Čitam u našim novinama i na portalima da Andrea Trinkijeri, trenera Partizana, (ne)ostaje na klupi „crno-belih“ i za narednu sezonu. Odavde iz Milana neću moći da pomognem u razjašnjavanju te dileme, ali verujem da će kompilacija dva intervjua koje je poslednjih dana dao italijanskim medijima biti zanimljio štivo i za čitaoce Koš magazina. Što se ostanka tiče, nije rekao decidirano ni da ostaje, ali takođe ni da odlazi. Sve što sam u vezi sa ugovorom našao staje u jednu rečenicu:
– O mom ugovoru, odnosno dokle traje, odlučuje virus korona…
Intervjue je dao za sportski list „Tutto sport“ i portal „Better basketball“, možda i za još neki medij ali ja sam video ova dva.
– U Kremoni sam, sa porodicom. Ovde je od virusa umrlo više od hiljadu ljudi… Čekam da se uskoro vratim u Beograd i nastavimo tamo gde smo stali – rekao je Trinkijeri.
O sezoni do prekida i eventualnom nastavku Trinkieri je rekao:
– Žao mi je što smo zaustavljeni višom silom u trenutku kada smo bili lideri u ABA ligi i tim sa najboljim bilansom u Evrokupu. Već smo osvojili Kup Srbije, tako da je sezona imala lepu perspektivu da bude veoma uspešna. Ne znam kako će izgledati nastavak sezone, to neće biti isti timovi.
Trinkijeri se osvrnuo i na njegov dolazak u Srbiju:
– Srbija je poznati izvoznik igrača i trenera, a ja sam išao u „kontra smeru“. Mnogima je moja odluka da dođem u Beograd izgledala kao ludost, možda je i bila, ali nijednog trenutka nisam se pokajao. Sjajno sam primljen i veoma sam ponosan na činjenicu da sam prvi strani trener Partizana od osnivaja 1946. Osećam se kao kod kuće, vidim i osećam poštovanje oko sebe.
Pitali su ga šta to posebno ima Partizan. Rekao je:
– Veliku, bogatu istoriju. To je klub koji je, van NCAA, dao najviše igrača za NBA. Zašto? Zato što ima tradiciju, što veruje u mlade igrače, što im daje šansu, što se rezultati ne traži danas, nego su svi spremni da čekaju.
Na temu šta to imaju srpski igrači što nemaju italijanski, Trinkijeri je odgovorio:
– Razliku ne prave ni igrači, ni treneri, nego karakter, mentalitet. Imaju veliku želju, ogromnu motivaciju bez granica, stalnu glad za napretkom, za pobedama. Mladi dobijaju šansu, igraju protiv starijih i stiču iskustvo. Ambicije idu do egoizma. Svi su spremni da, ako je potrebno, izgube devet utakmica da bi dobili desetu, najvažniju. Ima malo i genetike, u Srbiji su ljudi visoki, to se vidi svakodnevno na ulici.
Italijanski stručnjak nije optimist kada je u pitanju budućnost naše košarke:
– Srbija je još uvek veoma dobra jer ima dobru generaciju, ali biće problema kad ona ode.
Na primedbu da je ove sezone Partizan afimisao dva mlada igrača, Jaramaza i Trifunovića, Trinkijeri je rekao:
– Nisam rekao da nema talenata, nego da ih je manje. Jaramaz je dosta lutao, menjao klubove, ali smo se nekako našli. Kao da se „resetovao“ i u 24. godini krenuo od nule. Trifunović je imao peh da se zbog očevog posla dosta seli, ne samo iz grada u grad nego je menjao i države. To je usporilo njegov napredak, ali je dočekao svoju šansu i ide linijom uspeha. Drago mi je ako sam mu u tome pomogao.
Popularni stručnjak ima zanimljivo viđenje košarke:
– To je plivaje sa ajkulama! Moraš da budeš brži, spretniji, skočniji… I strpljenje. Nema rezultata preko noći.
Smatra da će posle krize izazvane virusom budžeti klubova biti smanjeni što će doneti prednost onima koji više stvaraju nego što kupuju. Rekao je takođe da ne postavlja kratkoročne ciljeve, priznaje da „voli da sanja“, da „ne voli da odustaje“ a za sledeći korak u karijeri – „konsultovaće porodicu“.
Photo: Printscreen