Početna ISTORIJADanas je 70. rođendan Raše Radovanovića

Danas je 70. rođendan Raše Radovanovića

od Admin
191 pregleda

Proslavljeni zlatni reprezentativac naše bivše države, član klupskog prvaka Evrope 1979. godine i FIBA Kuće slavnih, Ratko Radovanović, danas slavi svoj 70. rođendan. Prenosimo tekst našeg Vlade Stankovića iz njegove knjige “101 Greats of European Basketball”, koju je u limitiranom tiražu izdala Euroliga, kao i intervju sa Rašom koji je on dao portalu SportKlub.rs prošle godine.

Um važniji od fizičke snage

U većini biografija Ratka Radovanovića koje se mogu pronaći na internetu navodi se da je rođen 16.oktobra 1956. godine u Nevesinju, u Bosni i Hercegovini, i da je za Bosnu iz Sarajeva igrao od 1977.do 1983. godine. Međutim, njegova blistava karijera počela je mnogo ranije. U oktobru 1972. godine, kada se Bosna takmičila u drugoj ligi, jedan visoki imršavi dečak, visok 2,07 metara i težak jedva 80 kilograma, napustio je roditeljski dom u Nikšiću, i stigao u Sarajevo s koferom u ruci i snom da postane košarkaš. Bogdan Tanjević, njegov trener tokom naredne decenije i Rašin svojevrsni košarkaški otac, prisetio se Radovanovićevih prvih koraka u Bosni:

„Vukašin Vukalović, sportski direktor Bosne, obavestio me je da je pronašao jednog dečaka kog moram da pogledam. Sećam se njegove prve utakmice za juniorski tim. Postigao je 13 poena, ali je pokazao neverovatnu inteligenciju. Bio je veoma mršav, ali i veoma pametan. Na treninzima je takođe pokazivao mnogo karaktera, želju da naporno radi, uči i napreduje. Već tokom sezone 1972/73. uvrstio sam ga u prvi tim. Moglo se primetiti da je talentovan i bio sam siguran da će postati sjajan centar.“

Moram da priznam da ja lično nisam stekao takav utisak kada sam prvi put gledao Radovanovića, tokom sezone 1973/74, u Hali sportova na Novom Beogradu. Doduše, imao je ono za šta Amerikanci kažu da se ne može naučiti – visinu. Ali bio je toliko mršav da mu je preširoki dres visio. Imao je duge ruke, ali na njegovom krhkom telu videlo se više kostiju nego mišića. Upravo zato ja nisam trener, a Tanjević jeste ono što jeste: veliki otkrivač talenata, i igrača poput Mirze Delibašića, Nanda Đentilea, Dejana Bodiroge i Gregora Fučke.

Nevesinje je mali hercegovački grad, a Hercegovina je svetu podarila mnogo košarkaških talenata. Milenko Savović, Saša Danilović, Dejan Bodiroga, Zoran Savić, Milan Gurović, svi su rođeni ili poreklom Hercegovci, čak i otac Ace i Dražena Petrovića je rođen u Hercegovini. Radovanovićevi roditelji preselili su se u Nikšić, gde je on 1969.godine počeo da igra košarku, zahvaljujući svojoj visini. Konačni podsticaj dobio je kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu 1970. godine u Ljubljani. Partizan je želeo da ga dovede u svoje redove, ali je Radovanović poslušao savet porodice iotišao u Sarajevo, kako bi bio bliže domu.

Sakupljač titula

U leto 1973. godine Radovanović je već bio izabran za reprezentaciju koja je nastupila na Evropskom prvenstvu za kadete u Italiji. Njegov doprinos bio je skroman – prosečno 2,2 poena – ali nakon što je tokom sezone 1973/74. odigrao 17 utakmica i postigao svoja prva 43 poena u jugoslovenskoj ligi, već je bio važan igrač na narednom Evropskom prvenstvu za juniore, održanom 1974. godine u Francuskoj.

Jugoslavija je, sa Tanjevićem na klupi, osvojila zlatnu medalju. Radovanović je prosečno beležio 13,8 poena, a protiv Grčke postigao je 24. Branko Skroče, Mihovil Nakić,Andro Knego, Rajko Žižić i Radovanović bili su najvažniji igrači ekipe. Skroče je bio najbolji strelac, sa prosekom od 17,7 poena,dok je Radovanović zauzeo drugo mesto.

U Bosni je Radovanovićev status u ekipi rastao iz utakmice u utakmicu. Mirza Delibašić i Žarko Varajić predvodili su tim i bili zaduženi za najveći deo poena, ali je taj tandem malo-pomalo prerastao u trio. Čak i danas, ova trojica velikih igrača nalaze se među pet najboljih strelaca u istoriji Bosne. Lista izgleda ovako:

  1. Mirza Delibašić — 4.901 poen
  2. Žarko Varajić — 4.625 poena
  3. Predrag Benáček — 3.517 poena
  4. Ratko Radovanović — 2.906 poena
  5. Boro Vučević — 2.331 poen, otac Nikole Vučevića

Uz ova tri noseća igrača i još nekoliko kvalitetnih košarkaša – Predraga Benáčeka, Boška Bosičića, Svetislava Pešića, Antu Đogića i Sabita Hadžića — Tanjević je doživeo pravu bajku. Za samo sedam godina odveo je svoj tim iz druge lige do evropskog vrha, sa istom grupom igrača i istim entuzijazmom.

Radovanovićev napredak bio je očigledan. Tokom sezone 1974/75. njegov prosek porastao je na 5,8 poena po utakmici. U julu 1975. debitovao je za seniorsku reprezentaciju, protiv Kanade, u pobedi Jugoslavije rezultatom 97:87, na Interkontinentalnom kupu. Bio sam na toj utakmici, odigranoj u hali Pinki u Zemunu, ali sam morao da pogledam svoje beleške kako bih se podsetio da je Radovanović postigao sedam poena, uključujući tri od četiri slobodna bacanja. Igrao je uz Dragana Kićanovića, Zorana Slavnića, Dražena Dalipagića, Mirzu Delibašića, Željka Jerkova i Žarka Varajića.

Tokom sezone 1975/76. Radovanovićev prosek porastao je na 13,3 poena po utakmici. Nemam podatke o njegovim skokovima, ali već tada je bio važan centar koji je igrao na istom nivou kao Vinko Jelovac iz Olimpije, Željko Jerkov iz Jugoplastike, Andro Knego iz Cibone, Rajko Žižić iz OKK Beograda ili Milun Marović iz Radničkog.

Uprkos sjajnoj sezoni, Radovanović je propustio Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine, što mi danas, kada o tome razmišljam, deluje kao nepravda. Iako je bio razočaran, nikada nije izgubio želju da naporno radi – naprotiv. Posle još jedne odlične sezone 1976/77, u kojoj je prosečno postizao 14,6 poena, njegov izbor među 12 igrača za Evropsko prvenstvo 1977. godine u Belgiji bio je neizbežan.

Selektor Aleksandar Nikolić imao je dva sjajna centra, Krešimira Ćosića i Vinka Jelovca, ali je Radovanovićeva pomoć bila veoma važna, naročito u finalu protiv Vladimira Tkačenka i reprezentacije SSSR-a. Radovanović je prosečno postizao 7,3 poena po utakmici.

Radovanovićeva druga zlatna godina bila je 1978. Bosna je konačno osvojila prvenstvo Jugoslavije, kao i nacionalni kup, dok je reprezentacija trijumfovala na Svetskom prvenstvu 1978. godine na Filipinima. Radovanović je bio jedan od glavnih igrača nacionalnog tima. Tandem Dalipagić (22,4 poena) i Kićanović (18,0) bio je nezaustavljiv, ali je treći najbolji strelac ekipe bio upravo Radovanović, sa prosekom od 12,3 poena po utakmici.

Počeo je da popravlja i procenat slobodnih bacanja, što je godinama predstavljalo njegovu slabu tačku. U Manili je dostigao 69 odsto, a nekoliko godina kasnije čak i 80 odsto. Bioje to još jedan dokaz da se željom i napornim radom mogu prevazići gotovo sve slabosti.

Bosna — prvak Evrope

Najbolje je tek dolazilo.

U sezoni 1978/79. Bosna je prvi put zaigrala u Kupu evropskih šampiona – i osvojila ga! Bila je to prva jugoslovenska ekipa kojoj je to pošlo za rukom. Bilo je to ogromno, ali potpuno zasluženo iznenađenje.

U finalu je protivnik bila ekipa Varezea, koja je igrala svoje deseto uzastopno kontinentalno finale! Fenomenalne partije Varajića, koji je postigao 45 poena i čiji je učinak i dan danas rekord finalnih utakmica ovog takmičenja, i Delibašića, koji je ubacio 30 poena, ušle su u istoriju. Ali tihi junak utakmice bio je Radovanović.

„Uoči finala, klupski doktor mi je rekao da Rašo ima temperaturu višu od 39 stepeni. Znao sam da bez njega ne možemo da dobijemo utakmi“, priseća se Tanjević. „Vareze je imao Menegina, a Radovanović je bio jedini koji je mogao i morao da ga zaustavi. Nisam mogao ni da zamislim kakvu će utakmicu odigrati Varajić i Delibašić, ali Radovanović se pojavio i dodao 10 poena, koliko je postigao i Menegin. Njegova žrtva bila je ogromna, ali on je jednostavno bio takav. Bio je veliki borac, veoma pametan momak, koji je protivnike nadmudrivao tehnikom i brzinom, postizao poene sa obje ruke i istrčavao kontre. Bilo je zadovoljstvo raditi s njim, pomagati mu da se razvija i postane jedan od najboljih visokih igrača u istoriji evropske košarke. Imao he ono što posjeduju samo najveći: sposobnost da igra najbolje kada je ekipi najpotrebnije.“

Svetislav Pešić, koji je do 1979. bio Radovanovićev saigrač u Bosni, a kasnije i njegov trener, kaže:

„Bio je čisti talenat. Mnogo je postigao napornim radom, ali bez talenta koji je nosio u sebi nikada ne bi dostigao takve visine. Za svoju visinu bio je izuzetno brz igrač; njegove noge su me podsećale na noge boksera iz lakših kategorija. Osim toga, nije znao šta znači reč strah.“

Radovanović je bio standardni član reprezentacije. Osvojio je bronzu na Evropskom prvenstvu 1979, zatim zlato na Olimpijskim igrama 1980, srebro na Evropskom prvenstvu 1981. i bronzu na Svetskom prvenstvu 1982. godine.

Na Evropskom prvenstvu 1983. u Francuskoj Jugoslavija je zauzela sedmo mesto, a Radovanović je bio najbolji strelac reprezentacije, sa prosekom od 21,6 poena po utakmici. Iza njega su bili Dalipagić sa 18,3, Kićanović sa sa 14,8 i Dražen Petrović sa 13,4 poena.

Sa Olimpijskih igara 1984. godine Radovanović se vratio kući sa još jednom bronzanom medaljom. Propustio je Evropsko prvenstvo 1985, ali se vratio u reprezentaciju za Svetsko prvenstvo 1986. godineu Španiji, gde je osvojio bronzu uz prosek od 12 poena po utakmici.

Bronzu je osvojio i na Evropskom prvenstvu 1987. u Atini, sa prosekom od 9,4 poena. Imao je 31 godinu i tada je već igrao uz Vladu Divca, Dina Rađu, Tonija Kukoča i Sašu Đorđevića, naslednike naše prethodne zlatne generacije.

Radovanović je predstavljao most između te dve velike generacije jugoslovenske reprezentacije. Ukupno je osvojio devet medalja na velikim međunarodnim takmičenjima.

Sa Bosnom je osvojio još dve titule prvaka Jugoslavije, 1980. i 1983. godine.

Sa 27 godina potpisao je ugovor sa pariškim klubom Stade Français, gde mu je saigrač bio Kićanović. Zahvaljujući toj dvojici majstora,skromna ekipa uspela je da završi prvenstvo Francuske na četvrtom mestu. Međutim, na kraju sezone Kićanović je odlučio da završi karijeru, sa samo 31 godinom.

Radovanović je ostao još dve sezone. U sezoni 1984/85. prosečno je postizao 20,7 poena, uz osam skokova i 2,1 asistenciju putakmici. U sezoni 1985/86. beležioje 18,1 poen i 6,3 skoka u proseku.

Sa 30 godina potpisao je svoj najbolji ugovor, sa italijanskim klubom Rejer iz Venecije. Tokom četiri sezone u tom klubu odigrao je 105 utakmica, uz prosek od 21,8 poena i 7,1 skok po utakmici.

Njegovi lični rekordi bili su 35 poena protiv Stefanela iz Trsta i 22 skoka protiv Varezea. U Veneciji je igrao sa još jednim saigračem iz naše reprezentacije – Draženom Dalipagićem.

Čovek koji je ostao veran sebi

Sa 34 godine Radovanović je završio igračku karijeru i pokrenuo posao u Sarajevu. A onda je počeo rat.

Godine 1972. stigao je u Sarajevo sa jednim koferom, a 1992. otišao je gotovo bez ičega. Ipak, nije nosio gorčinuu sebi. Bogat je uspomenama i ponosan na svoju karijeru.

Dugi niz godina bio je sportski direktor FMP-a iz Železnika i postao važna figura u razvoju kluba iz industrijskog predgrađa Beograda, a nakon toga postao glavni čovek u Slobodi iz Užica.

U FIBA Kuću slavnih primljen je u maju 2025. godine.

Evo šta je prilikom ulaska u Kuću slavnih Radovanović rekao u intevjuu za Sport klub.

“Košarka mi mnogo znači, skoro da je višak da to kažem. To je ljubav, način života, sport koji uvek više pruži, nego što mu mnogi daju. Mnogo toga sam uložio, ali se još više vratilo. Talenat se podrazumeva, uz mnogo emocija ide još više rada i, podrške najbližih, prvo roditelja, a kasnije sopstvene porodice. Ništa bez sigurnog porodičnog gnezda.

U debeloj knjizi karijere, puno tankih slova, kako je originalno krstio jedno izuzetno putovanje pod obručima, započeto pre više od pet decenija, a na koje još uvek nije stavljena tačka.

Od hercegovačkih vrtača, preko nikšićkog perona sa koga je „igrom“ na drvenim sedištima, otišao u sarajevski beli svet, da bi se kasnije samo ređale usputne stanice – Orleans, Lijež, Manila, Grenobl, Moskva, Pariz, Venecija, Beograd, do trenutno poslednje, Užice.

I, skoro da se vratio tamo gde je u školskom dvorištu tapkao loptu i, sanjao da bude svetski prvak kao i njegovi sportski junaci (Ćosić, Daneu, Jelovac, Kapičić) iz Ljubljane 1970.

„Ljubav i talenat se podrazumevaju za sve, pa i za ovu moju košarku. Možeš nešto voleti koliko hoćeš, ali ako nemaš dara… Kao i mnogo volje i rada, bez toga nema ništa. I sada, kada se okrenem, bacim pogled na sve ono što sam prošao, ne postoji nikakav žal, nešto što nisam uspeo da uradim u ovom sportu, da ne zvuči neskromno. Sa reprezentacijom i sjajnim generacijama, osvojio sam sve, od prvenstva Evrope, sveta do olimpijskog zlata. Druga, treća mesta se ne računaju, to se podrazumeva. Sa Bosnom prvak Starog kontinenta, prva muška jugoslovenska ekipa, koja je otvorila i te dveri. Eh, da ne zaboravim, trofeji sa FMP u mandatu sportskog direktora. A ovo poslednje, ulazak u istoriju, to nisam mogao ni da sanjam, ili nekad pomislim. Izuzetna čast, koju mi je ukazala Svetska kuća košarke,“ priznaje Radovanović u razgovoru za Sport klub.

Lako i neoprezno se preleti početak biografije nekadašnjeg centra, ono „rođen u Nevesinju“, može biti i sticajem okolnosti. Većina ga veže za Nikšić, pa dalje utabanim stazama. Jeste li Hercegovac ili Crnogorac?

„To prvo, rođeni Ero. Sad me svi svojataju, pa i Crnogorci. Ja sam relativno rano otišao iz Nevesinja, pa odrastao u Nikšiću, iz koga su tada mnogi bili vezani za Sarajevo zbog fakulteta, pa su me mnogi prisvajali. U Hercegovini su mi roditelji sahranjeni, tamo imam dve kuće, nažalost prazne. Ali svako leto provedem po mesec dana, uz dobro društvo i prijatelje.“

Kako niste došli u Partizan, a pregovarali ste više od mesec dana 2017. za mesto direktora omladinske škole?

„Pričali smo pre dolaska Ostoje Mijailovića, izložio sam neke stvari, tada je u klubu bio Dejan Kijanović. Objasnio sam šta i kako bi trebalo uraditi. U međuvremenu je došao i Ostoja, onda smo se nešto mimoišli. U Partizan je trebalo da dođem i mnogo ranije. Svojevremeno je Miketa (Milorad) Đurić insistirao da odigram jednu, dve, poslednje sezone uoči raspada zemlje. Ali, više ne mogu da se setim zašto nije bilo ništa od toga. Kića me je ubedio da ostanem u Beogradu da živim. Posle izlaska iz Sarajeva, trebalo je da se odselim za Lugano, sve je bilo dogovoreno. Ali, sletim u Beograd, pa u restoran „Rubin“, uz neko fino društvo. Malo smo se „zagrejali“ kada se u neko dobra slučajno pojavljuje Miketa Đurić. E, sad digresija. April 1992. u Sarajevu, poslednji avion za Beograd u predvečerje rata. Miketina ćerka sa drugaricom bila na Jahorini, nije moglo dete da se vrati kući. Nekako uspem da im nabavim karte, pa im dam u „Holidej inu“ i ispratim na let. A Miketa se pojavio sa novcem za karte, nije mi palo na pamet da uzmem. Kakve pare, to je bilo za decu. On mi je našao stan u Narodnih heroja 38, gde sam ostao tri, četiri godine. Onda je opet, Kića lobirao da dođem u FMP, a u tome je učestvovao i Momo Milatović, trener prvog tima.“

Ali u lepoj hercegovačkoj varoši nije prohodao…

„U Udbinama sam rođen, to je 25 km od Nevesinja, na putu za Berkoviće, 70 km od Bileće, a za čas i do Crne Gore. Uz rodnu kuću je ogromno imanje od dede (po ocu) Mihajla sa najkvalitetnijom vodom još u Jugoslaviji, koja je konačno sprovedena do Nevesinja i Gacka pre dve godine. Kada je moja majka došla u kuću Radovanovića, bila je 25. čeljade kako se to onda govorilo, šestoro braće, tri sestre. Deda je držao vodenice, veliko imanje, ma bio je carević. Sad je sve prazno, samo boravi nekoliko čuvara za skladišta vode blizu naše porodične kuće udaljene desetak metara. Ima sigurno četiri kilometra cerove šume u komadu…“

Košarkaški je sve počelo, ipak u Nikšiću, ali ima kopča i sa njegovom Hercegovinom.

„Bio sam na regrutaciji JNA u Nevesinju, tu su me primetili, imao sam već 206, 207 cm. Kasnije sam još narastao, dohranili me (smeh). Raša Perunović, student prava u Sarajevu, inače Nikšićanin, koji je znao moje roditelje, dojavio je Vuletu Vukaloviću, alfi i omegi KK Bosne, da ima neki baš visok klinac. Za mene se raspitivao i Siske (Đorđe) Čolović iz Partizana, ma nijednog nisam znao, bio sam dete. Pod utiskom Svetskog prvenstva u Ljubljani, svi smo to gledali, lud za košarkom, ali… Otac tek napravio kuću, ja jedinac, doduše imam sestru Vidosavu koja se udala. A i ja bih da odem, pa još zapeo. Nije bio za to, kakav lopta, pusti ti to. Stara je uticala da me pusti – ima gde da se vrati, pa neka ide.“

I, otišao je. Uskim kolosekom, preko Metkovića, Ploča, Mostara, Konjica do Sarajeva.

„Joj, jedva sam stigao, a kažem sebi, gde sam to krenuo, nikog ne znam, nemam familije, oktobar 1972. U isto vreme, stiže i Mirza (Delibašić). I njega je Vukalović „spakovao“ iz Tuzle, doveo mu i roditelje u stan na Grbavici. Posle sam čuo priću kako su oni (Izet i Duda) reagovali: “Pa, kako ćemo ovo plaćati“, dok im nije rečeno da je to njihov stan. Mirzin otac je bio izvanredan gospodin, predavao mi je matematiku i fiziku u Mašinsko – tehničkoj školi.“

„Ja sam više zvezdaš, odmah da kažem. A kada je košarka, ne mogu da se odlučim i zbog Kiće. Ali, u Evroligi, ko god igra od večitih, navijam i za jedne, i za druge. Nikada ne razdvajam. Nisam od onih koji bi se radovali da izgubi Zvezda ili Partizan. To nikako ne volim da čujem u ovom gradu. A kada međusobno igraju, naravno, više volim crveno – bele.“

Povratak na prvi ozbiljni početak, odnosno, kako se sklapao budući evropski šampion.

„Isto Nikšićanin Žarko Varajić je došao u klub malo ranije, zajedno sa Miodragom Baletićem, koji je bio solidan igrač, iako ga većina pamti kao trenera. A pre nas, Svetislav Pešić, kao gotov košarkaš iz Partizana. On je bio kao sada ova strana pojačanja, tako nam je delovao. Ne samo igrač, on je odlična osoba, koji je sjajno primio nas klince. Kasnije se pakovala ekipa (Savo Čečur, Ante Đogić, Sabahudin Bilalović, Rođeni Krvavac…). U prvi tim sam uleteo kada smo sa Tanjevićem postali juniorski prvaci Evrope (1974). Pre toga, dosta sam radio sa čuvenim Rusmirom Halilovićem, koji me je pazio kao sina. Kao i njegova majka, kod koje sam često išao na ručak, nosio veš na pranje. U njihovoj kući sam se osećao kao kod svojih.“

Dok se navikao na veliki grad, što Sarajevo jeste bilo u odnosu na Nikšić, od Raše Radovanovića je reprezentacija bilo daleko. Da bi kasnije sakupio devet medalja sa najvećih takmičenja (četvrto mesto na večitoj listi, iza Dražena Dalipagića 12, Dragana Kićanovića i Vlade Divca po 10). Ali, kada ređa najlepše uspomene, jedna juniorska se ne zaboravlja.

„Bilo je fantastično kada smo postali svetski šampioni (1978), pa sa Bosnom na krovu Evrope (1979), ili olimpijski pobednici (1980). Ali, jedan od posebnih trenutaka, kada je sve počelo, evropska juniorska titula iz Orleansa 1974. Sećam se sastanka pred meč u grupi sa Francuskom. Priča nam Bogdan Tanjević i njegov pomoćnik Piva (Slobodan) Ivković: “Ovi domaćini, zezaju se sa nama, ne shvataju nas ozbiljno, lako će nas dobiti.“ Pa nam pokažu naslovnu stranu „L ekipa“ sa fotografijom trikolora kako pecaju, pa će tako i sa nama. Dobro smo ih „otkinuli“, kao i Španiju za zlato. Bio je to jedan od najboljih motivacionih govora koji sam čuo u životu, eh Boša…Ali i Piva, veliki stručnjak i sjajan čovek.“

Kao neko ko je dve trećine u sportu koji životnu ljubav znači, uz (ne)moguća poređenja „onih i ovih“ vremena, gde sve ode…

„Ne znam, možda u sve veći broj teških povreda. Postao je veliki napor, pa je zato više povređenih nego nekada. Onda je bilo retkost da neko operiše ukrštene ligamente. Znao je da ode skočni zglob, ili iskoči koleno. Dešavale su se povrede, van pameti, ali mnogo retko. Ali, sad, a nije od juče – malo, malo, pa odu ligamenti. Ne znam da li je do moderne (loše) ishrane ili građe. Što ja kažem – japija dobra, nema povrede. Ne znam o čemu se radi, nedefinisano. Činjenica je da se mnogo radi, ali… Ne može mi niko reći da nisam isto toliko trenirao, čak i nestručno. Sa tegovima nenormalno. Trčali po Trebeviću, pa trljaj glavu da ne dobiješ upalu mozga, ko izdrži, pričaće. Nije baš da je bilo lagano u naše vreme.“

„KK Bosna je krajem sedamdesetih prošlog veka, čak i pre titule u Grenoblu, bila zaštitni znak grada, magnet za mnoge javne ličnosti. Ne samo kao redovni gledaoci u „Skenderiji“. Legendarni pevač „Indeksa“, Davorin Popović, zvani Pimpek, bio je odličan košarkaš, to starije generacije znaju. Ih, koliko smo puta igrali basket, on, Mirza, Boša i ja.“

Nastavlja iskreno, pa kome se sviđa, ne razmišlja…

„Ne mogu da shvatim, da ne kažem da me i nervira. Malo se razbole, sedam dana pauze, malo izvrnu zglob, ne mogu da treniraju deset dana, nekad čudna generacija. Ja sam kod Ace Nikolića sa crnim zglobom otišao na SP 1978. u Manili sa 22 godine. A danas, tatini i mamini sinovi, svi su razmaženi.“

U Sarajevu je rastao sa Bosnom, decenija života je tamo ostala.

„Nisu se voleli Bosna i Željezničar, koji je bio gradski klub, uvek rivalstvo. Prilikom ulaska u ligu, svašta je bilo, pa i jurenja igrača (Barović, Tolj). Tanjević je igrao jedne godine kada su ušli u Prvu ligu. Bio glavni odbrambeni igrač. Pričao nam je kako je obesio patike i postao trener, kada mu je čuveni Radmilo Mišović iz čačanskog Borca ubacio 54 koša. Kada je nas poveo, ozbiljno i puno se radilo, dva puta dnevno u „Skenderiji“, a kasnije je izgrađena i „Zetra“ da se svaki čas ne selimo iz velike u malu salu. Na početku nije bilo uslova, trenirali smo sa Halilovićem i po školama, ali smo krali vreme po dvoranama… Bila je konkurencija i da uđeš i među 12 u klubu, a jugoslovenska liga jaka od sredine 70-ih, pa tokom 80-ih prošlog veka. Partizan, Crvena zvezda, OKK Beograd, Radnički, IMT, Jugoplastika, Zadar, Cibona, Borac…Ako dobiješ tri, četiri utakmice u Beogradu, bićeš prvak…“

Bosna jeste postala šampion, ali evropski 1979. godine. Bilo je duela sa Makabijem, Huventudom, Olimpijakosom, a tek Realom…Ipak, jedno je finale…

„Italijanski Emerson je bio ubeđen da će odbraniti titulu, pa nisu poneli ni pehar, koji su osvojili prethodne godine. Skoknuli do Grenobla, koji nije daleko od njihovog Varezea. A iz Sarajeva došlo 7000, 8000 navijača, čarterima, automobilima. Kompletan grad stigao da nas bodri. Oni su nas prvo u grupi dobili sa 18, 19 razlike, ali smo im se revanširali. Igrao je Bob Mos, 204 sm, trojka, četvorka, petica, odličan, najbolji u Evropi, sjajan strelac, pa Elverton, Osola, Menegin. A meni se desi peh, veče pre utakmice. Popio sam gutljaj, dva koka kole, koja je onda prosto nestala kao da je „izlapela“. Dobio sam 40 temperaturu, čitavu noć, kraj mene, probdeli su dr Pašić, fizioterapeut Grbić, rekli su da nema šanse da igram. Kako da ne igram, to je jednom u životu. Dobio sam dve infuzije, oborili mi temperaturu i, odigrao. Kada je prošlo finale, osećao sam se kao da me je brzi voz pregazio. Nisam mogao ni da večeram, ni da pijem, jedva sam sebi došao. Ali, kako da preskočim finale. Nije kao danas…“

Izdvajam moje prve trenere, Tanjevića i Halilovića. Mogu sve da nabrojim, ali od svih njih, najveći gospodin – trener u svakom smislu, za mene je profesor Aleksandar Nikolić. Najveći svih vremena. Bili su i Ranko Žeravica, Mirko Novosel, bio mi je trener i Petar Skansi i Dragutin Čermak u Parizu, opet Skansi u Veneciji, Josip Đerđa u reprezentaciji i mnogi drugi. Tu je i Duda Ivković, kome sam otkazao EP u Zagrebu 1989. kada smo sve dobili sa 20, 30 razlike. Otišao sam tamo (Zagreb), ali nisam igrao, ustupio sam mesto Mariju Primorcu.“

Raša nije preskakao ni reprezentativne akcije, bio je važan deo tima, koji je obeležio kraj 70-ih, osvojio jedino olimpijsko zlato u prebogatoj istoriji jugoslovenske košarke, uhvatio nekoliko generacija.

„Počeo sam sa Nikolom Plećašom, produžio sa Ćosom. Kićom, Prajom, Mokom, a završio sa Divcem, Paspaljem, Đorđevićem…Mogao sam da zakačim i OI 1976. Istina, otišao sam u Montreal sa 20 godina, ali sam bio 13. prekobrojni. Selektor Mirko Novosel je dao prednost Andru Knegi. U sklopu priprema, reprezentacija je odigrala trening meč sa Zadrom, jedva dobila posle dva produžetka. Plećaš i ja smo pojačali Zadar, dao sam 30-ak poena. Inače, prvi koš u seniorskoj selekciji, postigao sam na otvaranju SC „Pinkija“ u Zemunu, davne 1975. Plećaš mi je dodao iza leđa, a ja zakucao.“

Veza kroz generacije u nekada plavom dresu vodi dalje…

„Sa Draženom Petrvićem sam bio cimer, samo se to ne spominje kod onih koji su napravili film „Braća zauvek“ sa Amerikancima, ma nema veze. Dugo smo delili hotelske sobe, dosta se sa mnom družio, pa i na OI 1984. u Los Anđelesu. Tada mu nisu dali da uđe u kafić, ni u diskoteku jer su mislili da je mlađi od 18. Mi stariji, morali smo da garantujemo za njega. Kako su selektori stalno menjali parove – cimere, dopao mi je i Krešimir Ćosić, jedan izuzetno inteligentan čovek, neiskvaren, veliki igrač, sjajan prijatelj. Kada sam ga upoznao, već je bio završio koledž Juta Providens, maksimalno ozbiljan. Pričali su mi da je bio mangup pre odlaska u SAD, voleo je druženja, pa i da ponekad popije.“

Od zlata do zlata, od rekorda do rekorda, EP 1977, SP 1978, OI 1980. I kada su se osvajale medalje, pored košarke, ostala su i neka druga sećanja.

„U Liježu 1977. izgubili smo od Čehoslovačke u grupi, iako smo ih uoči EP ubedljivo dobili sa 40, 50 razlike na turniru u italijanskom San Đorđu. Mnogi su mislili da smo to „uradili“ da bi izbegli Sovjete u polufinalu. Istina je da smo ČSFR neozbiljno shvatili, a Brabenec, Pospišil, Kos, raspucali se, sve im je ušlo, vodili su i sa 15 razlike . Ali, mnogi su bili ubeđeni, između ostalih i Jovan Kosijer, novinar Sportskih novosti, da je nešto drugo u pitanju. Zato je napisao: “Ako ovi budu prvi, kupiću nekoliko pari cipela, pa peške od Liježa do Zagreba.“ Mi dobijemo Italijane, dobro ih išamaramo u polufinalu, a za zlato sa SSSR. A ludi Moka, izbacuje loptu, video Kosijera, pa mu dobacio: “Joco, kreni u šoping, pa ka Zagrebu.“ Slavnić je meni jedan od najboljih plejmejkera u Evropi sa kojim sam igrao, a možda i u svetu.“

„Nisam sanjao da mogu i blizu da dođem do reprezentacije. Bila je to zemlja sa 20-ak miliona stanovnika, trebaš ući među 12. Uspeo sam da odigram sa Ratom Tvrdićem i Ducijem Simonovićem kroz klupske utakmice, kao protiv i Nikole Plećaša, a kasnije, asovi kao Kića, Praja, Moka, Mirza…Ipak, jedan je bio i ostao nešto posebno – Krešimir Ćosić. Uz njega smo svi postali igrači, sve je vadio, pogotovo bekove. Kad loše odigraš odbranu, znaš da on čeka sa rampom. Ako šutneš, promašiš, znaš da će on uhvatiti, pa dodati za novi napad. Bio je vanzemaljac, sa 211, driblao je i dodavao kao plejmejker. Sve što sada radi Nikola Jokić, isto je on radio, samo u drugim dimenzijama i mnogo ranije. I ovaj mlađi je sa druge planete. To se rodi jednom u životu. Od glave do ruke, toliko brz aparat kod Jokića, a slično je bilo i kod Ćose…Predvidi gde će igrač da istrči, da mu baš tu doda loptu u kontri.“

Na SP 1978. nove lekcije „Zbornaji“, velikom rivalu, pa olimpijska 1980.

„U Manilu sam otišao sa povredom zgloba i groznom bojom noge. Dva puta smo dobili tadašnji Sovjetski Savez, prvo lagano, a u finalu, u produžetku. Moka Slavnić neverovatan, ušao je u stomak Sergeju Belovu. Lični osećaj, 22 godine, a evropski i svetski prvak. Posle SP, Tito nam je u Igalu priredio prijem na kojem smo dobili satove sa posvetom. Olimpijsko zlato iz Moskve, iako su Amerikanci izostali iz političkih razloga (intervencija SSSR u Avganistanu), nešto je posebno. Senka je Kićina povreda zbog koje nije mogao ni na postolje, pa je njegovu medalju primio Slavnić.“

Radovanović je dres Bosne nosio do proleća 1983. i čuvene majstorice finala plej – ofa u Novom Sadu, kada Šibenka nije došla. Titula i odlazak u inostranstvo, pariski Stad Frans.

„Spremao sam se za Trst, prošao sve sistematske preglede, kada me je nazvao Kića da dođem kod njega u Pariz, pošto je napustio Pezaro. Otišao sam u grad svetlosti, koji mi je bio značajan sportski, a posebno privatno. Živeo sam sa mojom Verom na petom, a Kićanovići na četvrtom spratu, ista zgrada. Posle sezone, Kića se vrati u Beograd, njegova Lola je bila trudna, a 1984. su dobili Marka, dok je moj reprezentativni drug postao direktor Partizana. Mi smo se spustili u njihov stan, a sledeće godine dobijemo našeg Stefana, koga smo čekali četiri, pet godina. Ne znam da li je nešto bilo posebno u tom pariskom stanu, u kome smo se dosta družili, dolazio je Goran Bregović, Safet Sušić… Te 1985. otkazao sam EŠ u Nemačkoj, da bih konačno dočekao naslednika.“

Nekoliko godina kasnije, na svet je došla i naslednica, a opet ga je zvala jedna druga legenda.

„Vule Vukalović je tvorac sarajevskog sporta. Digao je SD „Bosna“, pa je šahovski klub bio prvak, onda rukomet, odbojka, ženska i muška ekipa. Čak je bio dobar i sa Branom Delićem, kasnijim zamenikom ministra, koji je bio fudbalski angažovan. Uhvatio se i košarke. Bio je kao Tito. On je u klub doveo gradonačelnika Sarajeva, Emerika Bluma, koji je stvorio „Energoinvest“, ali i Uglješu Uzelca, takođe prvog čoveka grada i poslednjeg predsednika KSJ. Okupio je svu strukturu grada, jednu ozbiljno dobru ekipu. Napravio je organizacionu bazu za budućeg evropskog klupskog prvaka.

„Posle Pariza, otišao sam u Veneciju na poziv Dražena Dalipagića, a on je brzo karijeru nastavio u Veroni. U najčuvenijem gradu na vodi, rodila mi se moja Sara 1988. godine. Tamo sam dobio Zlatnog lava, ne filmskog, kao jedini stranac sportista. Poželeo sam da odem u Huventud, ali je gospođa Radovanović prelomila, nije htela iz Venecije.“

Kraj igračke karijere 1990. i logičan povratak u Sarajevo, gde je krenuo sa privatnim biznisom (zubarska ordinacija, butik) u predvečerje krvavog raspada Jugoslavije. Grad u kome je košarkaški eksplodirao, 1992. napustio je kroz jedan tunel, da se ne vrati punih 13 godina.

„Moj prvi dolazak u Sarajevo, posle rata, bio je tokom finalnog turnira ABA lige 2005. Dočekan sam skandiranjem i ovacijama pune dvorane, posle svih dešavanja devedesetih godina. Bilo mi je drago.“

Radovanović se u gradu na Miljacki tada pojavio kao sportski direktor FMP Železnika, klubom i mestom uspeha punih 14 godina (1996 – 2010). Ni sa ove distance, nema pravog odgovora zašto je beogradsko predgrađe samo jedna epizoda iz prošlosti.

„Možda smo se malo zasitili jedni drugih, nemam ništa loše da kažem. Teško je bilo da se neke stvari prelome, ali sam prelomio. Nije možda Nebojša (Čović, prim aut), bio za to, ili je bio, ne znam. Ali, uglavnom smo u korektnim odnosima, čujemo se. Možda je i bilo vreme za takav potez, dolazila je na red i familija da preuzme mesto košarke, ma sve po malo. Ali, generalno nije to loše ispalo, malo sam se odmorio, dobio elana za Slobodu.“

Iz njegove FMP ere, čitava reprezentativna (igračka) plejada…

„Doveo sam Raduljicu, Zorana Ercega, Mileta Ilića, Marka Marinovića, Radeta Jorovića, Miloša Teodosića, Aleksandra Rašića, Nikolu Vasića, Gorana Nikolića, Ognjena Aškrabića, Dejana Milojevića, puno i svuda ih ima. Kasnije su svi otišli i, svi su milioneri, što mene raduje, ali… Većina nema baš finu reč za FMP što me strašno nervira. Stvarno ne znam razlog. Sa Milojem sam imao odličan odnos, mnogo me je pogodio njegov odlazak. Bio je poseban u svakom smislu, mogao je da bude vrhunski trener.“

Raša Radovanović nije bio na svečanoj ceremoniji prijema u FIBA Kuću slavnih, koja je održana 17. maja u Bahreinu. Ali, imao je izaslanike, ćerku Saru i 14-godišnjeg unuka Luku, koga deda „pikira“ za naslednika pod obručima. Tu su i dva anđela, kako naziva unuke, Hanu (7) i Sofiju (2), ćerke sina Stefana. A kod Radovanovića, do kraja meseca, još jedna proslava, kada trofejnom reprezentativcu bude uručena Majska nagrada.

A kada se dobro odmorio, na red je stigla Sloboda, u proleće 2018.

„Saša Turović, koji živi i radi u Čikagu je „kriv“ što sam završio u Užicu. Startovao me je u kafiću, da ne verujete. Vidim čoveka sa frćkavom dugom kosom, malo hipijevski, a vidi se da ima godina, mada dobrodržeći. I hoće da me vodi u Slobodu. Ovako mi se obratio: “Hajde, koliko, hoću da platim da ideš i gotovo.“ Ko je ovaj, majke ti božije, onako se pitam u sebi. Ali, bio je uporan. A ja mislio da je neko nameštanje, skrivena kamera. Posle se ispostavi da je ono pravo što treba. Izuzetno mi je fino u Užicu, sjajni ljudi u klubu, dr Tošović, Grujičić, Hristovski, fini treneri… Imamo mlađe kategorije, kadete i juniore, igramo kvalitetnu ligu, izašlo je dosta igrača… Otišao je u Megu naš Bogoljub Marković, pa mali Pavle Bačko… ima dobrih klinaca. Zadovoljan sam i plasmanom u KLS, isti broj pobeda kao i Vojvodina, iako većim delom nismo igrali sa strancima, 19,5 prosek godina.“

Ima li nešto za one koji bi košarkaškim stazama i bogazama?

„Da se manje bave kompjuterima i telefonima, a više međusobno komuniciraju. Kada uđu u salu, predani košarci. Na kraju treninga, pogled u ogledalo da vide da su se oznojili. A ne da se neki „oznoje“ tek pod tušem. Ako dobro radiš, imaš talenta, nema šanse da nećeš uspeti. Nema tu velike filozofije. Mora da se ima i podrška porodice, roditelja ili kasnije u braku, žene, dece… Gde su trzavice, kada nemaš stabilan brak, nema ničega. Svi mi volimo da zujimo po kafanama, ovako, onako, ali mora da se čuva dom, pogotovo kada imaš dečicu.“

I kao što reče, njegova životna knjiga je povelika…

Photo: Srđan Stevanović/STARSPORT, Printscreen

(Izvor: Sportklub)

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar