Početna BLOG: SOULYSouly: Žikino kolo

Souly: Žikino kolo

od Duško Miletković - Souly
130 pregleda

Rijetko svratim u svoj rodni kraj. Prošlo je mnogo godina i ne sjećam se više niti da li dragovoljno napustio sam svoj dom ili su me istjerali s euforičnim osmijehom na licu i kalašnjikovom u ruci ili se prosto radilo samo o nužnom, kulturnom i humanom preseljenju. A kad potomcima svojim pokažem ta svoja, nekoć velebna zdanja, zemlju i imanja, danas ponosne ruševine na kojima uspijevaju glog, bagrem i kupine, oni me pitaju kako sam tamo mogao da živim. Šta da im kažem drugovi?

U hrvatsku metropolu onda vraćamo se preko Pračna, Mošćenice i Petrinje, nekad se to zvalo Banija, danas vele da se zove drukčije, a tamo još veća tuga, na ulicama uglavnom strani radnici, bijedni nadničari, braća, sapatnici, Nepalci, Filipinci i Indijci; Petrinja potpuno mrtav grad, mjesto u ruševinama i nestanku nakon potresa od prije par godina. A ako ubacim nepogrešiva sjećanja u tu priču – nije bilo tako.

Bilo je – odlično je, od Gavrilovića je, a Petrinjčicom su blicali klenovi od kila koje smo pekli na rašljama kad bi nam se posrećilo. Bilo je, naravno, sijaset drugih pikanterija divnog djetinjstva u mom rodnom kraju, a jednom od njih bješe i ta da tu rodio se i jedan od boljih košarkaša Hrvatske i bivše Juge, najbolji igrač mog zavičaja, Žika mu bješe nadimak. E, pa taj Žika je rodom baš iz te derutne Petrinje, tj. nije baš Žika već Živko, iako je za nas košarkaški upućene do kraja postojanja Žika, a prezimenom jest Ljubojević. Sigurno ste načuli, a ako slučajno ili namjerno niste – provozaću Vas rado svojim „tristaćem”…

Tamo blizu Petrinje još uvijek stoji Sisak, danas palanka vrla sa znatno manje klasnih grla, ali ima taj gradić i neku historiju, košarkaški klub čak, tako da je Žika tamo kasnih šezdesetih prošloga vijeka počeo svoju ono što danas nazivamo – karijera. Ide priča da je ubrzo u nižim rangovima počeo redovno strijeljati 30, 40, 50 i kusur poena svojim protivnicima, da te njegove lokalne kanonade neuki zapisnički stol uopšte nije stigao ispratiti, tako da se ubrzo našao na nišanu većih klubova, pristupivši zagrebačkoj Lokomotivi 1973. godine.

Živko je trpao u svim rangovima košarkaških takmičenja

Klub s Tuškanca tih je godina bio predvođen trofejnim reprezentativnim superstrelcem, Nikolom Plećašem, ali prvih par Žikinih sezona tavorio je u donjem dijelu prvoligaške tabele. Dolaskom Mirka Novosela na mjesto trenera nakon Olimpijskih igara u Montrealu, klub mijenja ime, imidž, stil igre i rješava se svoje najveće zvijezde u dotadašnjoj povijesti. Ljubojević postaje standardnim u petorci Cibone i u sezoni 1977-78 prvim je strijelcem kluba po broju poena (454 u 26 susreta). Žika se isticao spretnom i efikasnom napadačkom igrom, bliže košu ili s polu-distance; a sa svojih punih dva metra visine, bez patika, pretežito kao nisko krilo, protivnicima je bio iznimno neugodan za čuvanje. Kao skakač je generalno bio prosječan, ali na ofenzivnom skoku bio je jedan od najboljih u državi, ostvarujući gotovo pola svojih skokova u napadačkom dijelu. Petorku Cibone te sezone (5. mjesto od 14 timova) zaokružili su reprezentativci Knego i Nakić pod košem, te energični Damir Pavličević i mladi Aleksandar Petrović na braničkim pozicijama.

Žika u duelu s Ducijem Simonovićem

Kako bilo, Žika nije dugo ostao u Novoselovim kombinacijama, te je iduće sezone dobio tek desetak minuta po susretu jer je ovaj podebljao krilne pozicije dvometraškim pridošlicama, Srebrenkom Despotom i Svenom Ušićem. Vidjevši da nije u šampionskim planovima Mirka Novosela za osamdesete, s punih 26 godina Ljubojević čini potez karijere i seli u svježeg prvoligaša iz Šibenika. Mnogo većom akvizicijom Šibenke, pravom senzacijom tog prelaznog roka ljeta ’79, bila je selidba najboljeg pleja Evrope, Moke Slavnića, iz španskog Juventuda u Krešimirov grad. Slavnić je uskoro po dolasku u klub, kao član stručnog štaba, u prvi tim pozvao i mladu nadu domaće košarke, Dražena Petrovića, a ostalo je povijest. Od prve utakmice Šibenke u prvom jakosnom rangu, gradom je zavladalo potpuno košarkaško ludilo, a za to su bili najzaslužniji upravo Žika i Moka!

Te sezone 1979-80, ciljem je bio opstanak u prvom rangu takmičenja, a Zoran Slavnić i Živko Ljubojević razvili su kemiju koja rijetko se vidi. Slavnić, guzne tehnike, tapka na današnjem perimetru, gura unutra i Žika je s krila sprema od table, sljedeći napad opet isto, onda Moka Žiki pod koš, Žika je udvojen, dupli pas Moki, ovaj sam kao duh sa 6 metara pogađa bez koske, sljedeća akcija Moka pod obruč Marelji, ovaj fali horog, Žika na ofenzivnom tipu, opet je unutra, idući napad, Moka još jednom Žiki, Žika spušta loptu, usitni, još sitnije, finta glavom, čuvar je daleko, Žika s poludistance… I tako cijelu sezonu. Cupkali su te godine neko svoje autentično kolo oko protivnika koji nikako nisu mogli uhvatiti ritam i ostajali su koračić kratki, Slavnić je pola svojih asistencija upisao na Žiki. Šibenka je komotno opstala u najjačem rangu prvenstva, a Ljubojević je odigrao brojčano najbolju sezonu karijere. S 24.3 poena prosječno bio je petim strelcem Prve lige, tek iza Skroče (31.6), Dalipagića (31.5), Delibašića (28.5) i Jelovca (25.2), a imao je i 5.7 skokova po tekmi. Slavnić je dodao 22.6 poena prosječno (osmi u prvenstvu) u nezaboravnoj premijeri dalmatinske škvadre.

Inicijalni sastav Šibenke iz sezone 1979-80

Sve šta je lijepo – kratko traje, pa je Žika nakon sezone morao u JNA na godinu dana, a kada se vratio u Šibenik, Moka Slavnić je svojim zlatnim Pontiacom već napustio grad. Šibenka je tih godina počela temeljiti svoju igru na mladom Petroviću kojega se okružili gomilom iskusnih veterana. Umjesto Slavnića sada je tu bio drugi beogradski plejmejker, Srećko Jarić, pod košem se rotirao trio Branko Macura, Sreten Đurić, Željko Marelja, dok su roster dopunjavali Predrag Šarić, Nenad Slavica, Milan Zečević i par Žurića. Žika se malo povukao kao scorer tih sezona, ali kad bi timu zatrebala poenska injekcija, Ljubojević bi isporučio 20 ili 30, već po potrebi i renomeu protivnika. Šibenka je tih godina ostvarila najbolje rezultate svoje povijesti, igrala je uzastopna finala Kupa Koraća u sezonama ’82 i ’83 protiv Limogesa, a Žika oba puta sjajan u porazima (u prvome 18, a u drugome okruglo 30 poena), premda ga je uglavnom čuvao Richard Dacoury, jedan od boljih obrambenih igrača Evrope osamdesetih.

U domaćem prvenstvu Šibenka je pred play-off ostvarila najbolji skor u prvenstvu (16-6) što se na kraju pokazalo presudnim u borbi za titulu jer je svaki put odlučujuću utakmicu igrala na domaćem terenu, u grotlu Baldekina, uz zaglušujuću limenu glazbu i gledaoce koji su često stajali u terenu. Svi znamo kako je na kraju završila ta sezona

1982-83 (Ljubojević 15.7 poena u tom čuvenom doigravanju), a Žika je nakon toga ostao u Šibeniku još dvije godine, od kojih je onu prvu, po odlasku Dražena Petrovića u vojsku, odigrao sjajno, da bi nakon toga pristupio zagrebačkom Montingu i onda trpao nemilice još nekoliko godina u Drugoj ligi i nižim rangovima bivše države. Oprostio se od aktivnog igranja krajem osamdesetih da bi započeo s radom kao košarkaški trener.

Ljubojević je bio iz one skupine košarkaša čiji vrhunac sam u djetinjstvu zakačio i onda mi je godinama ostao žigosan u uspomenama kao jedan od najgotivnijih igrača Juge. Koliko sam samo puta gledao tu spretnu „sedmicu” kako završava susret kao najefikasniji na parketu? Nebrojeno. Svi mi klinci naročito smo voljeli strijelce, a Žika je bio taj. S velikim s. Igrao je u ekipi s jednim od najvećih igrača svih vremena, samim Amadeusom, i bio jednako bitnim za tim, a ovaj drugi je tokom formativnih godina od Žike iskopirao brojne košgeterske cake i ubacio ih u svoj raskošni repertoar. Iako nisam našao podatak da je nastupio za najbolju selekciju Jugoslavije, Ljubojević je impozantnih 20 sezona punio koševe na svim razinama takmičenja, od republičke, druge i prve lige, sve do evropskih natjecanja gdje je u prašini zaborava ostavljao i puno zvučnija imena.

Ljubojević u finalu Kupa Radivoja Koraća

A gdje je Žika, šta radi zadnjih par decenija i đe ga je život nanio – ne bih znao da Vam kažem braćo. Mada – ima tome više godina, još prije one COVID pandemije, u gigantskoj aerodromskoj konstrukciji drevne kineske prijestolnice, zakleo bih se da sam vidio čovjeka koji ličnim opisom potpuno odgovara Žiki Ljubojeviću. Na moment htjedoh da zaurlam – Žikooooo – ali valjda iz straha da ne omašim čovjeka i ne blamiram se još jedared pred svjetinom, ostadoh tihim. Koji bi ga moj Žika Ljubojević tražio ovdje? Da i njeg nije malo bacilo? Da nije došao pogledat Canton Fair? Ne vjerujem baš. Međutim, misao da je to stvarno bio moj negdašnji petrinjski komšija, Živko Ljubojević, sad naravno prošaran neizbježnim sjedinama, pratila me satima, sve do presjedanja u Dohi. A tamo sam u čekaonici sreo starog slavonskog ortaka koji je uza se imao neiscrpne putne rezerve, tako da smo se malkice opustili, možda malo i preveć jer smo u jednom momentu i druge putnike krenuli da učimo – Žikino kolo.

Photo: Privatni arhiv

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar