ZAVESA SE DIŽE
Ovo mi nije svojstveno. Kao počinjem da pišem kao pozorišne komade. Sećanja su varijabilna kategorija i izvinjavam se ako je neko to drugačije upamtio.
Ugjavnom, bejah klinac. Junior. Proleće druge polovine šestdesetih.
Za scenografe – stari Radnički na Krstu. Starinski asvalt preko šljake i plitko korenje kanadskih topola koje su od tog asvalta napravile jako grbav teren. Ko tu opstane i opstane postaje igrač. Mi koji smo kao klinci igrali fudbal na džombama smo se bolje snalazili.

Elem, prelepo proleće, trening juniora na Krstu u 17 časova. Igranje i jajaste, stare lopte. Moraš da se prilagodiš. Svlačionice, ko se seća, Vavilonske. Šok ne pušta toplu vodu jer posle nas je ženski prvi tim, najbolji u Jugi. Navikli smo i topla voda je kriterijum da si napredovao.
Ostajemo na stadionu, a gde ćemo. Nemamo ni želje ni motiva da idemo negde drugde. Čekamo Boricu i njegove cure.
Kao klincu su mi govorili da su ženske iz KK Radničkog mnogo lepe, najlepše. Verujte ili pitajte starije, mada u tom dobu nisam imao ni kriterijume ni mogućnosti da ih upoređujem sa drugim timovima.
I traje ženski trening, mislim da ga je Borica vodio. Dan se odužio – bez svetla, onog našeg kilavog. Sadeo sam ispod kućice levo, za projektovanje filmova leti. Ko seća. Među svojima. Žamor i onda muk. I stade trening. Čak je i Borica ućutao. Bio sam iznenađen tišinom.
I svi se okrenuše prema onim našim stepenicama „koje život znače“.
Okrenih se i ja ugledah visokog, lepog, plavog čoveka u braon odelu. Steve McQueen od dva metra. Poznat mi, i neko tiho reče – Cvele iz Zvezde. Znao sam o njemu i čitao ali ga do tada nikad nisam video. Za nas klince bio je jedan od bogova košarke. Jedna od naših najlepših, možda i najlepša cura se penje prema njemu… poljubac i trening se nastavlja.
Ja idući kući ulicom 14. Decembra. Idem bogatiji. Stariji znaju koja je to ulica. Onda Čuburskom prema Neimaru. Koraća sam viđao ranije jer mi je bio komšija. A sada i drugu ikonu našeg „Hilandara“. To je ono kao „Pinki je video Tita“. Sa uzbuđenjem sam zastao i i svoje ushićenje i uzbuđenje zadržao za sebe. Sebično.
ZAVESA
TO KAO DRUGI ČIN
Sada po mome, kako mali Mikica zamišlja, scenograf bi morao da osmisli onaj pomoćni teren na Zvezdinom gde su bile čuvene igranke ispod Brkinih jablanova. Isto malo grbav teren, ali ne kao naš na Krstu.
Kraj šesdesetih. Postadosmo pomalo igračići, pa igrači. Treneri su u to vreme bili prijatelji. I Musa i Bata i Piva.

Uz malu digresiju – ovi danas igraju po osamdeset utakmica godišnje. Doduše takmičarskih. Ali mi smo imali strašne treninge protiv tzv „druge postave“. Intezitet današnje ABA lige na kub.
Verujte da te druge postave od vas prave igrače, koliko su dobre. Plus po dve trening utakmice protiv sugrađana nedeljno. A te trening utakmice su bile, možda malo neskromno, nivo Eurolige u punom intezitetu. I trajaše satima. To svima beše od koristi, a treneri prijatelji su činili jedan drugom. E pa Zvezdin pomoćni bejaše jedan od centara takvih događaja.
Znate za ono iz života kad deca idu na dopunske časove kod učitelja. Tako smo i mi išli u početku na Brkino. Bili smo klinci, a oni strašni. I uopšte mi nije jasno kako ih je ko motivisao da igraju protiv nas i da nas uče. Da, da nas uče. Još dok je bio Braca Karati prštalo je između njega i Ducija, a mi ostali. . . .
Još kad im se priključio Moka prešli su na viši nivo. Oni su bili ti naši učitelji.
U odbrani meni je zapadao Cvele. Šala komika. U početku. Kasnije to prevazilaziš brzinom i napadom. Ali to je naša, košarkaška pamet.
I iz tog mnoštva učitelja, pogotovu Zvezde, počeli smo malo po malo da se uzdižemo. Uz sve poštovanje prema svima, počela je da se gubi ona klinačka trema i strah od VELIKIH. Ponavljam, da vam je u početku čuvanje Cveleta izgledalo kao gledanje televizije – sve vidiš, a ništa ne možeš da uradiš.
A onda počeh da trčim da brže razmišljam i da budem hrabriji. To je potrajalo. Malo sam počeo da ga izmaram.
I zbog čega sav ovaj uvod… Od Mokine imaginacije smo naučili da moramo da trčimo i mislimo brzo kao i oni, možda i brže.
Istrčavam u kontru, lopta mi kao na tanjiru. Završetak već viđen, kad me neko uhvati za dres… Ne grubo nego tek da mi lopta pobegne. Okrenuh se – Cvele. Moje oči široke, da šire ne mogu biti. Kako da se bunim i ljutim na ikonu.
I od njega dve, samo dve reči blage da sam samo ja čuo..: Znaš, normalno je . . . nisam reagovao niti reč rekao.
A kasnije sam shvatio koliko je izvinjenja, priznanja i pohvale bilo smešteno u dve reči. Ponavljam, osetio sam kasnije a i dan danas se sećam.
Pokazalo mi je da sam se popeo za jedan stepenik i od tog momenta nismo bili na “dečko” i “čika Cvele”, nego stariji i mlađi brat a, kasnije i mnogo više.
ZAVESA
Za scenografe, jedna relatvno skromna kancelarija Inexturista, ako se dobro sećam. Na Terazijama. Školovani Vladimir Cvetković, završivši košarkašku karijeru kao direktor, i šta god je radio činio je to superiorno.
U to vreme su reprezentativci u ranim godima dobijali stanove. Šta je to značilo, a značilo je mnogo, pitajte svoje očeve i dede. A ja sam to shvatio po zapanjenosti i zasuzljenim očima mog oca – profesora… ja sam bio jedan od kandidata i u svoj svojoj nesigurnosti sam pritiskao Ražnja, a on Cveleta, prijatelja koji je bio predsednik neke komisije koja je o tome odlučivala.
Ražanj, da se malo odmori od mene, uputi me na Cveleta. Jer ja sam od stalnog zaptivanja i u klubu i kod kuće postajao i nervozan i frustriran.
I onda u toj maloj kancelariji, očinski reče mi Cvele da sve biti u redu. I ono “VERUJ MI”, sigurno i blago “VERUJ MI”. Nemam objašnjenja, ali sam stvarnom poverovao, istinski i ljudski.
Da, poverovao sam mu i tako i bi, kako je rekao. Do dan danas to nisam zaboravio. Voleo bih da svako ima neko takvo sećanje.
EPILOG
Za ovo scenu ne mogu da osmislim. Sastajali smo se kod Danke na Petlovom brdu na Mominom pasulju. Pisao samo tome. Da ne ponavljam – košarkaške “Tajne večere”. Zidovi sa slikama su svedok. Netom pre toga, a ato moram da napomenem, u nekoj panici zove me Tasa iz saveza, i u istoj zapita: “Dugi svi iz košarke Juge su tu, savez neće ništa da organizuje”. I RADNIČKI odmah pristade. I Cvele, i Ivo, i Pino, i Neca, i Ražanj , i Rica, i Damir, i Rato, i Pero, i Maki, i svi mi ostali. Neka izvinu svi koje sam zaboravio. Ambijent ne beše baš neki, ali raspoloženje neopisivio. I da napomenem, sjajnu mađioničarsku predstavu Dragana Dudića i njegove ćerke, sadašnje glumice Ivane Dudić. A, da i Rate. Beše iznenađenje. To je bio najveći događaj u istoriji Radničkog. A ja zbog toga sam od jednog velikog imena naše košarke bio prokazan i zatim smenjen. A svi su ćutali. Praštam, ali ne zaboravljam. Nije korektno da sad spominjemo imena.
E taj sastanak, pomen, a to je bilo povodom neke godišnjice pogibije Koraća, bejaše inicijacija sastanaka na Petlovom brdu. I svi oni, i Aca i Bora i Plećaš, bejahu gore. Cvele ne.
Kako sam ja dovozio starije, dadoše mi u zadatak da zamolim Cveleta da ga ovezem na pasulj. Relativno smo blizu bili. On na Kaleniću, a ja na Đermu.
Zovem ga i prvo ga zamolih da me primi. Iskreno se naljutio. Vrata su ti uvek otvorena, i još me zamolio da mu donesem nešto iz neke radnje u blizini.
Vrata stvarno otvorena, ulazim. Sedi na dvosedu i kao da smo se juče videli. Da se razumemo, razlika u godinama je prilična, viđali smo se na slavi kod pokojnog Viće. Više puta.
A sada ne kao junior i senior, ne kao stariji drug i klinac vać kao staaari prijatelji.
Prvo što mi reče da neće na druženje gore na Petlovom brdu. I onda tri sata neverovatnog i iskrenog i emotivnog razgovora. Uz moje veliko poštovanje prema njemu, osetio sam i njegovo poštovanje prema meni. Isti svet. Naš. Ostvareni u svemu, koliko smo mogli, u životu i svetu koji smo stvorili i proživeli. O demonima njegovim i mojim, lepotama i greškama i razočarenjima. I o životnim promašajima. Neviđena iskrenost preda mnom.
S njegove strane nimalo ljutito o ogorčeno. Više superiorno. Tu ne bejasmo baš isti. On je bio iznad, iznadije kako ja volim da izvrćem srpski jezik.
Ta tri sata me i danas drže. Nisam očekivao da je taj “zbogom” razgovor, ali tako ispade.
I sada sam morao ovako da napišem sa velikim POŠTOVANJEM I TUGOM ali da znate…….
P.S. VLADIMIR CVETKOVIĆ CVELE je moje emotivno bogatstvo i, verovatno, mnogih drugih. Ja svoje rekoh.
DUGI
Photo: MN Press/Marko Metlaš, Milena Arsenić
1 komentar
Dugi,
Uvek sa neskrivenim zadovoljstvom čitam tvoje tekstove. Oni uglavnom govore više od tvojih ispisanih reči o lepim događajima i sećanja na prošla vremena.
Lično nisam poznavao Cveleta ali sam imao utisak da je bio predodređen za uspehe! Sve što je radio u životu, obeležio je uspesima!