Početna BLOG: SOULYSouly: Pavel Neponovljivi

Souly: Pavel Neponovljivi

od Duško Miletković - Souly
134 pregleda

Znam da znate da u mome košarkaškom „tristaću” postoji mnogo kategorija i njihovih podskupina, a jedna od takvih je i sekcija košarkaških dinosaura. Na što tačno mislim? Pa na one košarkaše koji su duljinom svoje igračke karijere pomjerili neke ustaljene norme. Danas je valjda normalno da košarkaška karijera traje do četrdesete, dok ranije to nije bio tako čest slučaj. Bilo je i izuzetaka koji potvrđuju pravilo i kao pionire basketaške dugovječnosti u Jugoslavena navodim Nemanju Đurića, Pina Gjergju i Praju Dalipagića koji su vrhunsku košarku igrali skoro do četrdesete. Međutim, aktivno igrati do pedesete – to je već drugi par rukava; skoro nova karijera više u odnosu na današnje prpošne četrdeset godina mlađahne omladince i tridesetogodišnje žutokljunce.

Otkad se sjećam da postoji košarka Pavle Polanec je od strane sportskih komentatora i novinara bio označavan kao – veteran. Zborim o sredini sedamdesetih, a Pavle (ili Pavel kako ga mnogi zovu) još je neđe pradavne 1966. iz matične Ilirije prešao u ljubljansku Olimpiju i s njome odmah debitirao u Evroligi zime i proljeća ’67 kad su „Zmajčeki” izborili nastup na Final Fouru koji se igrao u Madridu. Tamo je družina Ive Daneva tijesno, sudački (88-86) zaustavljena od strane domaćina, madridskog Reala, budućeg šampiona i vladara košarkaške Evrope.

Polanec (8) i sastav Olimpije iz sezone ’67

Polanec, nesuđeni veterinar, je onda sa svojih jedva dva metra niz godina punio ulogu rezervnog krilnog centra, a Olimpija je imala strašan tim koji će 1970. doći do svog šestog i posljednjeg naslova prvaka SFRJ – pod košem su startali standardni reprezentativci, Vinko Jelovac i Aljoša Žorga, dok je bekovskim pozicijama aplauze i uzdahe mamio duet čarobnjaka, Ivo Daneu – Borut Bassin. Kako su sedamdesete odmicale, Pavle je zamijenio Žorgu u startnoj petorci Olimpije i s Jelovcem je formirao jedinstven duet koji je kroz sezonu ostvarivao 20 skokova po utakmici. Olimpiji to nije pomoglo preveć tih godina jer je kreativna rupa koja je nastala prestankom igranja Daneva i odlaska Bassina u Zagreb bila nezakrpiva.

Pavle je tih godina uznapredovao i do dresa reprezentacije SFRJ za koju je odigrao jedan simboličan susret 1974. godine i ubacio četiri poena u istome. Kako sam taj podatak čuo ili pročitao barem stotinu puta, pišem mu stotinu reprezentativnih nastupa po JUS-u. Njegova uporna, borbena i dosljedna igra u određenih trenera bila je itekako cijenjena, u drugih znatno manje ili nikako. Nakon što je na početku karijere imao čudan odnos s tadašnjim trenerom Olimpije, Mikom Pavlovičem, gotovo deceniju kasnije slično se ponovilo s Krešom Ćosićem, trenerom (tad Brest) koji je nakon sezone 1976-77 ocijenio Polaneca prestarim za ozbiljan basket sa 29 godina i ovaj je bio prisiljen promijeniti sredinu, otisnuvši se u celjsku Libelu. Tad me je Pavel Polanec, mastodont najfinije sportske struke, preveslao prvi put. Na kraju ispade – i Krešu Ćosića.

Pavle u akciji

Mislio sam tad, dežmekasto naivan još – u drugoligaškoj će Libeli Pavle odigrati par sezona i tamo okončati košarkaško bivstvovanje – ali neće biti drugovi… U Libeli se okupila sjajna ekipa (Hauptman, Golc, Pipan, Tovornik) koja je Drugu ligu – zapad triput zaredom završavala na drugom mjestu i nijednom se nije plasirala u najviši rang takmičenja, a Polanec je svoju igru u te tri sezone podigao na viši nivo ostvarujući preko 25 poena i 10 skokova prosječno, čak predvodeći takmičenje kao najbolji strelac istog.

To nije promaklo Lazi Lečiću, novom/starom treneru Olimpije koji je Pavela žešće gotivio i ovaj je u sezoni 1980-81 nazad u stroju „Zmajčeka”. Kontao sam onda budalasto – sad će da svrši tu karijeru više zajedno sa svojim vršnjakom Vinkom Jelovcem i opet me je Polanec nasukao ka ribar sominu na sprud. Vinko se umirovio 1982. godine, ali Pavle je nastavio punom parom i isporučio svoju najbolju sezonu u Prvoj Saveznoj 1982-83, bilježeći preko 18 poena i 8 skokova u prosjeku, a prvenstvo je završio u plejofu protiv Partizana, smjestivši im sa svojih 35 godinica 35 poena u minimalnom porazu Olimpije u Beogradu.

Naravno, bilo bi blesavo završiti s igrom kad te tako ide. Zato je Pavle krenuo u avanturu od pečalbe, da zacementira više tu stvar od košarke. I to odjahao je janjičariti u bespuća tad egzotične turske lige. Sve to na nagovor Sije Nikolića, našeg prvog košarkaša u Turskoj, prvo igrača, a tad trenera ITU Istanbul. Polanec je u Turskoj isporučio dvije nevjerojatne sezone (22 poena i 9 skokova prosječno) u kojima je imao utakmice sa 40 poena i 20 i kusur skokova i, uz par Amera, bio je među najboljim igračima prvenstva. Treći povratak u Olimpiju valjda je bio neizbježan nakon toga i u toj sezoni 1985-1986 kad se Pavle vrati, tim iz Ljubljane ispada iz Prve lige, a Pavel odlučuje pomoći klubu još jednom sezonom u II ligi. Krajnje pošteno – kapirao sam tad ja – konačno kraj. Olimpija te sezone kao drugoligaš igra finale domaćeg Kupa protiv još jednog drugoligaša, beogradskog IMT-a, gubi u finišu, a Pavel s punih 39 konačno zaustavlja košarkaški sat.

Take 3 u Olimpiji – tim u sezoni 1985-86

Ne lezi vraže – penzija i ugostiteljske aktivnosti potrajaše kratko i, na nagovor bivšeg suigrača, Francija Volaja, Polanec kreće s košarkom već krajem osamdesetih iznova, sad u austrijskome Klagenfurtu. Naravno, Pavle je najboljim skakačem i igračem tima, a ovaj igra takmičenje Kupa Radivoja Koraća u sezoni ’91, dok država nam krahira. Ne i Pavle – on nakon gotovo četvrt vijeka ponovo leti u Madrid kako bi (ovaj put) nastupio protiv Reala. Njegov tim iz Klagenfurta izbori Kup Koraća, u njemu u prvoj rundi izbaci ozbiljan tim Intera iz Bratislave (Pavle 24 poena i 13 skokova u pobjedi Citroena iz Celovca u Bratislavi) i izbori dvomeč s Realom. 31.10.1990., u Madridu, u 43-oj godini življenja, Pavle Polanec igra svoj posljednji međunarodni sraz i u uvjerljivom porazu austrijske ekipe isporuči 12 poena i 6 skokova! Da smo detaljni ka Amerika, za ovaj podatak našli bi neki neoborivi rekord ili njih par…

Mene više Pavle nije mogao zajebat’ i to što je nakon toga još igrao za slovenske klubove nižih rangova sve do samog kraja dvadesetog vijeka, do svoje okrugle pedesete godine, to jest što je isporučio još jednu karijeru prosječnog trajanja, nije me nimalo iznenadilo. Pravo da vam velim braćo – ne bi me iznenadilo da se Pavle, uz sve navedeno, službeni svjetski prvak veteranske košarke, još koji put vrati. Žilava je to biljka. Prvi iz kategorije košarkaških dinosaura u Jugovića braće. Igrao s Ivom Danevom i Borutom Bassinom i njihovim sinovima! Igrao protiv Gjergje i Koraća šezdesetih, a protiv Bećirovića i Smodiša kraljem stoljeća!

Zato Pavle, svako ti dobro želim, možda te vidim još koji put kako se skidaš u dres sa brojem osam, a ako i ne, ionako si neponovljiv, kao i tvojih trideset košarkaških sezona, i hiljade koševa i skokova što sasuo si na tom putu, neponovljiv baš kao što neponovljive su i zelene šume ovih dana kad bujaju od silnih gljiva i zovu da te neko slučajno ne pretekne u istraživanju terena. Tako da hitam.

Aj’ živio!

Photo: Privatni arhiv, Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar