Početna DOMAĆA KOŠARKAJelena Milovanović – šampionski nerv kapitena

Jelena Milovanović – šampionski nerv kapitena

od  Božidar Manojlović
45 pregleda

 

Mentalno izuzetno jaka, pravi lider na terenu i van njega, talentovana, radna, nikad ne odustaje, sjajan čovek, velki drug, tu je kad je najteže, ima taj neophodni šampionksi nerv koji se ne uči, ne stiče, već se rađaš s njim, porodica joj je sve, pored Kragujevca, mađarski Šopron joj je druga kuća, obožava društvo, obožava pse… To su samo neki od atributa koje prijatelji i porodica koriste kada opisuju Jelenu Milovanović, ili Jeju kako je najbliži zovu novog kapitena košarkaške reprezentacije Srbije, zvaničnog prvaka Evrope i bronzanu sa Olimpijskih igra u Riju. Jelena je i osvajač šampionske titule u Španiji, jednoj od najjačih evropski liga jer je sa Salamankom pobedila Đironu u finalu plejofa 2:1 i ponela titulu MVP finalne serije. Igrala je briljantno, precizno kao sat, kako bi sama rekla.

Ali, vratićemo se sezoni u Španiji koja je jedna od najuspešnijih klupskih sezona u njenoj, sada već dugoj, košarkaškoj karijeri.

Jelena Milovanović rođena je 28. aprila 1989. u Kragujevcu. Kao mala bila je veoma nestašno dete, puno duha, želje za druženjem, ali je bila i zrelija od svojih drugara i svakako viša. Ta visina joj je i utrla put ka košarci. I, naravno, majka Ljubica, profesionalna košarkašica od koje je i nasledila ljubav ali i gene za ovu igru. Pomalo nespretna i trapava ali vrlo uporna, počela je sa treninzima već sa 6-7 godina. Kada je malo bolje savladala motoriku i trčanje sve je krenulo svojim tokom. Prvi klub je bio, naravno, Šumadija iz Kragujevca. Tu je naučila osnove košarke, ali pošto je brzo napredovala brzo je i prerasla sredinu u kojoj je trenirala. Vrlo mlada, sa 13 godina, odlučila se da napusti kuću i preseli se u Leskovac, u Dubočicu. Njena odlučnost pri ovakvom potezu bi svakako pobedila, ali veliku ulogu su odigrali i roditelji koji su, iako im nije bilo lako, pustili dete sa 13 godina da ode u drugi grad.

Jelena je u Dubočici upoznala trenera Momira Tasića koji je u njoj video sve ono što i treba trener da vidi, sve što Jelena zaista nosi u sebi, i jedna velika karijera je krenula. Nakon Leskovca sjajne partije je pružala i u Vojvodini, Šopronu, Spartaku iz Moskve, Dinamu Kursk i Vašington Mistiksu. Omiljeni klub joj je mađarski Šopron u kome je provela tri prelepe godine, igrala Evroligu, navikla se na ljude, hranu, običaje. A i blizu je kuće. Još odavno je rekla da će se jednom vratiti u taj klub i evo, održala je obećanje. Kao kapiten još uvek najbolje evropske reprezenatcije i prvak španske lige, potpisla je ponovo za Šopron i sledeće sezone gledaćemo je tamo.

Prva je srpska košarkašica koja je igrala FIBA All star meč. Sa 19 godina je dobila poziv za seniorsku reprezentaciju naše zemlje i sa njom, na neki način, i počinje oporavak naše ženske košarke (reprezentativne bar) koji se ovako trijumflno nastavio. Kada je počela da igra na velikim takmičenjima bili smo jednom 13. pa osmi, ali se već tada videlo da se u toj učmaloj ženskoj košarci nešto pozitivno dešava. Posle su stigle i ostale ženske vedete ali je nekako Jelena bila i ostala stub reprezentacije. Sjajno se uklopila sa mlađim igračicama, sa svojom velikom prijateljicom i velikom igračicom Sonjom Petrović i rezultat toga svi znamo. Jelena nije zapostavljala ni školovanje, sprema se za sportskog menadžera, a da li će biti to, ili trener, vreme će pokazati. Velika joj je želja da ima svoju školu košarke i da se tu stvaraju nove Jelene, Sonje, Ane, Dajane i ostale. U budućnosti vidi sebe kao majku dvoje ili troje dece kojima će da posveti svu svoju pažnju. Istu onakvu kakvu su njeni roditelji posvećivali njoj.

Vratimo se na proteklu sjajnu sezonu u Španiji. „Opijena“ velikim uspehom na Olimpijskim igrama u Riju, došla je u divnu zemlju i sjajnu ligu u kojoj je trebalo pokazati zašto je jedna od najboljih u Evropi, a i šire. Period pred sezonu joj je pao baš teško, upravo zbog posledica svog tog „ludila“ u Riju, ali kad je krenula i Evroliga, Jelena je potpuno ušla u ritam.

– Od samog starta postavile smo sebi cilj da osvojimo sve što možemo u Španiji – kaže Jelena Miloanović. –  Klub je slavio 25 godina postojanja, tačnije od boravka u prvoj ligi Španije, pa je to bio odličan trenutak da napravimo nešto veliko. U Evroligi nam je bio cilj da doguramo što dalje možemo. Ekipa je bila jako dobra, prijala mi je, osećala sam se odlično. Doduše, bila sam nešto asocijalna van terena, što baš i nije karakteristično za mene. Vreme sam provodila u stanu čitajući knjige, gledajući serije i filmove, ili u obližnjem parku sa svojim ljubimcem. Grad je mnogo lep, uglavnom studentski, pa vam možda, posle izvesnog vremena, to malo i dosadi, ali je zato klima izuzetna, nije bilo hladno. Kad je krenuo žešći ritam utakmica sve je bilo OK jer sam samo na to i bila skoncentrisana. Sredinom septembra smo igrali Super kup, koji se igra između šampiona lige prethodne sezone i pobednika Kupa Španije, i taj meč smo pobedile i osvojile prvi trofej u sezoni. Evroligu smo sjano krenule. Pobede su se ređale, na domaćem parketu je teško neko mogao da nas dobije. Mislim da smo jedino izgubile od Nadežde Orenburg ali smo prošle u plejof i igrale protiv Fenerbahčea, Izgubile smo u seriji 2;1, ali mislim da smo mogle na F4, da nam je bilo mesto tamo.

– Kup Kraljica smo igrale u februaru, bez većih problema smo stigle do finala gde nas je čekala Đirona – nastavlja Jelena priču za Koš magazin. – Na poluvremnu smo gubile 10 razlike ali smo u nastavku zaigrale mnogo bolje i na kraju zasluženo slavile. To nam je bio drugi trofej u sezoni. Ostalo je bilo još prvenstvo. Imale smo prednost domaćeg parketa u finalu, opet sa Đironom. Prvi meč smo lako rešile u svoju korist sa 20-ak razlike i bile smo toliko dominantne da sam mislila da ne možemo da izgubimo. Ali to je ipak španska liga, a i činilo mi se da niko ne bi voleo da se serija završi sa 2:0, pa je usledio poraz na strani i 1:1 u seriji. Ostalo nam je da na svom parketu, pred fantastičnim navijačima, kakve retko ko ima, osvojimo i taj treći trofej u sezoni. Igrale smo savršeno, pobedile 67:46 i uzele šampionki pehar. Proglašena sam za MVP finalne serije (Jelena je u trećoj utkamici postigla dabl-dabl učinak 20 poena, 10 skokova, 4 asistencije. U celoj finalnoj serji postigla je čak 64 poena – prim.aut).

Sa priznanjem za MVP finalne serije u Španiji

– Iako je klupska sezona bila jedna od najuspešnijih, mnogo sam se uželela kuće i svoje porodice, prijatelja, pa sam Salamanku napustila odmah narednog jutra i tako se, praktično, i oprostila od tog grada i kluba – ispričala nam je u dahu Jelena.

Da, oprostila se od Salamanke i, kao što rekosmo, vratila u svoj omiljeni Šopron, u Mađarsku. Bliže kući. Bliže svojima. Bliže svom gradu. Bliže srcu.

U međuvremnu je, sasvim zasluženo, postala i kapiten reprezentacije Srbije koja je započela pripreme za Evropski šampionat u Češkoj.

Predvođene ovakvom igračicom, ovakvim čovekom i šampionom, naše devojke imaju puno pravo da se nadaju odbrani trona. Ali – još nećemo o tome, mnogo faktora je u igri. Ono što je važno je da su Jelena i ostale devojke opet na okupu i da se vredno pripremaju za veliko takmičenje.

– Ako imaš cilj u glavi, treba da ga slediš i sigurno češ ga i ostvariti – rekla je svojevremeno Jelena Milovanović, koja se i dalje drži tog načela. Sve što je do sada naumila ova sjajna Kragujevčanka, ostvarila je. Neka tako i nastavi. Zajedno sa svojim koleginicama iz reprezentacije. Šampioni uvek ostaju šampioni.

 

 

 

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar