Rivalstvo između Šapca i Valjeva opevano je u pesmama i raznoraznim pričama. Komšijska saradnja je ovaj put bila na vrhunskom nivou. Do rođenog Šapčanina Marka Stankovića došao sam zahvaljujući prijatelju (hvala Cile!) i Aleksi Kovačeviću, sada igraču Koblenca (Pro A liga), inače momku rođenom u varoši na Kolubari.
Jeste da smo razgovarali u toku FIBA „prozora“, ali je aktuelni trener Bona bez obzira na neigranje utakmica bio prezauzet. Međutim, našao je vremena da se predstavi široj javnosti. Moram istaći da je Marko na kraju razgovora potpisnika ovih redova pozvao da prisustvuje nekoj od utakmica Telekom Bona u narednom periodu. Dogovor je pao, pa ukoliko se dohvati plej -of ili plej-in, videćemo se u nekadašnjoj prestonici SR Nemačke.
– Marko, moje prvo pitanje će biti usko vezano za Nemačku. Kako si se uopšte obreo u Kralshajmu, koji je čak i za naše uslove vrlo malo mesto?
Do saradnje sa Merlinsima je, kao i u većini dobrih životnih priča, došlo jako slučajno i spontano. Ja sam se slučajno upoznao sa Martinom Romigom (alfom i omegom kluba) preko zajedničkog poznanika. Radio sam u mlađim kategorijama Partizana, i sin od mog poznanika dolazio je tu da trrenrira sa nama, pošto je bio jako talentovan. Martin je izrazio želju uz posredovanje mog poznanika da se upoznamo. Ispostavilo se da su Merlinsi tražili trenera u mlađim kategorijama, što je meni delovalo kao jako interesantna i ingtrigantna ponuda. U tom trenutku trener prvog tima bio je Tomas Isalo. Ljudi iz rukovodstva kluba su mi ponudili da budem i deo stručnog štaba finskog stručnjaka, uz naravno moj osnovni posao, a to je trener kadetskog tima Merlinsa. Meni se to učinilo jako primamljivo, pa sam ubrzo ne samo počeo da radim sa Tomasom Isalom, nego smo mogu slobodno reći postali i prijatelji. Kasnije, nakon Merlinsa, zajedno smo bili i u Telekom Bonu.
– Koliko si godina bio asistent sadašnjem treneru Memfisa?
Uh, bio sam asistent četri godine u Merlinsima. I jednu sezonu u u Bonu.

– Da li je istina, da je kod njega sve precizno i detaljno isplanirano?
Apsolutno. Kod njega je sve jako precizno. Svaki trening je bukvalno isplaniran u minut. Izrazito precizan, izrazito detaljan trener, izuzetno posvećen svom poslu. Nikad ne donosi odluke na brzinu, već je jako temeljan, uvek će da prihvati sugestiuju svojih asistenata. Nije od onih koji su veliki šefovi, a da su asistenti tu samo „ikebana“, koji popunjavaju klupu. On ima svoj trenerski tim čiji sam i ja bio član, i odluke smo uvek donosili zajedno. Sve smo stavljali na papir, i odluke donosili u interesu timu. To je, čini mi se, ono što ga izdvaja, u ovoj njegovoj još uvek kratkoj, ali jako uspešnoj karijeri. Saradnja sa Tomasom je bila sjajna, i ja sam u seniorsku košarku išao kao član njegovog stručnog štaba. Mnogo stvari sam naučio od njega, i dan danas pokušavam da ih primenim u svom radu, ali naravno sve se to mora prilagodi i timu i igračima sa kojima trenutno radim.
– Kada je Isalo otišao u Pariz, ti si ostao u Bonu kao asistent Roelu Mursu – još jednom ozbiljnom trenerskom imenu. Nije baš sve išlo kako je planirano, i ti si hrabro nasledio belgijskog stručnjka. Kako si se odlučio da prihvatiš ni malo lak posao, trenersku klupu Bona?
Prošle sezone je nekako sve išlo u ritmu toplo-hladno. Negde tamo do prve reprezentativne pauze to je sve rezultatski i igrački bilo dosta korektno. Potom smo imali pad, i mislim da je presudan detalj za rastanak kluba i Morsa bio ispadanje iz Lige šampiona. Rukovodstvo je smatralo da bi promena na klupi mogla pozitivno da utiče na ekipu. Obzirom da sam već imao staž u Bonu, i da sam bio deo stručnog štaba koji je osvojio Ligu šampiona, čelnici kluba su rešili da mi ponude posao. Ali njihova namera nije bila da tim vodim samo do kraja sezone. Oni su imali dugoročni plan i želeli su jednog mladog trenera, sa kojim bi napravili kontinuitet na klupi. Meni je to ulilo poverenje sa njihove strane, ali takođe i vizija da se saradnja planira na duži period. Na početku nije bilo lako; krenuli smo sa tri poraza, ali smo onda vezali tri pobede, i sezonu završili na 14 mestu. Meni je mnogo značilo to poverenje od strane rukovostva kluba, i mi smo zajedničkim snagama krenuli da formiramo sastav za narednu sezonu.
– Koliko je tebi pomogla saranja sa Isalom i trenrima sa naših prostora, da već u junu forimraš gro sastava za ovu sezonu?
Imao sam tu sreću da sam trenerski rastao u ozbiljnom klubu i sistemu kakav je Partizan. Tamo sam radio 10 godina i imao sam prilku da gledam treninge i Duška Vujoševića, Aleksandra Džikića, Vlade Jovanovića. Naravno, imao sam sreću da i u Nemačkoj radim sa dobrim trenerima. Ono što želim da istaknem, na moje veliko zadovoljstvo, čitavu karijeru radio sam i sa veoma dobrim kondicionim trenerima, što je za današnju modernu košarku jako bitno. Ja sam bio spreman za ulogu prvog trenera, napravio sam određene korekcije u strukturi treninga, i krenuli smo da treniramo na drugi način. Tražio sam stalno i povratne informacije od igrača, i kada sam video da oni pozitivno reaguju na to, bilo mi je jako drago. Lepo si primetio – kada sam implemetirao svoj sistem i dobio pozitivne reakcije, zajedno sa saradnicima tim sam formirao već u junu.
– Iskreno, da li si očekivao da će on izgledati ovako dobro?
Znao sam da na početku sezone mi nećemo biti najbolja verzija sebe.
– Zašto?
Mi smo totalno promenili tim u odnosu na prethodnu sezonu. Tu je samo ostao jedan igrač, Jonatan Bere, koji se povredio šesti dan na letnjim pripremama u Sloveniji. Imali smo i pleja koji je došao povređen (Kuks), pa smo na tri meseca uzeli Džordana Herisa. Znao sam da nova ekipa na startu sezone ne može da iskaže svoj potencijal. Za nas je bilo bitno da dobro treniramo, kroz treninge smo i rasli kao tim, a vrlo značajno je da nismo igrali ni evropska takmičenja. Do prvih FIBA prozora mi smo bili na devetom mestu. Potom smo u tom periodu iz Bamberga doveli Patrika Hekmana, i sve je nekako krenulo nabolje. Trenutno smo u seriji od četri uzastopne pobede. Lično mislim da se mora imati kontinuitet. Evo primer Trira: oni su po povratku u Bundesligu doveli samo dva nova igrača, i evo sada su najprijatnije iznenađenje sezone.
– Ambicije?
Cilj je jasan da, ako je to moguće, dohvatimo direktan plasman u plej-of, i da klub vratimo na međunarodnu scenu. Ukoliko završimo sedmi i uđemo u plej-of, to bi opet značilo da bi mogli da dohvatimo Evropu. Sada smo trenutno treći, ali sa samo dva poraza možemo pasti na 9. ili 10. mesto.
– Ti si dobar sagovornik da kažeš nešto više o BBL-u, koja je našim prostorima pomalo i potcenjena.
Liga je jako ujednačena i teška. Promena formata takmičenja, to jest uvođenje plej-in turnira, broj beznačajnih utakmica svela je na minimum. Bajern je svet za sebe, ali i on mora igrati na gornjoj granici, u mnogo utakmica. Ovde je vrlo mala razlika u kvalitetu između drugog, trećeg na tabeli, i timova koji su trinaesti, četnaesti.
– Da li bi mogao da uporediš Budesligu i ABA Ligu?
U Nemačkoj se igra dosta brzo i igrači su odlično fizički spremni. ABA-ligaši su, da se tako izrazim, taktički namazani. Igrači u ABA ligi su taktički sjajko potkovani. U Bundesligi je veliki broj dobrih generalnih menadžera i trenera. Lepo si primetio da je BBL malo potcenjen. Posetiću, Bajern je sa Trinkjerijem bio na domak fajnal-fora kada su ispali od Olimpije Milano, a moj Bon je uzeo Ligu šampiona, Alba je igrala finale Evrokupa sa Valensijom, Hemnic je uzeo Fiba Eurokup. U sezoni ’21-’22 Ludvigsburg je igrao fajnal for Lige šampiona. Ljudi kod nas mora da znaju da su budžeti ovdašnjih klubova na mnogo manjem nivou, zbog poreza, od klubova u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Španiji, pa mogu reći i u ABA-ligi. O reprezentativnoj košarci je iluzorno diskutovati, jer je Nemačka svetski i evropski prvak.
– Da se vratimo malo na domaću scenu. Postoji li želja za povratkom na naše prostore?
Ja sam iz Šabca, i uvek postoji želja za povratkom kući. Ponekad se i desi kad ima retkih slobodnoih dana, da se to iskoristi, pa skoknem do kuće jer let od Bona do Beograda traje sat i 30 minuta. U ovom trenutku maksimalno sam fokusiran sa svoj klub i ne razmišljam mnogo o budućim koracima. Mojoj porodici i meni je jako lepo u Bonu.
– Za kraj sam ostavio teško pitanje. Šabac je sa Milovanom Stepandićem, Grušanovićem, Ilićem, Negovanovićem, Karišikom… bio strah i trepet u tadašnjoj Juba ligi. Sad je klub u teškoj situaciji. Kako ti vidiš šabačku košarku?
OKK Šabac je trenutno čini mi se u Srpskoj ligi. Ljudi koji ste pomenuli su mene zarazili košarkom. Sadašnjost nije dobra, što meni jako smeta. Dobro je da se u klub vratio moj saigrač Aleksandar Rašić, pa se nadam da će sa njim klub imati bolje rezultate i svetliju budućnost. Ono što mora da se zna, jedan relativno veliki grad kao Šabac ima svoju „ikonu“ Metaloplastiku. „Provincijski Urugrvaj“. FK Mačva se bori za ulazak u Superligu, dok i vaterpolo klub igra odlično. Za jedan grad kao Šabac, to su odlični rezultati.
Photo: IMAGO – Nordphoto