Nije sramota izgubiti od Cedevite u Zagrebu, ali loša vest za Partizan je da je ta utakmica izgubljena još pre mnogo godina! Otkad postoji ABA, ili Jadranska liga, crno-beli su samo jednom pobedili ovog protivnika u Zagrebu! Da li je toliko moćan taj domaći teren, taj “Dom sportova” na Trešnjevki, ta zagrebačka publika? Ma kakvi! Ili je možda Partizan sve ove godine imao slabiji tim od onog koji je sastavljao Emil Tedeski, vlasnik brenda Cedevita? To pogotovo nije tačno, ali da neka magija tu postoji – definitivno je tačno.
Ništa se tu nije promenilo ni u prvoj utakmici polufinala ovogodišnjeg plejofa ABA lige. Bez neke veće borbe, glatko i nekako “miloklizno” Cedevita je pobedila 83-76, s tim što je početkom drugog poluvremena vodila i sa 23 poena razlike, što govori da je već tada odlučila ovu utakmicu. U prvom poluvremenu je dala čak 54 poena, što u Zagrebu nije viđeno još od one Cibonine generacije predvođene Draženom Petrovićem. Mada su košarkaški Mocart i društvo “punili” mnogo jače timove od ovog i ovakvog Partizana.
Šta je, osim tradicije, nedostajalo Partizanu da slavi u Zagrebu? Čini se ono osnovno – želja za pobedom. Pažljivo sam gledao lica igrača na klupi, izgledali su kao u bioskopu dok posmatraju neki mnogo tužan film. I to od prvog minuta, mada “film” nije bio toliko tužan u samom početku. Očigledno, tu ima mnogo prostora za rad trenera Džikića, da psihički razmrda svoje igrače, da im u očima vidi žar koji krasi sportske zveri žedne protivnikove krvi. Naravno, ovo sam se samo figurativno izrazio – možda i neuspešno – da neko ne pomisli da sam mislio na stvarnu krv, i to još u Zagrebu! Daleko bilo.
Aleksandar Džikić opravdano uživa velike simpatije svih blogera na ovom našem sajtu. Mislim da onoliko pohvala koliko smo izrekli o njemu nije moguće naći ni u jednom drugom mediju. Dali smo mu ne sto, nego punih 400 dana “fore” da radi na miru, bez kritičkih osvrta. Sada je trenutak da se kaže da je uradio zaista sjajnu stvar, jedan klinički mrtav tim je oživeo i doveo ga tamo gde bez njega nikad ne bi bio. Međutim, njegov posao je očigledno došao do nekog zida, mogućnosti igrača nisu u skladu sa ambicijama trenera. Džikić ne može da napravi iskorak, da pobedi u Zagrebu ili da trijumfuje u ABA ligi – svejedno, ako se njegovi igrači ne uključe u struju, ne krenu da grizu parket i da budu onoliko jaki koliko je jak najslabiji igrač u ekipi. Trenutno situacija nije takva. Kako drukčije objasniti da je u Partizanu daleko “najmlađi” igrač Novica Veličković? Ili da prolaznici, poput Gordona i Hečera, imaju osećaj da treba poginuti za saigrača, a nemaju ga oni kojima je Partizan jedina košarkaška porodica koju su u karijeri imali?
Siguran sam da Džile mnogo vremena na treninzima provodi sa svojim centrima vežbajući osnovnu košarkašku školu – zagrađivanje. Šta to vredi kad oni dozvoljavaju protivnicima ubedljivo najviše ofanzivnih skokova u celoj ABA ligi? Ili – Džikić sigurno ne govori Lukoviću (želimo mu brz oporavak) da baca loptu prema košu sa dva metra, nego da ide na sigurno polaganje. I siguran sam da se mnogo nervira kad vidi da protivničke odbrane više i ne reaguju kad Partizanov startni centar primi loptu u reketu, nego samo sačekaju da promaši koš.
Još jedna loša stvar je što nijedan košarkaš Partizana ne igra sada bolje nego na početku sezone. Amerikanci imaju u NBA ligi lep običaj da na kraju prvenstva dodele izuzetno cenjen trofej igraču koji je najviše napredovao tokom sezone (ove godine najveći kandidat za to priznanje je Nikola Jokić). A kome bi u Partizanu trebalo dodeliti takav trofej? Nažalost – nikome! Najbliži mu je Frenk Robinson, kome i nije bilo teško da pokaže više nego na startu, jer je tada bio zaista mnogo loš. Sada je samo loš. Da nije stranac, rekao bih da je solidan. A pošto se od stranca očekuje da prave razliku, za Robinsona je kompliment reći da je manje loš nego što je bio.
Znam, Partizan je imao silnih problema sa povredama i bolestima. Da nije bilo tih pehova sigurno bi tim izgledao neuporedivo bolje. Ali, povrede nisu zaobišle ni druge ekipe. Na primer, ista ta Cedevita. Tokom sezone ključni igrači (Arapović, Babić) bili su povređeni, a najbolji (Amerikanac Pjer Džekson) je, dobivši bolju ponudu, spakovao kofere i jednostavno otišao iz Zagreba. I pored tih malera, i pored toga što Cedevita nema ni deseti deo podrške sa tribina kakvu ima Partizan u Beogradu, pa čak i pored toga što nema skoro nikakvu istoriju u poređenju sa crno-belom, igrači zagrebačkog tima u prvoj utakmici plejofa pokazali su neuporedivo veću želju za pobedom od svog protivnika. E – taj nedostatak ne mogu da oprostim Partizanu! Može protivnik biti individualno kvalitetniji, može šut da im ide kao nekad u vreme Dražena Petrovića, ali i u takvim utakmicama mora pola Partizanovog tima da ispadne sa po pet penala, a svi odreda da završe meč sa krvavim kolenima i dušom u nosu.
Photo: ABA