Početna BLOGSlobodan Piksi Subotić: Moj profa

Slobodan Piksi Subotić: Moj profa

od Slobodan Subotić
20 pregleda

Prvi put sam profesora Acu Nikolića sreo 1978. na Jahorini, na pripremama za Svjetsko prvenstvo u Manili. Bio sam tada izabran među 14 kandidata, sa onom neviđenom grupom igrača koji bi, po mom mišljenju, danas da igraju sigurno svi bili važni u NBA ligi. Nisam imao nekog bližeg kontakta sa njim tokom tih visinskih priprema, osim relacije trener-igrač, ali kasnije smo se okupili u Puli i tu počinje naše druženje i izvan terena.

Bio sam cimer sa Mokom, i to je bilo nezaboravnih 14 dana jer sa njim nikad nije bilo dosadno. Znali smo izlaziti uveče u Puli u neki klub “Internacional” na pivo, i Moka se tada stalno šalio da je tajna našeg uspjeha u svakodnevnoj upotrebi tuborga.

Nikad kasnije u karijeri {a igrao sam u Grčkoj sedam godina, trenirao u toj zemlji kao i u Italiji, Hrvatskoj i sad u Libanu, nisam vidio takve treninge kao tad u Puli. Doslovno je krv štrcala ali se niko nije bunio, i svi su radili svoj posao maksimalno, svaki trening. Jedino bi pokojni Krešo ponekad dobio poštedu, i svi bi tada govorili da on i ne treba biti na pripremama jer će ionako na Prvenstvu biti najbolji. Danas gledajući kao trener, mogu reći da je profesor to sjajno vodio, znao kako da kontroliše sve te velike zvjezde i egoe. Imao je za svakog pravu riječ, i kada bi prekinuo trening svi bi stajali mirno i slušali ga.

Meni je to bilo nešto navjerovatno jer do tada nikad nisam radio sa trenerom koji je toliko znao, i izvukao iz svakoga od nas maksimum. Jedino kad bi nam dao sprinteve profa je gledao na sat, a ne u nas. Imao sam tada utisak kao da ne voli da nas gleda kako se mučimo.

U hotelu je bio jedan disko gdje smo ponekad odlazili, najviše ja, Andro i pokojni Mirza. Jedne večeri u disku se otvore vrata i – ulazi profesor, i pravo ide ka meni. Ja ustanem, već spreman da odem, a on me pita: “Je li, Piksi, ti si sa mora pa sigurno znaš da igraš briškulu i tresetu?” Naravno profesore, to mi je omiljena igra – odgovorim. I od tada pa do kraja priprema ja i profesotr na recepciji hotela do kasne sate igramo, a Mirza i ostali prolaze, smiju se i odlaze u disko.

Na tim pripremama Žarko Varajić dobije poziv za vojsku, i ostane nas 13. Moka se stalno zezao: “Piksi ti si jedini siguran za Manilu”, jer smo ja i Praja bili jedina dva prava krila posle odlaska Varaje. Međutim, posle jedne prijateljske utakmice sa američkom selekcijom u Poreču priđe mi profesor Aca, uhvati me ispod ruke i reče da je odlučeno da ne putujem na Svjetsko prvenstvo. Posle su mi pričali Kića i Moka da su oni, kad mi se profa približavao, vikali sa druge strane da bježim jer, koga je god profa hvatao ispod ruke taj bi na kraju otpao. Bila je neka šala na njegov račun, kao rekao bi igraču – ti si najbolji najperspektivniji, ali ovaj put ne ideš!

Mnogo sam bio razočaran jer nisam išao na Svjetsko, ali mislim da to nije bila samo profina odluka, nego su igrali ulogu i neki drugi faktori. Naše sledeće druženje datira iz 1993, kada ga je tadašnji predsednik Arisa pozvao da bude savjetnik u tom timu mladom treneru Jadzogluu. I tu smo se izuzetno zbližili. To je bila moja poslednja godina igranja u Arisu, i bio sam na neki način zadužen da provodim slobodno vreme sa njim, naravno uz obaveznu briškulu i tresetu.

Posle dvije godine, kad sam dobio šansu da postanem prvi trener Iraklisa, pozvao sam profesora Nikolića u Beogradu, i zamolio ga da mi pomogne na početku moje trenerske karijere. Prihvatio je, i ja sam otputovao vozom za Beograd jer je tada u Jugi bio embargo, sankcije. Još uvijek čuvam zabeleške koje sam napravio sjedeći punih pet sati sa njim u mojoj sobi u hotelu “Palas”. Napravili smo plan priprema, i on je posle došao na 15 dana da udari glazuru, kako je često volio da kaže. Te godine došao je tri puta po 15 dana, i to je bilo presudno za moju dalju karijeru trenera. Upijao sam sve što je govorio, a igrači su odmah shvatili da se od njega može mnogo naučiti. Imao sam u timu Zdovca i Amerikanca Berija, koji mi je jednom rekao da nikad nije radio sa boljim trenerom. Te godine smo napravili najveći uspjeh u istoriji kluba, završili na trećem mjestu i ušli u Evroligu.

Svaki dan smo išli na kapućino, u šoping za Acinu gospođu Kseniju i za njihove kćerke koje je strašno volio. Profa je obožavao picu kalcone. Tako jedne večeri odemo sa suprugama u piceriju “Roma” u Solunu, i profa mi kaže: “Na večeri smo sa našim ženama, nećemo pričati o košarci”. Kažem: OK, nema problema profesore.

Samo sam ga malo bocnuo jednim detaljem koji se desio tog dana na treningu, i – bilo je gotovo. Ostali smo do tri ujutru, naše supruge su spavale u stolicama a konobari okretali stolove, dok sam ja zapisivao njegove misli i savjete na salvetama koje i danas čuvam.

Slao sam mu kasete u Beograd da gleda moje utakmice, i slušao njegove kritike i pohvale. Zvao sam ga puno puta, pričali smo o svemu preko telefona i mislim da je on u meni vidio nekog svog sina, kao što sam ja u njemu vidio svog drugog oca.

Javili su mi  da je jako bolestan, i da je u bolnici, tada sam bio u Panioniosu trener, igrali smo plejof. Zvao sam gospođu Kseniju, i dala mi je njegov broj. Nazvao sam ga, i pitao kako ste profesore. “Ne valja, Piksi moj, nikako”, odgovorio je. Sve će bit OK, opet ćemo mi igrat briškulu i tresetu profesore, nemojte se predavat – rekao sam mu. “E, moj sine, predao sam se, ne mogu se više boriti”.

Tada sam ga posledni put čuo, a posle pet dana je umro.

Godinu dana kasnije otišao sam na grob sa mojim prijateljem iz Beograda i ostavio jednu salvetu sa mojim zapisima iz Soluna, buket cvjeća i zahvalio sam mu se za sve što je uradio za mene.

Profa je bio i ostao najveći trener na ovim prostorima, i ja sam ponosan što sam imao tu čast i privilegiju da ga poznajem.

Photo: MN press i arhiva Koša

 

Možda će vas interesovati

2 komentari

Senad Pecanin April 20, 2016 - 21:57

Postovani gospodine Suboticu, puno Vam hvala za ovaj divni zapis. Srdacan pozdrav iz Sarajeva, Mirzin drug Senad Pecanin

Odgovori
Souly April 21, 2016 - 07:27

Slobodane, divno jest kako u vama danas ne postoji nimalo ljutnje i razočaranja što niste ostvarili veću reprezentativnu karijeru, divno je kako Profesora pamtite po dobrom, te lijepo je kad priznajete da je Prajo bio veliki, iako je bio grobarom mnogih reprezentativnih karijera poput vaše… Uvik ću vas se sjećam sa radošću na jedno prohujalo vreme – u kojem ste, osim sjajne košarice, bili i tiha patnja mnogim mojim drugaricama 🙂

Odgovori

Ostavite komentar