Provodili smo dosta vremena na putovanjima i pripremama. Trenirali smo, igrali utakmice, doručkovali, ručali i večerali zajedno. Postali smo kao neka dalja rodbina, ili najbliže komšije. Dešavalo se mnogo toga, ali kao što pesma kaže: “Pamtim samo lepe stvari”.
Za vreme ručka u hotelskim restoranima na stolu je obavezno prisutno više slanika, od kojih je svaki uredno zatvoren poklopcem. Ti poklopci se lako otvaraju odvijanjem. I dok posedamo kelneri već otvaraju neizbežne kisele vode, a mi neprimetno odvijamo poklopce sa slanika. Prvo nam se servira supa i normalno odmah čuješ nekog od nas: “Supa nije uopšte slana!” Članovi uprave istresaju svu so iz slanika zajedno sa poklopcima u tanjire. Kad igrači dodaju slanik jedan drugom samo čuješ opomenu: “Zipa” (pazi) minirano”.
Uvek smo tesno sarađivali sa konobarima i šefom sale. Imali smo svoje lozinke i šifre. Pod stare dane igrači sebi dopuštaju neke stvari što im je u mlađem igračkem dobu bilo nezamislivo. Ali ako razložno objasnim, mislim da će i najzlonamerniji razumeti ispravno. Ako imam dvadeset sedam ili više godina, ako sam oženjen i imam decu i ako svakog dana uz ručak kod kuće popijem čašu crnog vina, što je dokazano dobro za cirkulaciju, zašto onda da ne popijem čašu vina i kada sam na ručku kao igrač u timu. Da se razumemo odmah. Kao trener to ne dopuštam, ali ovo je igračko razmišljanje. Tako smo imali lozinku za crno vino “sok od borovnice”.
Desilo se da je u timu bila nekolicina nas starijih igrača. Kako sednemo da ručamo konobar nas pita šta ćemo od sokova. Klinci uzimaju breskve, kajsije, narandže, a mi matori svi po borovnicu, koja se crni u čaši što nam kelner donosi. Jedan stariji igrač je došao trećeg dana priprema i nije znao za “borovnicu”. Kada ga je kelner upitao šta će da popije rekao je: “Daj i meni tu borovnicu”. Konobar je doneo “borovnicu”, naš drugar je otpio gutljaj i samo viknuo: “Pa, ovo je vino.” Trener nas je taj dan “ubio” sa kondicijom na večernjem treningu.
Neke davne godine sam imao čast i sreću da nastupam za reprezentaciju Jugoslavije na Univerzijadi. Pripreme smo imali na Ohridskom jezeru. Treneri su nam bili Dragoljub Pljakić i Matan Rimac, a vođa puta Jože, koga smo zvali “Neizvesni Joško”. Zašto neizvesni ? PriIikom polaska za Ohrid, kada je bilo sasvim izvesno da ćemo zbog kvara na autobusu kasniti, Jože je izvalio: ”Momci, krajnje je neizvesno da ćemo na vreme stići u Ohrid.” Mnogo je dugačko bilo da ga zovemo Krajnje Neizvesni Joško, pa smo skratili u Neizvesni Joško.
I na Ohridu je dobro funkcionisala “konobarska” veza. Pili smo votku sa koka kolom. Bilo je dovoljno reći konobaru: “Jednu blombiranu.” I konobar bi doneo flašicu koka kole u koju je sipana vodka. Iz flašice je bezazleno virila slamka. Desilo se da smo za stolom posle večere sedeli, nas šest starijih igrača i tada klinac Aca Petrović, kasnije poznati Aca “Trica”. Poručili smo kao što je red šest blombiranih i jednu običnu. Dok smo čekali da nam konobar donese piće za naš sto je seo trener Rimac. Ubrzo je konobar doneo našu porudžbinu i u momentu kada je spustio sedam koka kola na sto mi smo počeli da se smejuljimo. Trener je pogledao u nas, pa u piće na stolu i uzeo jednu flašicu. Otpio je gutljaj, pogledao nas i rekao: “Šta je smešno?”. Onda je nastao urnebes. Smejali smo se ludački. Trener je uzeo da proba baš onu flašu koka kole bez votke!. Što bi rekli – kad te krene, onda te krene. Imao je 14% verovatnoće da uzme čistu koka kolu, i 86% za blombiranu. Normalno je da smo treneru Rimcu objasnili zašto smo se smejali. Rimac je kao pravi džentlmen prihvatio to kao uspelu šalu.
“Neizvesni” Joško je imao izvesno klempave uši. Nismo to konstatovali do momenta kada smo seli da večeramo. Joško je seo u vrh stola. Naš drugar, koji je zakasnio na večeru tačno je prilikom ulaska u restoran išao u pravcu vođe puta. Samo je glasno rekao: “Divi ga što mai šiu” (šatrovački – Vidi ga što ima uši). Mi smo se svi okrenuli u Joškovom pravcu i počeli da se smejemo. Ovi iz uprave su nas pitali šta je naš saigrač rekao, ali smo im objasnili da je to bio neki glupi štos.
Za svakim ručkom ili večerom smo “prozivali“ Joška. Neko od nas starijih igrača bi na primer podigao korpicu hleba sa stola i upitao: “ Hoće li još ko hleba? (u smislu – hoće li još neko hleba). Ili – hoće li još ko salate? Hoće li još ko voća?” I svaki put je “neizvesni“ Joško izvesno odgovarao: “ Neće Joško.” Ja sam prestao sa “prozivkom” trećeg dana. Bilo mi je više neprijatno da čovek tri dana ne kapira zajebanciju. Ovi drugi su nastavili do kraja priprema.
(Odlomak iz knjige Zorana Prelevića : „Vozdovački – Radnički”)
Photo: Privatni album