Spličani bez mnogo truda ostvarili još jednu pobedu. Praktično su svi igrači dobili šansu da zaigraju, a priliku su najbolje iskoristili Ante Matulović (20 p) i Mladen Bratić (21 p).

Kada je ostvarena i treće pobeda, ovoga puta u Liježu protiv Standarda 101-99, bilo je jasno da je Jugoplastika glavni favorit za osvajanje prvog mesta u grupi i plasman u polufinale. Utakmicu sezone odigrao je Ivica Dukan sa 28 poena.

Ubedljivom pobedom protiv Superge u Splitu 105-76 Jugoplastika je praktično obezbedila prolazak u polufinale. Bila je to igra mačke i miša, pa je trener Splićana Rimac vrlo brzo ukazao šansu rezervistima. Istakao se Željko Poljak sa 19 poena, a odličan je bio i mladi Đordano Baković koji je dao 10 poena.

Iako utakmica nije imala rezultatski značaj Jugoplastika nije nikome poklanjala bodove. Tako je ostvarena i peta pobeda u Valjadolidu protiv domaćeg tima sa 103-102. Ovaj put je blistao Duje Krstulović sa 32 poena.

Tačka na grupnu fazu stavljena je pobedom nad Standardom 86-77. Splićani su ovaj meč odigrali bez najboljih Jerkova, Šolmana i Krstulovića ali ih to nije omelo da ostvare šestu uzastopnu pobedu. Ukazanu priliku iskoristio je Ivo Bilanović koji je postigao 24 poena, što mu je sigurno bio jedan od boljih učinaka u karijeri.

Željko Poljak (Jugoplastika)

U polufinalu ih je čekao mnogo ozbiljniji protivnik, Arigoni iz Rijetija, prošlogodišnji finalista ovog takmičenja. Utakmica u Italiji počela je prilično ravnopravno da bi negde sredinom prvog dela domaćin stakao prednost od 16 poena. Na odmor se ipak otišlo sa samo 10 poena viška za Arigoni. Prvi deo drugog poluvremena je period najbolje igre Jugoplastike. Polako sustižu vođstvo domaćih, da bi u 30. minutu prešli čak i u minimalno vođstvo. I umesto da prelome meč gosti imaju neobjašnjiv pad u igri što Arigoni koristi i na kraju slavi sa 86-75. Čini se da je razlika ipak dostižna.

U revanšu prava drama. Spličani su očajno odigrali prvo poluvreme i dozvolili su Italijanima da mirnom i staloženom igrom odu na na odmor sa ogromnom prednošću 49-36. U tom trenutku ukupni minus domaćina iznosio je ukupno 24 poena. Jedino što je preostalo igračima Jugoplastike je bilo da zaigraju borbeno i oštro u drugom delu. Takav način igre doveo je do boljeg rezultata ali i niza ličnih grešaka. Već u 30. minutu iz igre je ispao Matulović, odmah zatim i Jerkov, a u 33. minutu i Krstulović. I umesto da Splićani padnu, mladi igrači koji su ušli sa klupe zaigrali su još bolje i uspeli da anuliraju prednost Italijana. Rezultat je posle 40 minuta bio 97-86 pa je meč otišao u produžetak. Nažalost, mladićima Jugoplatike u produžetku je ponestalo snage što gosti koriste i smanjuju prednost domaćina na konačnih 104-97 što je bio rezultat koji ih je vodio u polufinale. Šteta, Splićani su sa 7 pobeda i samo jednim porazom ostali bez prilike da zaigraju u još jednom finalu.

JUGOPLASTIKA: Tudor (2/18), Matulović (7/64), Kruščić (4/26), Jerkov (6/82), Bratić (7/63), Poljak (6/80), Baković (2/18), Dukan (8/119), Šolman (7/125), Krstulović (7/120), Bilanović (2/26), Grgin (4/28).

Naš poslednji predstavnik Cibona iz Zagreba startovala je od drugog kola kvalifikacija. Turska ekipa Zirat iz Ankare je bio apsolutno nedorastao suparnik, pa su ostvarene dve više nego ubedljive pobede. U Turskoj razlika je iznosila 53 poena, a u Zagrebu je bilo pomalo nestvarnih 73 poena. U zbiru 126 poena što je sigurno, ako ne dotad najveća, onda jedna od najvećih razlika koju je neki naš tim ostvario u evropskim takmičenjima.

U prvom meču grupne faze u maloj dvorani Doma sportova protiv najvećeg rivala Kotonofisija iz Badalone ostvarena je ubedljiva pobeda 122-99. U vrlo efikasnoj utakmici izdvojili su se po učinku bekovi domaćih Aco Petrović sa 32 poena i Damir Pavličević sa 27.

Zanimljivo je pratiti izveštaje ondašnje štampe i kolika je razlika u odnosu na danas. U moderno vreme se uvek kaže “najvažnije je da su osvojena dva boda, utisak i nije tako bitan”, dok se nekada pisalo “pobeda, ali u prosečnoj igri” ili “osvojena su dva boda ali gledaoci nisu bili zadovoljni”. Tako i Cibona ostvaruje drugu pobedu pred domaćim navijačima, savladan je francuski predstavnik Ortez sa 84-79. Ali… “iako je svaka pobeda u Evropi vredna pažnje ne možemo biti zadovoljni igrom koju je prikazala Cibona”.

Onda je ostvarena i treća pobeda kojom je učvršćeno vođstvo na tabeli. U Nemačkoj je savladan Volfanbitel sa 82-75. Opet je efikasan bio Pavličević sa 22 poena.

Najteže gostovanje je bilo u Badaloni gde je doživljen jedini poraz 87-100. U dosta nervoznoj utakmici Zagrepčani su jedino u prvom poluvremenu uspevali da odole naletima domaćih igrača. Kada su u nastavku meča zbog pet ličnih izašli Nakić, Petrović i Pavličević, Španci su uspeli da povedu čak sa 23 poena razlike. Međutim, u poslednjih sedam minuta rezervna postava Cibone uspela je da smanji razliku na 13 poena. Istakao se Knego sa 28 poena i mladi plej Sikirić koji su najzaslužniji što Zagrepčani nisu doživeli ubedljiviji poraz.

Presudna utakmica za prolaz u polufinale igrana je u Ortezu. U prvih 20 minuta gledali smo potpunu dominaciju Cibone kojima je sve polazilo za rukom pa je na poluvremenu rezultat glasio 57-37 za goste. Iako se činilo da će drugi deo biti samo formalnost dolazi do velikog obrta. Domaćin počinje sa agresivnom igrom i uspeva da čak i dođe u vođstvo. U dramatičnoj završnici Petrović i Pavličević uspevaju da ukradu dve lopte i brzim kontranapadima poentiraju. Pobeda 88-84 i praktično je overena viza za polufinale.

Poslednji meč u grupi bio je samo formalnost i potvrda Ciboninog velikog uspeha i plasmana u polufinale. Savladan je Volfenbitel sa 113-94.

Protivnik u polufinalu bio je Hapoel iz Tel Aviva. Prvi meč u Izraelu košarkaši Cibone su odigrali vrlo dobro. U prvom poluvremenu su bili znatno bolji i rešili su ga u svoju korist, a u 27. minutu Cibona je imala prednost od 10 poena. Pred sam kraj, u 39. minutu Hapoel je prvi put došao u vođstvo i uspeo je da pobedi sa 81-80. Treba reći da su Izraelci ostavili odličan utisak i da ovaj rezultat ne sme “cibose” da zavara jer će ih u revanšu čekati težak posao.

I to se zaista pokazalo. Oko 4.500 gledalaca u maloj dvorani prisustvovalo je uzbudljivoj košarkaškoj predstavi u kojoj je naš predstavnik zasluženo trijumfovao sa 92-80. Veći deo susreta Cibona je bila u vođstvu sa desetak poena prednosti i tu su prednost održavali do 27. minuta. Tada izraelski košarkaši koriste opuštanje i greške domaćih igrača, te prvo izjednačuju na 57-57, da bi nakon toga i poveli. Ali to je bilo sve što su Izraelci uspeli da postignu. Najviše zahvaljujući raspoloženom i preciznom Aleksandru Petroviću “cibosi” su uspeli da pred kraj meča povedu i sa 16 poena razlike. Ovom pobedom Cibona se našla u finalu.

Kao kruna sezone došlo je finale u Liježu sa Arigonijem iz Rijetija. Mora se priznati da su Italijani bili bolji, odigrali su pribranije i organizovanije kad je to bilo najpotrebnije. Zagrepčani su već u prvom delu zaigrali presing i ta je taktika dala rezultat, na odmor su otišli sa pet poena prednosti. U drugom poluvremenu igrači Arigonija su uspeli da se adaptiraju na agresivnu odbranu Zagrepčana. Sredinom poluvremena uspeli su da izjednače, a potom i da steknu prednost od 6 poena. Igrači Cibone, opterećeni ličnim greškama, više nisu uspeli da povrate ritam več su Italijani meč rutinski priveli kraju i slavili sa 74-71. Najbolji u sastavu Cibone bio je Mihovil Nakić sa 21 poenom, a dobre saradnike imao je u Petroviću i Knegi koji su postigli po 17 poena. Šteta za ovaj poraz, ali sad znamo da je to bila samo najava žetve trofeja koju će Zagrepčani uskoro ostvariti.

CIBONA: Nakić (11/152), Petrović (11/216), Bečić (6/30), Cetinja, Pavličević (11/154), Despot (11/154), Sikirić (4/23), Knego (11/212), Ušić (10/64), Dogan (4/32), Gospodnetić (9/37).

Nastaviće se

Photo: FIBA, X

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar