Košarkaška Slovenija u neverici i sa velikim oduševljenjem gleda na uspehe mladih selekcija, pa je uspeh iz Italije popraćen u glavnim medijima kako i dolikuje, iako naravno opet nije bilo nijednog novinara, ako skromno izuzmete potpisanog pod ovaj članak.

Sad čak i najveći znalci i stručnjaci ne znaju šta može generacija U-16. Naime, od 7. do 15.avgusta u Oradei u Rumuniji održava se EP U-16, i opet sa područja bivše nam države tamo su samo Srbija i Slovenija. Ostali su u grupama nižih kvaliteta, B i C, a ovih dana smo čuli i zanimljiv podatak, da je zlatni uspeh generacija iste države na U-20 i U-18 prvenstvima u istoj godini pored Srbije i Slovenije uspeo samo još Turskoj i Španiji.
Zadnja dva velika evropsko takmičenja suvereno je osvojila »dežela«, ali priznajem da nisam očekivao tako fenomenalne predstave. Iako sam mnoge od igrača znao, od Stefana Joksimovića sam očekivao veliko delo, te bio siguran da bi da je on igrao za U-20 i tamo bio među najboljima, ako ne i najbolji. Ali biti najbolji mu je uspelo samo malo kasnije sa njegovom generacijom.
Vižljasti SJ je predvodio Sloveniju do istorijske titule prvaka Evrope prosečno beležeći 22,4 poena, 6,6 skokova i 3,7 asistencije po utakmici, čime je zasluženo poneo priznanje za MVP-a turnira, a kao što je rekao 32.godišnji selektor Domen Zevnik – bila bi mu statistika i bolja, da ga nije držao na klupi u lakoj utakmici protiv Bugara kada je postigao samo 4 poena i odigrao samo nekoliko minuta.
Kada je Stefan Joksimović posle elegantnog zakucavanja u finalu pao na leđa, selektor se jako uplašio i oba je palca dugo držao u zraku gledajući ga i pitajući da li je ok, i da li treba zamenu. Joksa nije hteo izaći makar je pad na parket bio sigurno veoma bolan, a slično je pao i kada je efektno zakucao još nekoliko puta, pa bi mu bilo bolje da ne lomi obruče baš toliko kad nije potrebno. Ali mladost je ludost! Kao da je pravljen od gume, odmah se dizao i igrao je nakon svakog pada dalje kao da nije bilo ništa, te i time podsetio na njegovog oca Nebojšu koji je bio slične građe i koji ga je ponosno grilo na dočeku.

Stefan Joksimović dok je igrao u pionirima – dresu #4 (photo Credit: DeAnthony Langston)
Na tekmama u Trentu smo viđali zajedno majku Marušu i njenog brata, Stefanovog strica, Vladu Bulajića, koji nije iz sveta sporta ali voli košarku jer im je i bratanac Uroš Ivanović vrlo blizak. Reč je o bivšem košarkašu i sadašnjem FIBA-inom delegatu koji je izmedju ostalog najbolji strelac svih vremena selekcija Slovenije što se tiče košarke. Ivanović je, naime, na zvaničnoj tekmi protiv Portugala na EP mladih dao 81 poen. Mogao je i Stefan Bugarima sigurno isto toliko, da je hteo!
Inače, Vlado Bulajić je poznati filmski radnik i između ostalog bio je koproducent dugometražnog filma o Draženu Petroviću iz produkcijske kuće December koji je svetlo sunca dočekao pre kratkog vremena. Odličan je to film, ako ga još niste gledali, na kojeg su sa pravom ponosni i u familiji Petrović, a režirao ga je Danilo Šerbedžija.
Nevidljiva ruka Adama Smitha (2017.), ‘Ne odustajemo od igrališta!’ je dosad najpoznatije delo mladog Vlade koji nosi veliko filmsko prezme, iako ga nisam pitao da li je u rodu možda i sa Veljkom koji je režirao spektakl: ‘Bitka na Neretvi’!. Ne mora Vlado dati naslov Stefanovog budućeg filma: ‘Bitka u Trentu’, ali može malo sačekati, i bit će bitaka ispod koša još, ako da Bog.

»Vrlo sam ponosan na svog nećaka», rekao mi je Vlado, kome sam već dobacio da razmisli i o filmu sa radnim naslovom – Stefan Joksimović!« Samo se nasmijao, a to je bilo posle nezaboravne pobede u polufinalu protiv Španije. »Ma nemam reči koje bi opisali naš ponos. Sada ću sve detaljno ispričati svom ocu,« rekao mi je Vlado kada smo se pozdravili.
A evo još jedna rečenica koja govori o supertalentu Joksimovića koji me jako podseća na Tonija Kukoča, Pink Pantera iz Dalmacije. “Ono što vidimo od njega na terenu je naravno, ‘extra’, ali bih ga htio pohvaliti i za ono što radi izvan terena, na treningu, u pripremi za utakmice, kad je u fokusu, jer je u tom smislu njegov doprinos bio najveći, iako je to teško s obzirom na njegove fenomenalne nastupe. Mogao je imati još bolju statistiku ali sam ga sačuvao na tekmi sa Bugarskom i trudio se da ga pazim,” pričao je mladi trener, 32,godišnji Zevnik, koji će sad voditi Krku u ABA ligi, po prvi put samostalno.
Pre finalne utakmice protiv Italije sreo sam Zevnika i uputio mu reči podrške upravo na račun ponosa Dolenjske, a on je rekao, da će se potruditi da dobiju Italiju, i to je rekao prilično samouvereno. »Kako smo igrali sve bolje od grupne faze ne znam ko bi nas mogao zaustaviti,« pričao je posle i novinarima na dočeku ispred Saveza u ponedeljak, dan posle istorijske pobede.

Mladi trener U18 reprezentacije Slovenije Domen Zevnik stoji skromno u pozadini pred dodelu medalja
Inače, napravio sam zbog umora u mom prethodnom tekstu za Koš magazin grešku kada sam u noći posle finala napisao da je to bilo prvo finale generacije U-18, što naravno nije istina. Zaboravio sam da sam bio lično prisutan i na EP 2002. godine kada je Slovenija osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu ’02 u Nemačkoj (u Ambergu i Regensburgu). U finalu su izgubili od Litve a pre toga dominirali, pa mi nije bilo teško, kao ni sad kad sam otišao do Trenta, i tada pre 24 godine »skoknuti« do Nemačke. Sećam se da su tada u kolima sa mnom putovali Iztok Čehovin i pokojni otac braće Zagorac (Željka i Saše) koji su oba igrali i za seniorsku reprezentaciju. Željko je inače 2000. godine osvojio zlato na EP U-20 u Ohridu, a Saša je bio čak i kapiten zlatnih seniora na nezaboravnom EP 2017. godine u Turskoj. Na pomenutom EP U-18 u Nemačkoj 2002. sa njim su od poznatijih igrača igrali i Saša Vujačić, te braća Lorbek (Domen i Erazem koji je tada bio MVP).
Iako sam mnoge igrače zlatnih reprezentacija »fantov« poznavao i pratim njihov razvoj, slagao bih vas kad bih rekao da znam i nekog od igrača iz ovogodišnjeg U-16 tima Slovenije. Zato sada zaista ne znam šta može učiniti ova generacija, naročito jer se ne zna ni snaga konkurencije. Saznat ćemo uskoro posle prvih utakmica krajem sedmice, ali poznavajući rad trenera Dejana Gašperina, kojeg znam i lično, opet možemo očekivati dobre vesti. U svakom slučaju, očekuje se borbenost i pobednički mentalitet koji je mladim generacijama u reprezentaciji Slovenije valjda u genima, i to od vajkada.
U vremenima poznatih Kupova republika i pokrajina ali i državnih šampionata kadeta i omladinaca Slovenija je i sa svojim timovima uvek bivala u vrhu, i čak osvajala mnoge naslove. Ovog puta odličan saputnik u Italiji mi je bio Mitja Muha sa kojim temama iz košarke nije bilo kraja. Igrao je on za mnoge klubove, i za seniore Olimpije, te imao odličnu karijeru, koja je mogla biti i puno ozbiljnija, da je on bio ozbiljnijeg kaarktera, ali i takav kakav je igrao je za omladince SFRJ na Balkanskom šampionatu, a za kadete na Evropskom u Francuskoj gde je bio prvi strelac. Ima brojne medalje koje i dan danas osvaja na prvenstvima veterana, ali naročito je ponosan na svoj kadetski klupski naslov sa Olimpijom, kojeg su zmajčeki osvojili pre tačno 50 godina – daleke 1977. godine, u Čačku. Muši, kako ga mi njegovi prijatelji zovemo, sada je u penziji i kao veliki zaljubljenik igre pod koševima iz Postojne (inače je rodom iz Ilirske Bistrice), još više prati košarku.

Mitja Muha i Igor Ðurović
»Ne pitaj me šta si mislim o odluci mojih Bistričana da idu sledeće godine u zadnju 4.ligu, a bili smo na pragu prve lige, da smo kojim slučajem dobili odlučujuću tekmu u Novoj Gorici. Stvarno mi nije jasna ta odluka, a imamo najbolje košarkaške navijače u zemlji. Nemam komentar i mnogo sam razočaran tom odlukom kluba koji je uz Olimpiju igrao i u 1.ligi SFRJ, čime se ne može pohvaliti mnogo gradova u celoj bivšoj Jugi gde se igrala i igra se najbolja košarka u Evropi«, kaže razočarano Mitja Muha.
Košarkaškim pričama nikad kraja…
E sad, šta mogu uraditi Srbija i Slovenija u Rumuniji na EP U-16, i da li posle trijumfa u Ljubljani i Trentu u Sloveniji možemo očekivati neverovatni »het-trik« te novo »iznenađenje«, veliko je pitanje. Sa Srbijom u grupi A su još Poljska, Litva i Rumunija, a sa Slovenijom u grupi D Nemačka, Francuska i Belgija.
Ajmo orlići i »dejmo fantje«!
Photo: Privatni arhiv