Početna ISTORIJASlobodan-Piksi Subotić: Lazar Lečić, više od trenera

Slobodan-Piksi Subotić: Lazar Lečić, više od trenera

od Slobodan-Piksi Subotić
40 pregleda

Kada je 1975. trebalo da pređem iz Primorja u Crvenu zvezdu, sasvim neočekivano  na našim vratima  u Herceg Novom pojavio se Lazar Lečić, zvani Grk, tadašnji trener Olimpije iz Ljubljane. Čuo je za mene, došao osobno, progovorio par rječi na grčkom sa mojom majkom i ja sam već sledećeg mjeseca bio igrač Olimpije. Proveo sam sa njim skoro dvije godine u Ljubljani i mogu reći da je on, uz Krešu Ćosica, najzaslužniji za sve što sam postigao u košarci.

Lazo je bio trener-šmeker, uvjek spreman za šalu, na dobru atmosferu u svlačionici i van nje. Na treninzima je bio veoma strog, nije popuštao nikom a poznavao je košarku kao malo ko. Mnogi ga nisu shvaćali ozbiljno zbog njegove, na prvi pogled, neozbiljnosti,  neodoljivog šarma, temperamenta i spletki kako i na koji način da dobije utakmicu, ali mogu reći da je Lečić bio jedan od najboljih trenera sa kojima sam radio, sa nevjerovatnim osjećajem za vođenje utakmice.

On je kao trener zadužio, pre svega, makedonsku košarku radeći godinama u Rabotničkom u kome je stvorio niz sjajnih igrača, a radio je i u Čačku, Ljubljani, Solunu… Možda nije pravedno da se više pamti po anegdotama nego kao trener koji je mnogo dao košarci, ali ako je tako – sam je kriv jer je oko njega uvek bilo smeha, štosa, neke vragolije. O njemu može puno da se kaže, a ja ću napisati samo one stvari kojima sam bio prisutan ili ih čuo iz sasvim pouzdanih izvora.

Lečić je najviše je volio da dobije Partizan, to mu je uvjek bio prioritet. Sećam se jedne utakmice u Beogradu. Lazo je prije utakmice prošao pored njihove klupe i ostavio komad papira na kojem je napisao da će ih dobiti 20 razlike. Praja i Kića su ga sve vrijeme gledali popreko, a kad je pred kraj tražio tajmaut sudija Dragaš Jakšić mu je rekao da više nema pravo na minut odmora. Lečić mu je odgovorio:

-Tražio sam ga za Partizan, da se dogovore kako da nas dobiju….

U Ljubljani je dva sprata ispod njega stanovala njegova majka. Jednom se požalila kako je sin ne obilazi često. On joj kaže da joj svaki dan maše sa prozora dok ona šeta po dvorištu. A mami je zapravo “mahala” jedna velika lutka koju je kupio, stavio je pored prozora podigao joj ruku tako da izgleda da maše… I majka se više nije bunila. Pričao nam je, kad je bio trener Rabotničkog prije neke vrlo važne utakmice, njegova tri mjeseca stara kćerka Melina je cjelu noć plakala. On se nije mogao skoncetrirati i zaspati. Na kraju se digao, uzeo Melinu i stavio je u… frižider. Dete se smirilo…

U Skoplju su imali običaj da vam skuvaju čaj posle treninga. Prilikom gostovanja Asvela, Lazo je smislio da im stave neki prašak u čaj. Cjela ekipa je provela noć u WC-u, Rabotnički ih je dobio sa velikom razlikom. Neki igrači su čak i za vrijeme utakmice trčali u svlačionicu.

Legendarna je i ona priča, objavljena na ovom sajtu, kada je na utakmici Kupa Koraća u Francuskoj njegov najbolji igrač, centar Dragan Radosavljević, dobio 4 lične u prvom poluvremenu. Lazo na poluvremenu kaže maseru da Radosavljeviću obrije brkove i da zamjeni dres sa igračem koji je nosio br. 4. Radosavljević je odigrao cjelo drugo poluvrjeme i bio najbolji igrač. Najsmješnije je bilo kad je igrač koji je zamjenio dres sa Radosavljevićem napravio prekršaj, sa stola je pokazano da mu je to njegov peti, a on se počeo svađati tvrdeći  da je tek prvi… Lazo je  uleteo u teren i na silu izgurao svog igrača do klupe.

 Bio mi j trener i u Arisu iz Soluna, dvije godine. Galis ga je obožavao i čak je pet godina radio na njegovom kampu u Halkidikiju. Jednom, posle dva poraza, novinari nisu bili baš nježni prema Lazi. Na pitanje da li se boji otkaza, odgovorio je:

-Ja se ne bojim ničega, ja sam mali Nindža.

I svi su ga od tada zvali Nindža.

Jednom je na utakmici u Francuskoj iza njegove klupe sjedila žena predsednika kluba sa malim psom u naručju. Pas je stalno lajao, Rabotnički je gubio utakmicu i nervirao se, a dodatno ga je iritiralo psetance koje je lajalo i vrzmalo se oko klupe. U jednom trenutku je zgrabio psa i bacio ga u deseti red! Nastao je skandal, gospođa je počela vrištati, stvorila se gužva, došla je i policijia, malo je nedostajalo da ga uhapse zbog nehumanog odnosa prema životinjama…

 Pored košarke, uvjek se bavio i nekim biznisom, na primer imao je butik sa muškom robom u Skoplju. Zamolio me je jednom da mu, kad dođem iz Soluna u Skoplje, donesem  jednu kesu sa nekim njegovim stvarima. Odem  kod njegovog rođaka, uzmem tu kesu i ne pogledam šta je unutra i hladno pređem granicu u Đevđeliji. Dođem kod njega kući, dam mu tu kesu. Počeo je iz nje da vadi odela, košulje, pantalone… sve novo, zapakirano. Imao sam  sreću da mi na carini nisu otvorili gepek. Ispadoh švercer zbog njega.

To je Lazo Lečić kakvim ga se sećam, moj veliki prijatelj, veliki trener, zapravo više od trenera,  prije svega, šmeker.

Photo: Screenshot

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar