Početna EVROPA/SVETKošarka po Luki

Košarka po Luki

od Vladimir Stanković
26 pregleda

Bilo je to ovako. Leto 2013. Zove me Sesar Nanklares, tada glavni urednik mesečnika “Higantes del Basket” i pita da li mogu da uradim priču o Luki Dončiću, 14-godišnjaku iz Ljubljane koga je doveo Real Madrid, i o kome se u košarkaškim krugovima pričaju bajke.

-Ne računaj na Real Madrid, znaš da  igračima mlađih kategorija nisu dozvoljeni intervjui… Ako možeš, probaj da nekako zaobilaznim putem dođeš do priče o njemu -poručio mi je Sesar.

Rekoh da ću probati, ne obećah ništa ali nadao sam se da moje slovenačke veze mogu pomoći. Tako je i bilo. Posle par razgovora dođoh do telefona Saše Dončića, Lukinog oca, koji je i sam bio košarkaš, i to sasvim dobar. Od njega čuh priču da su se njegovi roditelji početkom 70-ih godina sa Kosova doselili u Jesenice gde se on rodio 1974. U gradu hokeja na ledu Saša je izabrao košarku. Sa 17 godina, 1991, bio je pozvan u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, zajedno sa  Harisom Brkićem, Slavenom Rimcem, Mate Skelinom… Nije bila najbolja godina ni za košarku, kao ni za bivšu Jugoslaviju koja je baš tada počela da se raspada. Iako su Sašini roditelji napustili Sloveniju, on je ostao i igrao za Olimpiju. Roditelji nisu mogli da ga čuju ni telefonom. Otac mu je naredio da kako zna i ume dođe u Srbiju. Saša je, iako rođen u Sloveniji, bio bez slovenačkih papira. Poslušao je oca i došao u Beograd. Potpisao je za Crvenu zvezdu ali nije odmah bio registrovan, isprečili su se administrativni problemi. Kad je dobio papire da bi igrao, u drugoj polovini sezone, tim je već bio formiran a konkurencija na njegovoj poziciji “dvojke” ili “trojke” žestoka: Boban Jankovic, Saša Obradović, Nebojša Ilić, Aleksandar Trifunović…

– Odučio sam, mimo volje roditelja, da se vratim u Sloveniju. Ušao sam nekako sa mojim starim jugoslovenskim pasošem, ali sa njim više nisam mogao da izađem… Dve godine sam bio kao Tom Henks u onom filmu, izgubljen na aerodromu. Nisam imao slovenačke papire, jugoslovenski nisu važili. Nekoliko godina igrao sam za slovenačke klubove kao stranac – pričao mi je tada Saša Dončić.

Igrao je za Iliriju, Postojnu, Idriju, Laško, Krku, Helios, Olimpiju, Slovan… Jednu godinu je proveo i u Slogi iz Kraljeva, kraći period u Evreu (Francuska). Karijeru je završio 2009, sa 35 godina.

U braku sa Slovenkom Mirjam 28. februara 1999. rodio mu se sin Luka.

– Sa tri meseca nosili smo ga na utakmice, najmirniji je bio uz zvuk odjeka košarkaške lopte u sali… Kad je prohodao, omiljena igračka bila mu je lopta, što veća to bolja -svedočio mi je Saša.

Dva Dončića, Luka i otac Saša 2008. u Ljubljani

Luka je igrao fudbal, skijao, vežbao gimnastiku, plivao… Od malena se videlo da ima sportske gene. Otac Saša bio je nasjrećniji kada se zagrejao za košarku.

– Sa šest godina je bio u stanju da pogodi trojku dok njegovi vršnjaci nisu mogli da dobace do obruča ni sa penala. I, ono najvažnije: od najranijeg detinjstva pokazivao je enormnu volju i želju da vežba, uči, napreduje. Kad bi zaslužio neku kaznu najveća je bila zabrana treninga. Sa sedam godina počeo sam da mu objašnjavam osnove taktike -pričao mi je Dončić senior.

Videvši  talenat svog sina, Saša Dončić ga je upisao u školu Olimpije. Tamo mu je jedan od trenera bio Lojze Šiško koji mi je za tu priču posvedočio:

– Od prvog dana je radio sa generacijama starijim od njega 2-3 godine jer je to talentom zasluživao. Ja sam trenirao dečake rođene 1997, ali Luka je, iako dve godine mlađi, bio lider. Bili smo na nekoliko međunartodnih turnira, u Budimpešti, Zagrebu, Imoli… Skauti evropskih timova već tada su ga zapazili.

Kada smo pričali, Šiško mi je rekao da je Luka visok za svoj uzrast, tada je imao 187 cm, ali se jasno videlo da će još dosta porasti. Sada je stigao do 201.

– Iako je viši od dečaka sa kojima igra, on je najčešće na spoljnim pozicijama jer ima odličnu tehniku. Takođe igra dobro leđima ka košu, ali njegovo najjače oružje je inteligencija. Vidi sve, misli brzo, deluje još brže, ne boji se odgovornosti i, iznad svega, rođeni je takmičar, pobednik. Pred njim je velika budućnost,on je jedan od najvećih telenata evropske košarke u poslednjih 20-30 godina – rekao mi je Šiško.

Sa svedočanstvima iz prve ruke, plus slikama koje mi je poslao Saša Dončić, složio sam priču koja je nekoliko godina u Španiji bila jedina referenca o Luki, mnogo puta korišćena jer drugi izvor informacija o njemu nije postojao.

Ja sam Luku Dončića prvi put video na Mini-kupu u Vitoriji 2013. To je sjajno takmičenje koje ACB liga organizuje za vreme Kupa kralja, nešto kao juniorski turnir Evrolige tokom Final foura, ali ACB zove kadetske timove. Bila su mi dovoljna dva minuta da se i lično uverim da priča o “čudu od deteta iz Slovenije” nije bez osnove. Što kaže Boša Tanjević, talenat je kao kraća noga – vidi se na prvi pogled! Mali Luka je bio MVP turnira, Barseloni je u finalu ubacio 25 poena, indeks 33! Real je preslišao kadete „Barse“ 71-48. Luka je vodio igru, pogađao dvojke i trojke, dodavao, skakako, bacao kontre ili trčao u njih…

Sa peharom za MVP Mini-kupa u Vitoriji 2013.

Detalji sa tog meča, sa Lukom u glavnoj ulozi, mogu se videti ovde:

Kako je došao u Real? Kako se dobar glas daleko čuje, Real Madrid je saznao da u Ljubljani postoji veliki talenat po imenu Luka Dončić. Mirko Milićević, nekadašnji igrač Crvene zvezde i Cibone, kasnije igrač više turskih klubova, preporučio je Luku Realu. Na Mini-kupu februara 2012. u Barseloni mladi Dončić je bio gost Real Madrida. Ostavio je odličan utisak, i već s jeseni te godine postao je stanovnik Madrida.

– Odluka nije bila laka, imao je samo 13 godina kada je trebalo da ode od kuće ali odlučila je njegova želja da igra u Real Madridu. Prve nedelje pratila ga je majka, kasnije je išla povremeno ali Luka se vrlo brzo adaptirao, i nije bilo niakvih problema. Znao je da kući može da se vrati kad hoće, ali nikada nije ni pomislio da to zloupotrebi. Radio je, napredovao i čekao svoj trenutak – pričao mi je Saša Dončić.

Kao dvanaestogodišnjak u timu Reala

Drugi deo priče dešava se u Ljubljani tokom Evropskog prvenstva 2013. Odseo sam u jednom malom pansionu, samo 7 soba sa odličnim restoranom. Jednog jutra vlasnik, znajući da sam novinar, pita me za doručkom da li idem u dvoranu “Stožice”. Odgovorim potvrdno, on kaže „Ja ću te voziti“. Kad je trebalo da krenemo izvinio se, reče da mu je iskrslo nešto i da ne može da ide, ali da će me odvesti njegova poznanica. Uđem u džip, gospođa sigurno upravlja moćnom mašinom, usput pričamo. Po sećanju, dijalog je tekao ovako:

– Gde živite?

– U Barseloni…

– Zanimljivo, moj sin je u Madridu…

– Šta radi Vaš sin?

– Igra košarku u Real Madridu…

Lampica mi se odmah upalila:

– Da se ne zove Luka Dončić?

– Iju, otkud znate – zaprepastila se.

– Pa, gospođo, slučajno sam pre dve godine napisao jednu priču o njemu za “Higantes del basket”…

Morala je da stane.

-To ste vi napisali? Pa da li je moguće… Imam kod kuće 3-4 primerka te revije… Neverovatno, ne mogu da verujem…

Nisam verovao ni ja, ali bilo je baš tako. Mirjam je sutra donela “Higanets” i rado mi pozirala sa slikama reportraže o njenom sinu.

Lukina majka Mirjam sa magazinom “Higantes del Basket”

Viđali smo se kasnije na turniru u Ospitaletu, ili juniorskom turniru Evrolige, takmičenjima na kojima je Real Madrid pobeđivao a Luka bio proglašavan za MVP. Viđao sam i Lukinog oca Sašu, koji je s ponosom pratio napredak sina.

Već drugu sezonu Luka, sada sa nepunih 18 godina, igra u prvom timu Real Madrida. Večeras će se predstaviti i beogradskoj publici. Možda neće biti najbolji, kao na nekim prethodnim utakmicama (čak je nedavno bio i igrač kola u ACB ligi), ali biće dovoljan i poneki potrez da se vidi njegov enormni potencijal. Kažu mnogi da od vremena Dražena Petrovića evropska košarka nije imala takav talenat. Ima sve što veliki igrač treba da poseduje: talenat, karakter, neophodnu sportsku drskost, dobre fizikilije, meku ruku, hrabrost da šutne u prelomnim momentima, što se najbolje videlo nedavno protiv Žalgirisa kada je sa dve trojke u finišu rešio pitanje pobednika. Trener Pablo Laso koristi ga na poziciji pleja što je još jedno priznanje jer je, kada je na terenu, on “šef”, on planira akcije i deli lopte Ljulju, Rudiju Fernandezu, Kerolu ili “kljuka” centre… Igor Kokoškov, naš stručnjak na klupi slovenačke reprezentacije, nedavno mi je potvrdio da ozbiljno računa na Luku za seniorsko Prvenstvo Evrope iduće godine:

– Hteo sam ga i za kvalifiokacije, ali me je molio da ga ostavim da se dobro spremi za sezonu. Nisam još imao zadovoljstvo da radim sa njim, ali po onome što vidim i čujem nemam dilemu da će nam biti od velike pomoći. Plej, bek ili krilo? Ja se držim teorije srpske trenerske škole koja kaže da igrač u napadu treba da igra na poziciji koju brani u odbrani… Videćemo kako će se Luka snaći protiv plejmekera u NBA kad dođe ovamo, a doći će vrlo brzo, ali za sada mu veoma koristi da igra na toj poziciji.

Upoznao sam, naravno, i Luku Dončića. Deluje skromno, kao lepo vaspitan mladić. Sa obe noge je na zemlji, rana samostalnost i odvajanje od kuće učinili su da bude zreliji od vršnjaka. Sa 13 godina je odlučio da će mu košarka biti profesija, i dosad je ispunio sve svoje snove, možda ih je čak i prevazišao. Ostaje da ispuni i drugi deo prognoze stručnjaka – da trijumnfuje u NBA.

Dok ne ode, kao i svi drugi evropski talenti, ostaje nam da uživamo u njegovoj košarci pa makar i punio koševe timova za koje navijamo.

Photo: Privatna arhiva, ACB

Možda će vas interesovati

1 komentar

Ikan-kan December 24, 2016 - 21:09

Boban Jankovic i Ivo Petovic su bili 10-tak godina stariji od Sase Doncica i Harisa Brkica. To znaci da ’91. god. nikako nijesu mogli biti zajedno pozvani u juniorsku reprezentaciju. Tada je Boban Jankovic imao 28 godina a Haris Brkic i Sasa Doncic po 17 godina. Ispravite ovu gresku, molim vas.

Odgovori

Ostavite komentar