Naša ženska košarka definitivno više neće biti ista posle 3. januara 2017. Razlog je prost: ime i prezime ženskog basketa u Srbiji poslednjih pet godina je Marina Majlković, a ona od ovog 3. januara nije više selektorka reprezentacije. Ima onih koji sumnjaju da je na konferenciji za štampu rekla prave razloge odlaska, ali pošteno je navesti njene reči:
“Odluku koju sam donela sam saopštila Saši Daniloviću iz poštovanja prema njemu i ovoj kući gde je sve krenulo 2011. godine. Nakon mnogo neprospavanih noći i mnogo razmišljanja, donela sam tešku odluku da ne nastavim da budem selektorka. Jedini razlog je emotivno i fizičko pražnjenje, potreban mi je odmor u narednom periodu. Zahvalila bih se čelnim ljudima KSS-a, mom stručnom štabu, ali i svima koji su pomogli da dostignemo ovo gde je sada reprezentacija. I naravno, moja zahvalnost ide svima onima koje su najzaslužnije za sve – to su igračice. I to ne samo onih 12 koje su u ekipi, već mislim na sve koje su prošle kroz reprezentaciju”.
Dodala je još:
“Žao mi je što neću sarađivati sa Danilovićem, ostaje žal zbog toga jer sam sigurna da bismo sjajno sarađivali. On i KSS u meni imaju najvernijeg prijatelja i nekog ko je 24 sata spreman da pomogne. Ovo nije moj odlazak iz ženske košarke u Srbiji. Neko će reći da odlazim sa vrha i krećem od dna. Posvetiću se maksimalno Pokretu za žensku košarku. Želim da što više devojčica trenira košarku, da imamo 1.000 devojčica u 2017”
Marina je autor najvećih uspeha naše ženske košarke u novijoj istoriji. Reprezentativke Srbije su aktuelne evropske prvakinje i osvajačice bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Riju. Izgleda da je cena toga bio prevelik emotivni i fizički angažman naše selektorke.
A ima i mišljenja da je naš nacionalni tim dostigao svoj vrhunac (što je tačno), i da sledi smena generacija i obavezan pad. Jer iza 12 Marininih “lavica” krije se prava provalija koja ih deli od ostatka naše ženske košarke. Naslednice sestara Dabović, Sonje Petrović i ostalih ne naziru se, a već ove godine čeka nas Evropsko prvenstvo na kome valja braniti titulu prvaka.
Uz Marinu je godinama stajao Dragan Đilas, doskorašnji predsednik Košarkaškog saveza Srbije, kao i Ana Joković, potpredsednica zadužena za žensku košarku. Ona ne krije da je u njima imala ogrmonu podršku:
“Uspesi koje je u prethodne dve godine napravila ženska košarkaška reprezentacija Srbije ne smeju da predstavljaju blesak, i to zato što nisu bili proizvod sticaja okolnosti, neke sulude improvizacije, već pametnih odluka, vrednog i napornog rada i ogromnih odricanja. To najbolje znaju čelni ljudi Saveza, članovi stručnog štaba, sve igračice koje su prošle makar jedan dan priprema s reprezentacijom od 2011. godine” – rekla je u novogodišnjem intervjuu listu Blic.
Đilasa više nema, njega je u Sazonovoj nasledio Predrag Danilović koji je sigurno raspoložen da nastavi politiku svog prethodnika, bar kad je o ženskoj košarci reč. Ovo je sigurno udarac koji nije očekivao, kao što je bio i onaj sa totalnim fijaskom muške juniorske reprezentacije na Evropskom prvenstvu. Zapravo, potvrđuje se da su supesi muške selekcije sa Sašom Đorđevićem i ženske sa Marinom Maljković prikrili brojne slabosti koje potresaju našu košarku, i čije rešavanje se ne nazire u ovom trenutku.
Marini, divnoj osobi i fantastičnoj selektorki, treba poželeti sreću u njenom klubu Galatasaraju, kao i u projektu “Pokret za žensku košarku – Marina Maljković” čija je ideja da devojčice širom Srbije treniraju pod patronatom Marine i njenih sledbenika.
Ostaje žal kad odlaze najbolji. Kao što je bilo tužno kad je u daleki Čikago otišao Veljko Paunović, čovek koji je našem fudbalu doneo titulu svetskog juniorskog prvaka. Malo ko se potrudio da ga zadrži. Bolje da ne nabrajam dalje – da ne bih raspaljivao navijačke strasti.
Foto: KSS