Jedan od ljubimaca nacije i sportski idol mladih Miloš Teodosić uveliko već razmišlja o budućnosti. I to ne samo svojoj, već i o budućnosti mnogobrojne dece koja bi da pođu njegovim stopama. U tu svrhu, Miloš je u ponedeljak 11. jula i zvanično otvorio svoj košarkaški kamp na Srebrnom jezeru, jednostavnog imena TEO4. Taj logo krasi sve čega se dohvatite. Od zgrade u kojoj su smeštena deca, majica, šolja, sve do vode koja je brendirana ovim lako pamtljivim imenom.
Na put ka Srebrnom jezeru, jednim od aduta u turističkoj ponudi Srbije, grupa novinara krenula je oko podne autobusom, i već posle sat i po vožnje bili smo na toj destinaciji. Blizina Beograda i solidan put su aduti ovog kampa. Naravno, mnogo veći i značajniji aduti su ono što smo tamo zatekli. Srebrno jezero je na oko 110 kilometara od Beograda i, kako mu popularnost raste poslednjih sezona, dobilo je epitet „srpskog mora“. Duboko je oko osam metara, prilično je čisto zbog manjka zagađivača u okolini i brojnih prirodnih filtracija. Oko jezera su brojni kafići, bazeni, restorani, staza za šetnju, savremni hotel, apartmani, sve ono što može da privuče turiste i roditelje dece koja su na kampu.
U takvom okruženju Miloš je rešio da počne da vraća svoj dug košarci. Čuli ste za ono „meni je sport dao sve, hoću sad da vratim deo toga“. E pa, otprilike je i kod njega slično. Kako su lepo i sami napisali u prezentaciji kampa, „zaštitni znak osnivača kampa, asistencija, usađena je u temeljne principe kampa. TEO4 ima ambiciju da bude asistent na putu ka snovima svima koji budu ovde brusili svoj talenat, ali i da postane mala škola života za sve one koji ne budu produžili putem profesionalne košarke“. Svideo mi se ovaj opis i način razmišljanja pa sam ga doslovce citirao, pitanje je da li bih mogao nešto pametnije da smislim pa koristim reči autora, ko god on bio.
Miloš je, dakle, poželeo da deo onoga što je i sam dobio od košarke, preda nekim novim klincima. Objekat koji je bio prilično zapušte je renovirao, učinio ga sasvim ugodnim za boravak dece, napravio je četiri odlična terena i ima 120 učesnika po smeni. Planirane su četiri smene: 10-18. jul, 18-26. jul, 26. jul-3. avgust i 3-11. avgust. I sve su već popunjene. Zbog toga je otvorena i peta smena od 11-19. avgusta. Odziv je zaista sjajan.
Koliko deca vole kapitena naše reprezentacije videlo se i na otvaranju. Dugo nakon zvaničnog dela na stotine dece, one iz kampa ali i gostiju, tiskalo se oko Miloša tražeći autogram, slikajući se s njim ili samo pričajući sa kapitenom. Teo je imao vremena i strpljenja za sve njih. Odgovarao je na svakojaka pitanja, ona dečija i ova naša novinarska. O kampu, misiji koju kamp treba da ispuni, reprezentaciji, Riju, grupi u kojoj je Srbija, o saigračima… Sve je to radio s lakoćom kojom vodi i igru timova za koje nastupa ali, što nam je mnogo važnije, i reprezenatcije Srbije. Ležerno sklanjajući kosu s čela, Miloš je s lakoćom izlazio na kraj sa svima nama koji smo ga opsedali na terenu, kao što izlazi na kraj sa odbranama protivničkih timova. Svi znamo kako lako čita protivničke odbrane, i kako im se brzo prilagođava, pronalazeći rupu u tom sistemu. Da li to može da prenese i na decu koja će dolaziti na kamp? Ne znam. Sumnjam. Pristalica sam one teorije da se sve na svetu može naučiti ili kupiti, osim talenta. Neke stvari koje on ima danas, ili njegov učitelj,a naš selektor juče, se ne uče. S time se rađa. Inače se ne bi to zvalo talenat.
Ali, dobro. Sigurno je da će među ovom decom biti i onih koji imaju tu žicu kao Miloš, Saša, Moka, ako govorimo o toj poziciji u timu. Ima, naravno, i onih koji će svojim velikim radom nadomestiti manjak talenta koji imaju, i takođe napraviti odlične klupske i reperezentatitvne karijere. I takvih primera je mnogo u našoj košarci. Na tom putu, Milošu če pomagati nekolicina trenera od kojih su najpoznatiji Aleksandar Trifunović, Vladimir Đokić, Vlade Jovanović, Vlada Vukoičić. Sve su to već dokazani stručnjaci, neki i sa solidnim internacionalnim iskustvom. Deca će imati šta da čuju i vide od njih. A biće tu uvek i Miloševih drugova, naših reprezentativaca. Kao, uostalom, i na svečanom otvaranju. Klinci su opsedali ne samo Miloša, već i Nedovića, Bogdanovića, Markovića, Raduljicu, Krstića.
Štos je bio da je kamp otvoren onog momenta kada Miloš i neki od saigrača daju koš s pola terena. Teodosić je to odmah izveo, ostalima je trebalo malo više vremena ali kamp je, ipak, za videla otvoren. Važno je da oni pogađaju u Riju. Ima ko će da pogađa u kampu. Ova mala šala je samo jedan od mnogobrojnih dokaza odlične atmosfere i pravog duha zajedništva koji vlada među našim igračima. Nekada su na graničnim prelazima u našu zemlju stajale table s natpisom „Dobro došli u zemlju košarake“. Onda se taj duh, a s njim i rezultati negde izgubio. Sad je opet tu. Zahvaljući Saši, Milošu, Bogdanu, Nemanji, Vladimiru, Stefanu i ostalima. Neka taj duh sačuvaju i u Riju, i neka ga posle bar malo prenesu na onu decu u kampu i Miloševa misija će biti ispunjena.
Photo: Privatna arhiva