Na današnji dan, pre 83 godine, rođen je jedan od najvećih košarkaških trenera svih vremena Dušan “Duda” Ivković.
Dušan Ivković (1943–2021) je rođen u Beogradu. Košarku je zavoleo još kao dete, a i u najranijem uzrastu provodio je mnogo vremena u svom lokalnom klubu, Radničkom iz Beograda, za koji je igrao njegov stariji brat Slobodan “Piva” Ivković.
Radnički iz Beograda bio je klub u kojem je sve počelo za Dudu. U njemu je proveo čitavu igračku karijeru (1958–1968), a nakon toga pridružio se omladinskom pogonu Radničkog kao glavni trener juniorske ekipe. Nije mu bilo potrebno mnogo vremena da pokaže svoj prirodni talenat za trenerski posao, jer je već u svojoj trećoj sezoni, 1973/74, predvodio juniorski tim do titule prvaka Jugoslavije.
Ivkovićev talenat brzo je uočio još jedan legendarni košarkaški trener, Ranko Žeravica, koji ga je 1977. godine pozvao da mu bude pomoćnik u Partizanu. Već nakon godinu dana Ivković je unapređen u šefa stručnog štaba crno-belih. Tokom dvogodišnjeg mandata u Partizanu (1978–1980) osvojio je prve trofeje u svojoj karijeri. U sezoni 1978/79. sa Partizanom je osvojio triplu krunu — prvenstvo Jugoslavije, Kup Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća.
Godine 1980. Dušan Ivković napustio je Partizan i preuzeo grčki Aris, u kojem se zadržao dve sezone (1980–1982). Potom se vratio u svoj matični klub, Radnički iz Beograda, gde je proveo još dve godine (1982–1984). Nakon toga trenirao je Šibenku od 1984. do 1987, a zatim Vojvodinu iz Novog Sada od 1987. do 1990. godine.
Ovde ćemo napraviti kratku pauzu u nabrajanju klubova koje je Ivković trenirao, jer su osamdesete godine bile najvažniji period njegove karijere. Upravo je u toj deceniji Dušan Ivković postao istinska košarkaška legenda.
Ivković je od 1976. godine bio uključen u rad sa mlađim selekcijama reprezentacije Jugoslavije, u kojima je radio kao pomoćni trener juniorskog tima. Ipak, njegov prvi veliki reprezentativni izazov usledio je u leto 1983. godine, kada je kao selektor univerzitetske reprezentacije Jugoslavije predvodio ekipu do srebrne medalje.
Samo tri godine kasnije, Ivković je postao pomoćnik selektora seniorske reprezentacije Jugoslavije, Krešimira Ćosića. Na toj funkciji učestvovao je na Svetskom prvenstvu 1986. i Evropskom prvenstvu 1987. godine.
Godine 1987. Dušan Ivković ponovo je preuzeo univerzitetsku reprezentaciju Jugoslavije, ovoga puta predvodeći je do ubedljivo osvojene zlatne medalje. Iste godine nasledio je Krešimira Ćosića na mestu selektora seniorske košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Bio je to trenutak koji će promeniti istoriju košarke na ovim prostorima.
Dušan Ivković predvodio je seniorsku reprezentaciju Jugoslavije od 1987. do 1991. godine i tokom tog perioda stvorio jedan od najmoćnijih timova koje je svet ikada video. Ta ekipa osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, a zatim su Ivkovićevi momci u naredne tri godine osvojili tri velika takmičenja: zlatne medalje na Evropskim prvenstvima 1989. i 1991. godine, kao i zlato na Svetskom prvenstvu 1990. godine.
Zbog raspada Jugoslavije, njegova ekipa nikada nije dobila priliku da se na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine suoči sa američkim „Drim timom“. Ipak, legenda o zlatnoj generaciji koja je nekoliko godina dominirala svetskom košarkom živeće zauvek.
Ivković je potom preuzeo mesto selektora seniorske reprezentacije Savezne Republike Jugoslavije. Predvodio je ekipu do zlatne medalje na Evropskom prvenstvu 1995. godine, na prvom zvaničnom nastupu zemlje na velikom takmičenju posle 1991. godine. Nakon toga povukao se sa mesta selektora, ali je ostao deo stručnog štaba i ponovo pomogao reprezentaciji da osvoji srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, zlatne medalje na Evropskom prvenstvu 1997. i Svetskom prvenstvu 1998. godine, kao i bronzu na Evropskom prvenstvu 1999. godine.
Ivković je napustio reprezentaciju 2000. godine, ali se 2008. vratio na mesto selektora Srbije. Već naredne godine predvodio je nacionalni tim do bronzane medalje na Evropskom prvenstvu 2009. godine.
Sada možemo da nastavimo priču o izuzetnim rezultatima koje je Dušan Ivković ostvario tokom klupske trenerske karijere.
Nakon raspada legendarne jugoslovenske reprezentacije 1991. godine, Ivković je napustio zemlju i vratio se u Grčku, gde je od 1991. do 1993. trenirao PAOK. Pomogao je tom klubu da 1992. godine osvoji svoju poslednju titulu prvaka Grčke. Potom je vodio Panionios od 1994. do 1996, dok je najuspešniji period njegove klupske karijere usledio između 1996. i 1999. godine, kada je trenirao Olimpijakos iz Pireja.
Ivković je predvodio crveno-bele do triple krune 1997. godine, osvojivši Evroligu, prvenstvo Grčke i Kup Grčke u sezoni 1996/97.
Nakon Olimpijakosa, Dušan Ivković preuzeo je još jedan klub iz grčke prestonice — AEK iz Atine, u kojem je radio dve godine (1999–2001). Sa AEK-om je osvojio Saporta kup 2000. godine, kao i dva Kupa Grčke — u sezonama 1999/2000. i 2000/2001.
Potom se preselio u Rusiju, gde je od 2002. do 2005. trenirao CSKA iz Moskve. Osvojio je tri uzastopne titule prvaka Rusije i jedan Kup Rusije, 2005. godine. Nakon toga radio je u moskovskom Dinamu od 2005. do 2007, pomogavši tom klubu da osvoji ULEB kup u sezoni 2005/06.
Posle trogodišnje pauze od klupske košarke, Dušan Ivković se 2010. godine vratio u Olimpijakos iz Pireja. U prvoj sezoni osvojio je Kup Grčke 2011. godine, dok je u drugoj ponovo postao prvak Evrope sa crveno-belima, koji su osvojili Evroligu 2012. godine. Uz to, Ivković je osvojio i prvenstvo Grčke 2012, prvu titulu nacionalnog šampiona za Olimpijakos od 1997. godine.
Poslednji klub u trenerskoj karijeri Dušana Ivkovića bio je turski velikan Anadolu Efes, u kojem je radio od 2014. do 2016. godine. Sa tim timom osvojio je Kup Turske 2015. i Kup predsednika Turske 2016. godine.
Dušan Ivković preminuo je 16. septembra 2021. godine u Beogradu.

Sahrana Dude Ivkovića okupila je na Novom groblju nekadašnju košarkašku Jugoslaviju, ali ne samo nju. Kovčeg sa Dudinim telom izneli su njegovi nekadašnji igrači Danilović, Paspalj, Radja, Kićanović, Divac, Zdovc i Željko Obradović. U povorci do porodične grobnice išli su i Dejan Bodiroga, Dragan Tarlać, Saša Obradović, Dejan Tomašević Milenko Tepić, Zoran Savić, Nenad Krstić, Stefan Marković, Zoran Radović, Nebojša Ilić, Branko Banjanin…Nekoga sigurno nisam video. Igrači svih generacija koje je Duda tokom duge i sjajne karijere trenirao.
Na neki način ujedinio je košarkašku ex-Jugoslaviju. Uz Zdovca je iz Slovenije došao Raša Nesterović, iz Makedonije je stigao Pero Antić, iz Crne Gore Žarko Đurišić i Vesko Barović… Iz Moskve su došli Dimitris Itudis, Sergej Panov, Sergej Tarakanov i Sergej Kušćenko, iz Atine je stigao Vasilis Spanulis, grčka državna TV poslala je je ekipu, svi Dudini klubovi poslali su vence…
Oni kojima je pomogao nisu ga zaboravili, došli su da ga isprate na put bez povratka uz još jedno veliko “hvala”. Svima je pomogao da postanu bolji igrači, da osvoje trofeje, da potpišu dobre ugovore. Bio je od ljudi koji su hteli i umeli da pomognu. Ispraćen je kako je zaslužio-sa poštovanjem i zahvalnošću za sve što je učinio za srpsku i jugoslovensku košarku.
Kada je pogrebna kolona krenula jato golubova vinulo se u nebo. Duda je bio strastveni golubar, višestruki prvak Srbije ali njegovi najbolji “visokoletači” bili su njegovi košarkaši, sposobni da se snagom talenta, uz njegovu trenersku ruku, vinu do najvećih visina. Njegovi ime nikada neće biti zaboravljeno u svetu košarke, i još jedino preostaje da posthumno uđe u Kuću slavnih u Springfildu, što bi se moglo desiti već naredne godine.
Photo: ABA-liga.com, MN Press