26. jula 1976. godine, u polufinalu Olimpijskih igara u Montrealu, košarkaška reprezentacija Jugoslavije ostvarila je jedan od najvećih trijumfa u svojoj istoriji. Nakon što su naši šutem Moke Slavnića protiv Italije nakon čudesnog povratka iz mrtvih izborili polufinale, u utakmici za medalje olimpijskog turnira savladan je veliki rival, Sovjetski Savez, rezultatom 89:84, čime je izboreno drugo olimpijsko finale naših, protiv Amerikanaca.
Ovaj trijumf naših nad Sovjetima bio je još jedna potvrda dominacije naše nove košarkaške generacije na reprezentativnom košarkaškom vrhu Evrope. Samo nekoliko godina ranije Sovjeti su bili naša najveća prepreka, dobili su nas u finalu Evropskog prvenstva 1971. u Esenu, u grupi na OI u Minhenu ‘72, dok su 1973. u Barseloni naši osvojili prvo evropsko zlato bez susreta protiv Sovjeta, koje su u polufinalu eliminisali Španci. Međutim, na SP u Portoriku 1974.godine naši su opet nakon Ljubljane ‘70 savladali SSSR, a godinu kasnije nadigrali su ih i u finalu Evropskog prvenstva u Beogradu, pa je Montreal značio treći veliki trijumf naših u nizu nad SSSR-om. Nekada nedodirljivi Sovjeti postali su redovne mušterije naše nove generacije koju su predvodili Krešo Ćosić, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić, Zoran Slavnić i njihovi saigrači.
Nakon čudesnog povratka iz mrtvih protiv Italije iz ponora od 16 razlike minusa na poluvremenu i završnice utakmice za infarkt koja je odlučena Slavnićevim šutem, pred polufinalnu utakmicu protiv Rusa naši košarkaši su ušli puni samopouzdanja. Na samom početku utakmice naša petorka Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Ćosić i Žižić, kojeg je Novosel suprotstavio gorostasnom Tkačenku, povela je 11:2, pa 19:4, uz poigravanje naših sa Sovjetima mnoštvom brzih kontranapada.
Krešimir Ćosić je u svojoj autobiografiji zapisao: “Uoči utakmice protiv SSSR-a dobro smo se zamislili i nabrusili na borbu. A one je počela već u autobusima. Njihov trener Kondrašin smatrao je da bi bilo psihološki dobro da oni prvi stignu do dvorane, a mi smo potpalili svoga šofera, iz čega se izrodila jurnjava i pretjecanje po montrealskim ulicama. Dobili smo koridu i ušli u dvoranu odlično raspoloženi.”



Sovjeti su se grubom igrom pokušali vratiti stavljajući naše dosta često na liniju penala ali sjajnom igrom Kićanovića i Ćosića naši košarkaši su bili sigurni i održali prednost do kraja.
Ovaj naš trijumf protiv SSSR-a razočarao je navijače iz Amerike koji su pokupovali ulaznice za montrealsko finale već godinu dana pred OI nadajući se reprizi finala iz Minhena ‘72 kada je američkom timu ponavljanjem napada i košem Bjelova u spornoj završnici uzeto zlato, a srebro su nakon toga odbili primiti.
Ipak, nakon finala u Montrealu Ameri su imali dobar razlog za slavlje. Naši kao da su se nakon polufinala umorili i zadovoljili, a uz to imali su i dan odmora manje u odnosu na Amerikance pa smo izgubili u finalu od uglavnom tek svršenih NCAA igrača neočekivano glatko, uz sjajnu igru budućeg NBA superstara Ejdrijana Dentlija.



I pored teškog poraza u finalu, još jedno olimpijsko srebro naše reprezentacije okarakterisano je kao podvig, a naši su dominaciju nad Sovjetima nastavili i godinu nakon Montreala, na EP u Liježu 1977., nezaboravnom odbojkom Kiće i Moke u finalu.
Photo: FIBA, YouTube, basketball-reference.com