Početna ISTORIJADarko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (35)

Darko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (35)

od Darko Bjelobaba
20 pregleda

Sezona 1991-92 je bila ujedno kraj i početak. Kraj SFRJ, koja je prestala da postoji čime je završena jedna velika i neponovljiva košarkaška epoha. Nikada nećemo saznati šta bi bilo kad bi bilo jer se život  nastavio dalje. A to dalje bilo je i revolucionarna promena u sistemu takmičenja u najelitnijem takmičenju. Više nisu učestvovali samo šampioni država, već su košarkaški najjače države imale po više predstavnika. Posle kvalifikacionih utakmica formirane su po dve grupe od po osam klubova. Po četiri najbolja tima su igrala u četvrtfinalu na dve pobede, da bi pobednici odlazili na završni turnir.

Jugoslavija je imala tri predstavnika na osnovu plasmana iz prošle sezone, a to su bili Slobodna Dalmacija iz Splita, Cibona i Partizan. Dva kluba iz Hrvatske su nastupali u ovoj sezoni sada već kao predstavnici druge države, pa neće biti predmet našeg interesovanja.

Tako da je naš jedini predstavnik Partizan koji nastupa u prilično podmlađenom sastavu dodatno pogođen okolnošću da zbog ratne situacije na prostorima bivše SFRJ biva primoran da igra svoje utakmice van zemlje. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti očekivanja od ovog tima, kojeg će sa klupe voditi trenerski početnik Željko Obradović, zaista su bila minimalna.

Srećom pa u kvalifikacijama je rival bio skromni mađarski sastav Solnok koji nije bio u stanju da se ozbiljnije suprotstavi našem predstavniku. Oba meča su odigrana u Mađarskoj, u tri dana gde su crno–beli ostvarili dve ubedljive pobede: 92-65 i 89-72. To je mnogo značilo na planu samopouzdanja, mada je svima bilo jasno da ih u grupnoj fazi očekuju mnogo ozbiljniji rivali.

Kad je počeo rat u Hrvatskoj, Partizan je iz političkih razloga dobio zabranu da igra na svom terenu. Zabranu je izrekla FIBA uz napomenu da, ako žele da nastave da igraju, to mogu – na nekom drugom mestu van Srbije. Ukazala se mogućnost da Partizan koristi sportsku dvoranu „Fernando Martin“, južno od Madrida, u mestu Fuenlabrada. Predvođena trenerom debitantom, Željkom Obradovićem, grupa mladih igrača je spakovala kofere i otišla put Španije.

Povoljna okolnost je bila ta da je žreb učunio da rivali na staru budu nešto lakši. Prvo je bilo gostovanje u Holandiji protiv domaćeg Komodorea, za koji će se ispostaviti da su najslabiji tim u grupi. Ipak je to bila važna pobeda izborena pre svega sjajnom odbranom i ozbiljnim pristupom. Najveći doprinos dao je kapiten Saša Đorđević, koji se u tim vratio posle pauze zbog povrede. Ostvarena je pobeda 81-75, a već na startu su se kao lideri ekipe nametnuli Đorđević kao organizator i Danilović kao realizator.

I drugi rival je bio onako baš po meri, belgijski Maes Pils. U svom premijernom nastupu u Fuenlabradi, Partizan je lako i ubedljivo savladao Belgijance sa 87-67. Već u 12. minutu rezultat je bio 37-17 pa je Obradović do kraja poluvremena šansu pružio mlađim igračima. Početkom nastavka Belgijanci su smanjili na 45-52, pa je Obradović vratio u igru Danilovića i sve je opet došlo na svoje mesto. Crno-beli su ostavili odličan utisak, a posebno ih je služio šut: za dva poena šutirali su 27/39, za tri 6/9 a penale 13/15.

Predrag Danilović

Prvi pravi ispit predstavljao je duel protiv Filipsa iz Milana. O kakvom timu se radi dovoljno govori konstatacija koja se mogla pročitati u ondašnjoj štampi da njihov par Amerikanaca Doukins – Rožers je skuplji od cele naše lige. Možda je ta konstatacija malo preterana, ali nije bilo sumnje da Italijani imaju kvalitetan i skupocen tim. Otud na tribinama u Fuenlabradi 4.000 gledalaca koji su došli da uživaju u košarkaškoj predstavi i podrže slabije, a to su u ovom slučaju bili, barem na papiru, košarkaši Partizana. No, na terenu je bila potpuno drugačija priča i još jednom pokazatelj da ne igraju novci već znanje i srce. A ono je ovoga puta bilo na strani crno-belih koji su napravili senzaciju i deklasirali Milaneze sa 86-70. Prva figura meča je bio Predrag Danilović sa 31 poenom, a pomagali su mu Đorđević u organizaciji i Dragutinović odlično čuvajući najboljeg strelca gostiju Antonela Rivu. Posle ovog meča postaje jasno da Partizan neće biti lak zalogaj ni za jednu ekipu.

Potom je usledilo najteže gostovanje u Badaloni, jedinom timu koji ima sve pobede i posle ovog kola. Prvo poluvreme su košarkaši Partizana odigrali u velikom grču, pogotovo u napadu, i otuda ne čudi tek 26 poena postignutih u prvom poluvremenu i minus od 11 poena. U drugom poluvremenu potpuno druga priča. Sve ono što nije htelo da uđe sada je ulazilo, Danilović i Nakić ubacuju po dve trojke i u 27. minutu rezultat je izjednačen. Pet minuta kasnije već je pet poena prednosti za crno-bele, nervoza se uvukla u sastav Huventuda i činilo se da je još jedna senzacija na pomolu. No tada domaći prave seriju 11-0 pa se čini da je već sve rešeno, ali se Partizan ipak ne predaje. Primiču se na dva poena zaostatka pa sledi neviđena završnica. Deset sekundi pre kraja slobodna bacanja za Špance, tada je na snazi pravilo 1+1, odnosno tek ako ubaciš prvo šutiraš i drugo bacanje, Španci promašuju prvo ali hvataju loptu, naši prave faul, oni ponovo promašuju prvo ali opet hvataju loptu pa naši ponovo prave faul i tako… 79-76 za Huventud, ali još jedna odlična utakmica Partizana.

U najslabijoj partiji prikazanoj u dotadašnjem toku takmičenja košarkaši Partizana su zasluženo poraženi od neugodne ekipe iz Leverkuzema. Ni u jednom trenutku nisu uspeli da pariraju raspoloženim domaćinima tako da je poraz od sedam poena na prikazanu igru još i povoljan rezultat. Bajer je slavio sa 80-73, a nijedan igrač crno-belih nije zaslužio prelaznu ocenu.

Treći uzastopni poraz u evropskoj ligi, prvi na “domaćem” terenu u Fuenlabradi teže je pao zbog slabog izdanja crno-belih i 20 poena razlike, nego zbog izgubljena dva boda koja se realno nisu ni očekivala protiv snažne ekipe Estudijantesa, koja je praktično igrala kod kuće. Sve je počelo naopako kad je već posle 2,5 minuta Danilović imao tri lične greške, a sredinom prvog poluvremena i Stevanović je imao četiri prekršaja. Sudijski kriterijum je, blago rečeno, bio problematičan, pa tu ni podrška dobrog dela navijača koji su se nadvikivali sa bučnom grupom navijača Estudijantesa nije mnogo pomogla. Na kraju su Španci u svim elementima igra nadvisili Partizan i zasluženo pobedili sa 95-75.

Značajna pobeda i prekid negativne serije desio se u Solunu. Partizan je vodio od prvog trenutka pa se vatrena domaća publika već posle desetak minuta umirila. Ipak, početkom drugog dela Aris prvi i jedini put dolazi u vođstvo, ali se onda razigrao Vlada Dragutinović i sa tri uzastopne trojke preokreće rezultat. Na kraju i Ivo Nakić svojom trojkom meč uvodi u mirnu završnicu. Ovom pobedom 83-75, kojom je završen prvi krug, Partizan ponovo ulazi u krug ekipa koje pretenduju na plasman među prve četiri u grupi..

Vlada Dragutinović

Drugi krug je otvoren protiv Komodorea gde je neizvesnost potrajala samo prvih osam minuta. Potom su se crno-beli oslobodili treme, zaigrali čvršću odbranu i organizovaniji napad, pa je na poluvremenu bilo 56-42. U drugom poluvremenu košarkaši Partizana su zaigrali još angažovanije i odlučnije. Komodor nije mogao da prati njihov ritam a mnoge akcije su završene atraktivnim zakucavanjima koja su digli na noge publiku u dvorani. Tako su u jednoj egzibicionoj igri crno-beli pobedili sa 111-77 i ostali u krugu kandidata za plasman u četvrtfinale.

Ako se negde moglo računati na osvajanje bodova na gostujućem terenu to je bilo u Belgiji. U Antverpen je Partizan doputovao kao favorit, gde je čak i domaća štampa najavila sigurnu pobedu Beograđana. Zato je pobeda Maes Pilsa predstavljala veliko iznenađenje i za onih 600 simpatizera domaćeg tima koji su se skupili na tribinama. Poraz bledog Partizana 72–86 predstavljao je veliki korak unazad za tim koji pretenduje na plasman u dalje takmičenje. Potpuno su podbacili ključni igrači Đorđević (2 p) i Danilović (7 p) pa je poraz bio neizbežan.

Valjda je normalno da mladi tim kakav je bio Partizan tog trenutka ima ogromne oscilacije i gubi od timova od kojih je za klasu bolji, a onda savlada ekipu kod koje je bio unapred prežaljen. Pravo čudo se desilo u Milanu gde je posle velike borbe savladan jedan od najslavnijih italijanskih klubova, Filips – 94-89. Predvođeni izuzetno raspoloženim Dragutinovićem vodili su od prvog trenutka. Domaćin, bodren od 5.000 vatrenih navijača, uspeo je jedino četiri puta da izjednači. Kada su crno–beli sredinom drugog poluvremena poveli sa 14 poena prednosti jasno se nazirao pobednik. Samo zbog malog opuštanja na samom kraju meča razlika je spuštena na “pristojnih” pet poena. Ovom pobedom Partizan je ponovo u igri za četvrtfinale.

Ključna pobeda je ostvarena u neviđenoj drami protiv Huventuda.  Posle nerešenog rezultata na poluvremenu Partizan je imao nekoliko briljantnih minuta što je rezultiralo prednošću u 26. minutu 60-48. Bilo je tu svega: dodavanja iza leđa, zakucavanja, brzih kontri, sjajnih odbrana. Publika u Fuenlabradi je sve vreme bila uz crno-bele, što je posle izazvalo brojne negativne komentare u španskoj štampi. Huventud ipak pravi seriju 10-0 i preokreće tok meča. Ipak, kad je Partizan u 35. minutu poveo sa 69-60 činilo se da je na sigurnom putu ka pobedi. Onda na scenu stupaju slabe sudije koje donose nekoliko pogrešnih odluka na štetu našeg šampiona, što kod njih unosi nervozu pa Đorđević dobija petu ličnu, a trener Obradović tehničku grešku. Posle niza slobodnih bacanja španski tim dolazi do, učinilo se, nedostižnih 75-71. No, košarka je to, 30 sekundi pre kraja Nakić šutira iz očaja i pogađa trojku, Španci ne koriste svoj napad, u zadnjim sekundama Koprivica promašuje zicer ali loptu hvata Zoran Stevanović koji je fauliran pri šutu. Opet podsećam da je tada važilo pravilo 1+1, moraš pogoditi prvo bacanja da bi imao pravo na drugo. Gorostasni Stragi, hladan kao špricer, pogađa oba bacanja i donosi Partizanu još jednu fantastičnu pobedu protiv velikog suparnika 76-75. Igrači Partizana su ovacijama ispraćeni sa terena u Fuenlabradi gde su gotovo svih 4.000 gledalaca bili na njihovoj strani.

Na utakmici protiv direktnog rivala za prolaz dalje Partizan je imao priliku da ostvari svoj cilj. Bajer iz Leverkuzena, sa nekolicinom nemačkih reprezentativaca i dvojicom Amerikanaca, predstavio se kao veoma neugodan suparnik. Iako je Saša Đorđević bio izuzetno raspoložen za igru na odmor su crno-beli otišli tek sa četiri poena prednosti. U nastavku je Partizan zaigrao kao preporođen, u igru se uključila i druga vedeta Saša Danilović koji je u prvom delu dao tek dva poena, i to iz slobodnih bacanja. Na kraju više nego ubedljivih 93-63 i ostvarenje plasmana u četvrtfinale izazvalo je oduševljenje među navijačima, pa su po završetka meča na bis pozvali košarkaše Partizana i ovacijama ih nagradili i zahvalili se na svemu lepom što su im priredili.

Utakmica protiv Estudijantesa odlučivala je ko će osvojiti drugo mesto u grupi. Ono bi, barem na papiru, trebalo da donese lakšeg protivnika u četvrtfinalu, ali s obzirom na kvalitet timova iz te druge grupe pitanje je koji je protivnik “lakši”. Razlog za poraz Partizana je najviše u tome što je početak i prvog i drugog poluvremena jako slabo odigrao, pa je onda bio u situaciji da stalno juri prednost protivnika. Tako je na kraju meč ušao u penal završnicu gde su crno-beli bili u malom zaostatku koji nikako nisu uspevali da stignu. Pobedom 75-72 Estudijantes je obezbedio drugo mesto, a Partizan je ostao na četvrtoj poziciji.

Tu ništa nije promenila ni poslednja utakmica protiv Arisa. Ona je samo poslužila da se Partizan egzibicionom igrom i pobedom oprosti od publike u Fuenlabradi koja ih je na svim utakmicama zdušno podržavala i učinila da se zaista osećaju kao da igraju na domaćem terenu. Zato su Beograđani na teren izašli sa velikim transparentom “Hvala Funlabrada” pa su poslednjim put pozdravljeni velikim aplauzom ponovo od pune dvorane. Ubedljiv trijumf 99-65 predstavljao je lepu uvertiru pred mečeve četvrtfinala protiv Knora iz Bolonje.

Dogodilo se ono u šta je malo ko na početku sezone verovao… Partizan je u četvrtfinalu Evropske lige. Sistem je da se igra na dva dobijena meča, s tim što se prvi duel igra na terenu slabijeg a drugi i eventualni treći kod bolje plasirane ekipe. Tako će crno-beli odigrati u ovom ciklusu prvi i jedini meč na svom parketu upravo protiv Knora u četvrtfinalu. Mart je 1992. godine, jedan rat je uveliko u jeku, drugi samo što nije započeo, inflacija je divljala, sankcije tek što nisu uvedene… i kome je bilo do košarke. Koliko god čitava ta sezona sada ima gotovo mitski karakter, koliko god se stalno napominje da je jedina utakmica u Beogradu odigrana u četvrtfinalu, ostaje činjenica da je na toj utakmici u hali “Pionir” bilo tek 3.500 gledalaca. Prosto, ljudi su tad imali preča posla. Srećom, utakmica je odigrana u korektnoj atmosferi pa je čak i bivši jugoslovenski reprezentativac Jure Zdovc pozdravljen aplauzom.

Na samom parketu košarkaši Partizana su u svim elementima igre nadmašili Italijane, posebno u skoku gde je odnos bio 23 prema 12 za naš tim. Iako je ceo tim odigrao odlično posebno je odskočio Aleksandar Đorđević koji, osim što je postigao 26 poena, držao je potpuno igru u svojim rukama i uspešno je razigravao saigrače. Sve je rešeno u nastavku drugog poluvremena kada se Partizan prvo odlepio na deset poena prednosti, a onda je Đorđević sa dve trojke zapečatio sudbinu Italijana. Konačnih 78-65 najbolje pokazuje kakvu su odbranu odigrali crno-beli, pa je i trener gostiju Etore Mesina morao da prizna zasluženu pobedu Partizana. Jedan korak ka završnom turniru je napravljen, ali je još daleko do konačnog trijumfa.

U drugu utakmicu, sada kao domaćin, Knor je ušao rešen da pobedi po svaku cenu. I pritom se nisu birala sredstva. Otud smo gledali veoma tvrdu utakmicu sa mnogo promašaja i prilično diskutabilno suđenje koje je naravno išlo na štetu gostiju. U prilog tome najbolje govori podatak da je u drugom poluvremenu uprkos oštroj odbrani igračima Knora dosuđene tek tri lične greške. I odnos šutiranih slobodnih bacanja 26 prema 14 u korist domaćina govori o neujednačenom kriterijumu suđenja. Tokom čitavog meča nijedan tim nije uspevao da stvori osetniju prednost, pa se tako ušlo i u završnicu. Na 28 sekundi pre kraja Zdovc postiže trojku za 60-57za Knor, Danilović promašuje, crno-beli prave taktički faul, domaćini koriste samo jedno bacanje a Danilovićeva trojka stiže tek za smanjenje prednosti na minimalnih 61-60. Zavladala je velika tuga zbog poraza ali je i dalje tinjala nada da pobeda nije nemoguća misija.

U majstorici crno–beli su  hrabri, ubojiti i čvrstih nerava, bili su najbolji kada se lomio rezultat i kada je buku sa tribina bilo teško izmeriti decibelima, savladali su protivnika sa 69-65 i plasirali se u završnicu. Trebalo je imati nerava pa izdržati pravo rvanje s Italijanima, podneti repertoar najrazličitijih provokacija, progutati sudijske nepravde, sačuvati pribranost i kada je Knor vodio sa osam poena prednosti, stići je i na kraju ostvariti veličanstveni trijumf. Prevagu je doneo u prvom poluvremenu neprimetni Ivo Nakić, koji u drugom delu postiže tri trojke iz četiri pokušaja i sa ukupno 15 poena postaje bitan faktor pobede. Naravno, ne treba zaboraviti ni najefikasnijeg Danilovića sa 23 poena kao i sve ostale koji su svako na svoj načun doprineli velikoj pobedi 69-65. Ostvaren je plasman u Istanbul na završni turnir čime je mladi tim Partizana definitivno prevazišao sva očekivanja.

San o evropskoj tituli nastavljen je da se sanja i posle polufinala protiv Filipsa iz Milana. Mladi tim crno-belih pružio je još jednu veličnstvenu predstavu i savladao mnogo iskusniji i skuplji italijanski tim. Od 8.000 gledalaca u dvorani “Abdi Ipekči” može se reći da je 4.500 navijalo za Partizan. Pet stotina ljubitelja košarke uglavnom iz Srbije, i oko 4.000 navijača Estudijantesa, čiji su ljubimci igrali u drugom polufinalu. Partizan je loše otvorio meč, očekivano je trema sputala naše mladiće pa su iskusni Italijani poveli sa 8-0. Ulaskom Dragutinovića pojačana je odbrana i to se odmah odrazilo i na rezultat. U 13. minutu bilo je deset poena prednosti za crno-bele i sve je bilo da bolje nije moglo. Onda se razigrao strašni Doukins, s lakoćom razgrtao centre Partizana i efektno poentirao. Naši momci igraju ponovo u grču i minus od četiri poena na poluvremenu je bio još i zadovoljavajući. I u nastavku Doukins dominira, jedini koji je mogao da mu se donekle snagom suprotstavi Zoran Stevanović već u 23. minutu završava utakmicu sa pet ličnih grešaka. No, tada na scenu stupaju mlade snage, pre svih Mlađan Šilobad, kao i Željko Rebrača, i meč ulazi u egal završnicu.  Kada tri minuta pre kraja Doukins dobija petu ličnu sve je mnogo lakše jer je čitava igra Filipsa bila praktično bazirana na njemu. Šilobad je, osim što je odlično igrao u odbrani, pogodio i neka važna slobodna bacanja, tako da su crno–beli na kraju slavili sa 82-75. Još jedan veliki podvig je ostvaren i ostao je još jedan korak da se načini za odlazak u besmrtnost.

Bilo bi zaista šteta da Partizan nije postao šampion Evrope. Jer ovakva priča koju su crno-beli ispričali ove sezone, način na koji su došli na evropski tron, sve okolnosti koje su pratile njihov pohod na Olimp jednostavno se nikad neće ponoviti. I na kraju se desilo ono što se, valjda, moralo desiti. Da uđe ta trojka. A moglo je sve biti rešeno i mnogo ranije, ali onda valjda ta pobeda ne bi bila toliko slatka. Većim delom meča Partizan je bio u konstantnoj prednosti, razlika se kretala i do deset poena, a Španci su bili ti koji su tu prednost stalno jurili. Na poluvremenu je bilo solidnih šest poena prednosti za Partizan, sa igrom koja je obećavala i konačan trijumf. U nastavku crno-beli igraju još bolje, forsiraju dug i organizovan napad, pa je u 27. minutu rezultat 53-43. I učinilo se na trenutak kao da je sve već gotovo. Međutim, Španci dodaju gas i mic po mic stižu prednost Partizana, a četiri minuta pre kraja i vode sa 65-62. Ipak, trojkama Danilovića i Đorđevića Partizan opet hvata priključak.

Onda dolazi do onog nezaboravnog finiša u kojem Aleksandar Đorđević donosi pobedu Partizanu. Razlog za neopisivo slavlje jer je ostvaren rezultat koji niko ni u najluđim snovima nije očekivao i koji, vreme će pokazati, teško će biti ponovljen. Usledilo je veliko slavlje u samom Istanbulu među igračima i rukovodstvom, među navijačima na Trgu republike u Beogradu, stizale su čestitke sa svih strana. Tako je na najlepši način okončana jedna košarkaška epoha koja je svim ljubiteljima košarke na prostorima bivše Jugoslavije donela toliko radosti.

PARTIZAN: Đorđević (19/274), Danilović (21/417), Lončar (11/66), Perović (1/2), Stevanović (21/176), Šarić (11/83), Rebrača (12/73), Šilobad (14/46), Koprivica (21/229), Dragutinović (20/114), Nakić (21/243), Mihajlovski (1/2).

KUP RADIVOJA KORAĆA

Da spomenemo i učešće još dva naša tima u Kupu Koraća. I njihovi mečevi su odigrani u senci rata i raspada zemlje, pa otuda ne čudi što nisu uspeli da naprave zapaženiji rezultat.

Bosna je u prvom kolu za rivala imala AEL sa Kipra, a zbog navedene situacije oba meča su odigrana u dva dana na Kipru. U oba duela košarkaši Bosne su ubedljivo slavili (107-83 I 125-90) i bez većih problema se plasirali u 1/16 finala.

Tamo ih je već čekao ozbiljniji suparnik, grčki Peristeri. Bosna je u prvom meču bila domaćin u Italiji u Porto San Đorđu. Iako su na poluvremenu imali prednost od šest poena nisu uspeli da je sačuvaju, pa je na kraju rezultat bio nerešen 84-84. Odlične partije Samira Avdića (28 p) i Nenada Markovića (21 p) nisu bile očigledno dovoljne da bi se na revanš išlo sa nekim rezultatom koji bi davao nade u prolaz. I na drugom meču Bosna se odlično držala tokom svih 40 minuta. Ovaj put se niko posebno nije izdvojio, već su svi dali svoj doprinos, ali su ipak doživeli poraz 81-85 čime su završili svoje učešće u Evropi.

BOSNA: Marković (4/82), Pajović (4/43), Popivoda (1/2), Radan, Mujanović (2/20), Bukva (3/16), Primorac (4/51), Avdić (4/68), Bilalović (4/41), Vukosavljević (1/9), Raičević, Halimić (4/55).

Naš drugi predstavnik novosadska Vojvodina za rivala u prvom kolu imala je austrijski Sitroen. Oba meča su odigrana u Klagenfurtu i “lale” su ostvarile dva ubedljiva trijumfa (98-62 i 85-50).

U sledećej rundi rival je bio grčki Panatinailkos, s tim što su oba duela odigrana u Atini. U prvom meču može se reći da je Vojvodina načinila pravi podvig i pobedila sa 77-74. U ovom neočekivanom trijumfu posebno su se istakli Ivica Mavrenski i Nikola Lazić sa po 18 poena.

Ivica Mavrenski

Nažalost, već dan kasnije Grci su zaigrali mnogo angažovanije i pobedili sa 81-68, pa je i naš drugi predstavnik eliminisan u vrlo ranoj fazi takmičenja.

VOJVODINA: Perišić (2/4), Rajković (1/4), Raković, Radonjić (3/41), Munižaba (4/51), Bolić (4/31), Lukić (4/25), Lopičić (3/21), Lazić (4/55), Miličević, Pavlović (2/34), Mavrenski (4/59), Kovačević (1/0), Pavičević (2/3).

I to je bio kraj jedne evropske odiseje jugoslovenske košake. Uslediće sankcije zbog kojih naši sportisti neće moći da učestvuju u evropskim tskmičenjima, što će biti nepopravljiva šteta. Kratki bilans učinka naših bi glasio – Kup evropskih šampiona 7 titula, Kup pobednika kupova 3 titule i Kup Radivoja Koraća 6 titula. Još dosta finala, mnogo pobeda i poraza, lepih utakmica… sve u svemu, beše li to “bolja prošlost”?

Photo: FIBA, X

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar