Vreme leti, ali neke stvari ostaju za nezaborav. I to ne bilo koje. Pamte se u večnosti. A pesak sa obale Atlantika, iz La Korunje, curi unedogled, nepresušno, kroz crveno-beli trofejni sat. I tako već bezmalo četiri decenije… Na ponos srpske ženske košarke!
Tridesetosam godina je prošlo od prve evropske klupske krune u SFRJ. Tačno 29. marta 1979. slavna generacija Zvezdašica je sa finala Kupa evropskih šampionki, iz Španije, prva donela najvredniji trofej u našu nekadašnju državu… u Beograd, na Mali Kalemegdan…
Ostalo je zapisano u istoriji jugoslovenske košarke da je svega šest dana kasnije muški tim sarajevske Bosne u finalu KEŠ savladao tim Emersona (96:93, 4. april 1979. u Grenoblu).
Heroine iz čuvenog ženskog pogona Crvene zvezde su tada ostvarile grandiozni uspeh, koji je u srpskoj klupskoj ženskoj košarci nije nadmašen do danas i ostaće takav do daljeg… Sećamo se da je u Jugoslaviji takav podvig ponovilo samo tuzlansko Jedinstvo, na čelu sa Razijom Mujanović, 22. marta 1989. (pobedom nad Primiđijem u Firenci – 74:70).
A ova priča o crveno-belim damama i njihovom legendarnom učitelju Strahinji Braci Alagiću mogla bi da bude ne samo svedočenje o herojstvu, veštini, kvalitetu, dominaciji, već i o disciplini, posvećenosti, vaspitanju i skromnosti.
O svakoj članici tog šampionskog sastava mogla bi knjiga da se napiše, jer su to specifične ličnosti, igračice neverovatnog stila, šarma i karaktera. Ne mogu da opišem moju sreću i zadovoljstvo kada sam taj elegantni stil prestižne Zvezdine škole (tehnički savršen, a istovremeno i ženstven i ratnički) prepoznala par decenija kasnije u liku i delu jedne Sonje Petrović, sadašnje perjanice našeg zlatnog nacionalnog tima.
Legendarne Zvezdašice su, naravno, danas žene u najboljim godinama, potpuno jednostavne, nepretenciozne, nenametljive. Žive svoje živote sa puno topline, emocija, poštenja i drugarstva, spremne da podrže i posavetuju mlađe, ali su, nezasluženo, ipak, nekako po strani.
Za svaku pohvalu je praksa KSS, koju je uvela potpredsednica Ana Joković, da naše veteranke budu počasne gošće svake značajnije ženske utakmice u Srbiji, a zaslužile su slavne Zvezdašice i još mnogo toga…pa neka im i ostale sportske i državne organizacije ukažu dužnu pažnju.
Neke od njih su imale sreću da sa reprezentacijom osvoje medalje i na taj način zarade nacionalnu sportsku penziju, ali veći deo tog legendarnog tima to nije uspeo, jer nijedna vlast ih nije u tom smislu vrednovala. Učlanile su se u Udruženje osvajača klupske evropske titule, ali za njih sluha nije bilo. Među tim sjajnim osobama ima i nezaposlenih, ali nećete čuti nijednu ružnu reč od njih o nekome, a još manje će se neka od njih tiskati da se ustoliči u neku aktuelnu sportsku instituciju (što je sada opšti trend kod bivših sportista), ili da, kojim slučajem, potegne neke veze…
Jednostavno, bile su i ostale dame i lafice!
Ali, svakako, one i evropska kruna iz La Korunje ne smeju da padnu u zaborav. Verujem da će mlada predsednica ŽKK Crvena zvezda, Nataša Kovačević, za dve godine, kada bude okrugao jubilej (40 godina!), da pronađe način kako da se košarkaška Srbija makar delimično oduži legendama sa Malog Kalemegdana, među kojima je i njena mama Natalija Bacanović.
Ne bih da ponavljam ono što sam već pisala u “Koš magazinu”, iz ličnog ugla, o slavnom triju iz tog tima, kada su jesenas njihovi dresovi u dvorani “Basket siti” podignuti pod krov u znak najveće počasti (Sofija Pekić, Zorica Đurković, Vukica Mitić), ali navešću sada jedan drugi privatan detalj, meni beskrajno važan.
Bila sam pionirka, ali i prvotimka Budućnosti, a još sveže šampionke Evrope došle su u Danilovgrad (dvorana “Morača” je bila u izgradnji) na Kup utakmicu sa nama… Letela sam od sreće i motiva, postigla 10 poena i na tom meču izvadila pozivnicu za mlađe reprezentativne selekcije! O seniorskom timu SFRJ nije da nisam sanjala, ali vraški teško je bilo centrima i krilnim centrima tog doba da uskoče u taj najuži poredak, uslovljen “tektonskim poremećajem” posle otkrivanja Raze Mujanović. I hvala bogu, što se ona pojavila i obeležila čitavu, veoma važnu epohu naše ženske košarke.
I eto, ovo moje malo-veliko, lično podsećanje neka ide u prilog mlađim generacijama, kao smernica za izbor uzora. Doduše, u najnovijoj istoriji to im i nije teško, jer aktuelne evropske šampionke na reprezentativnom nivou i bronzane iz Rija su se, zasluženo i logično nametnule kao najsvetliji primer današnjice.
Da se osvrnemo i na trofejni put Crvene zvezde u sezoni 1978/9. koji ih je doveo do finala KEŠ u La Korunji i pobede nad mađarskom ekipom BSE iz Budimpešte rezultatom 97:62.
Slavna generacija crveno-belih je te takmičarske godine u elitnom evropskom klupskom takmičenju rušila sve pred sobom. Najpre su ubedljivo zauzele prvo mesto u četvrtfinalnoj grupi A, i to sa svih šest pobeda. Savladale su francuski KIK iz Klermon Ferana (77:69 i 97:86), italijanski Sesto San Đovani (69:67 i 86:67) i poljski AZS iz Poznanja (98:71 i 98:84).
Najveće iskušenje za crveno-bele usledilo je u polufinalu protiv izuzetno jake i nezgodne ekipe bugarskog Minjora iz Pernika. U prvom meču u Bugarskoj Minjor je slavio sa 13 poena razlike (79:66). Bio je to jedini poraz Zvezde u celom tom ciklusu Kupa šampionki. Taj kiks nije obeshrabrio izabranice trenera Strahinje Alagića, koje su, posle velike borbe u Beogradu savladale prvakinje Bugarske sa 110:93 i plasirale se u svoje prvo evropsko finale.
Džoker polufinala je bila 16-godišnja Biljana Marković, koja je sjajnom partijom potpuno iznenadila bugarske košarkašice. Imala je Zvezda i olakšavajuću okolnost da te sezone u evropskim takmičenjima nisu igrali klubovi iz SSSR-a, prvenstveno Daugava iz Rige koja je godinama dominirala evropskom scenom, jer su Sovjeti čuvali svoje igračice za pripreme za OI u Moskvi 1980. Ali to ne umanjuje težinu podviga našeg tima. Pokazala je ta generacija kasnije da može da se nosi i sa ekipom iz Rige, čija perjanica je bila gorostasna Uljana Semjonova (214 cm).
U finalu protiv ekipe BSE, Zvezda je blistala i carevala. Izvanrednu igru su pružile Jasmina Milosavljević i Zorica Đurković, koje su uknjižile po 30 poena, samo jedan manje od celog mađarskog tima. Zvezdu nije poremetio ni izlazak Sofije Pekić, koja je u 34. minutu zaradila petu ličnu grešku. Crveno-bele su pred 4.000 gledalaca u La Korunji već na poluvremenu imale visoku prednost (47:28), a na kraju su slavile sa čak 35 poena viška (97:62), što je bila najubedljivija pobeda u svim finalima do tada.
Istorijski uspeh ostvarile su: Biljana Marković, Jasmina Milosavljević, Gordana Vukmirović, Vesna Kovačević, Vukica Mitić, Spomenka Mrđenović, Anđelka Vukmirović, Zorica Đurković, Natalija Bacanović, Sofija Pekić, Jasmina Kalić i Dragana Pandurov. Trener je bio Strahinja Braca Alagić, a njegovi asistenti Petronije Zimonjić i Zoran Kovačić Čivija. Iako nisu putovale na finalni meč u La Korunju, za prvi tim su te sezone bile licencirane i Vesna Delić, Dušica Tuševljaković i Dragica Lečić.

I neka ova imena i starorimski Herkulov svetionik iz La Korunje ostanu simbol najvećeg klupskog uspeha naše kraljice igara u ženskoj konkurenciji, da obasjavaju dalju borbu i trofejni put naših gracija pod obručima.
CRVENA ZVEZDA – BSE 97:62 (47:28)
Dvorana u La Korunji. Gledalaca: oko 4.000.
CRVENA ZVEZDA: Marković 2 (1-0), Milosavljević 30 (9-6), G. Vukmirović, Kovačević 2, Mitić 4, Mrđenović, A. Vukmirović 2 (3-2), Đurković 30 (3-2), Bacanović 12 (2-2), Pekić 15 (7-5), Kalić, Pandurov.
BSE: Gabris, Nađ 4, Bogar 7 (4-3), Fodor 8, Čiraki 13 (3-3), Gajdan, Deaj 8 (9-2), Kasa 9 (3-2), Tarakovač 10 (3-2), Sabo 4.
Photo: Privatna arhiva i KKCZ