CSKA – Laboral Kuća. Zvučalo je to dosta primamljivo – direktan obračun lidera strahovito jake evroligaške Grupe F. Prema bombastičnim najavama, moskovski sudar starih znanaca trebalo je da bude poslastica 11. kola Top 16 faze. Ništa od toga… Ko je očekivao neizvjesnu borbu rivala za čelnu poziciju, halu Megasport prošlog četvrtka je napustio razočaran. CSKA je upisao još jednu rutinsku pobjedu i faktički oduzeo nadu gostima iz Vitorije da mogu do samog vrha. Pored novih bodova ekipa Dimitrisa Itudisa je došla i do prednosti u međusobnim susretima (na minus 10 iz Baskije armejci su odgovorili s 12 poena viška na svom parketu), pa će sačuvati prvo mjesto čak i ako završi ovu etapu takmičenja s identičnim skorom kao Laboral Kuća.

Putevi dviju ekipa u najelitnijem evropskom takmičenju ukrštaju se često, a glavni grad Rusije polako postaje uklet za Baskijce – prošle nedjelje izgubili su devetu uzastopnu utakmicu na bunjištu armejaca. Posljednji put gosti su u Moskvi slavili prije skoro 11 godina kad je tadašnja Taukeramika u polufinalu Evrolige šokirala domaćina završnog turnira. U okršaju za titulu puleni Duška Ivanovića te godine su ipak ostali “kratki” – u prošaranoj žutim dvorani sportskog kompleksa “Olimpijskij” Makabi je imao ogromnu podršku svojih navijača, a trofej je otišao u Tel Aviv. Od tada pa sve do danas ekipa sa sjevera Španije po tradiciji mijenja sponzore i imena, ali iz Moskve redovno odlazi pognute glave.

Pristalice crveno-plavih kao da su predosjetile da od divovske borbe neće biti ništa – svaka četvrta stolica bila je prazna, na tribinama tek nešto više od 9 hiljada ljudi. Ko je ipak došao nije se pokajao. Izuzetno šuterski raspoložen, CSKA je iskontrolisao utakmicu od početka do kraja. Rezultatski egal u prvoj četvrtini bio je kratkotrajan, a do završetka meča Rusi nisu ispuštali solidnu prednost, dozvolivši protivniku da par puta priđe na 7 poena zaostatka.

De Kolo i Teodosić su još jednom dokazali zbog čega su trenutno najbolji bekovski par Evrope, hladnokrvni Higins je salvom trojki lomio protivnika, Hajns po navici razgrtao rivale u reketu, a Frilend, bez obzira na skroman poenterski učinak, obavio ogroman posao u skoku i odigrao solidnu odbranu na Burusisu, trenutno drugom najkorisnijem igraču sezone koji gleda u leđa samo De Kolou.

Sigurno ste primijetili da su sve pobrojane vedete CSKA stranci od kojih se i očekuju vrhunske partije. Ja bih, međutim, iskoristio priliku da napišem nekoliko redova o dvojici ruskih momaka koji daju značajan doprinos uspjesima armejaca. Krilni centar Andrej Voroncevič polako diže formu, u tragičnom porazu crveno-plavih protiv Barselone odigrao je 41 minut praktično bez greške, a protiv ekipe iz Baskije pružio jednu od svojih najboljih evroligaških partija. Teodosićev vršnjak je u maniru iskusnog rutinera pogađao važne šuteve, asistirao saigračima, kupio lopte u skoku i “krađama” presijecao napade gostiju.

Sredinom jula napuniće 29 godina, ovo mu je već deseta uzastopna evroligaška sezona, a s armejcima je osvojio i titulu prvaka Evrope 2008. u epizodnoj ulozi kod Etorea Mesine. Interesantno je da mu je najveće povjerenje svojevremeno ukazao Duško Vujošević. U klupsku sezonu 2010/11 tada 23-godišnji Sibirac iz Omska je ušao nakon odličnih igara u ruskoj reprezentaciji na SP u Turskoj (prvi skakač i treći strijelac “zbornaje” koju je na putu ka medalji u četvrtfinalu zaustavio budući šampion, selekcija SAD predvođena Durentom, Rouzom i Vestbrukom), a crnogorski stručnjak mu je praktično udvostručio minutažu u odnosu na prethodnu sezonu. Tokom svog kratkotrajnog boravka u Moskvi, Vujošević je više puta apostrofirao da vjeruje u Voronceviča i godinu dana mlađeg Alekseja Šveda, a vrijeme je pokazalo da nije pogriješio. Andrej je s Rusijom 2011. osvojio bronzu na EP u Litvaniji, a prošlu sezonu krunisao titulom najkorisnijeg igrača plejofa Lige VTB. Prije četiri godine propustio je šansu da kolekciju medalja popuni olimpijskom bronzom. Zvanična verzija – povreda leđa. Nezvanična – pokušaj da se otisne preko okeana i potpiše ugovor s Oklahomom. Na poziv NBA kluba boravio je u Americi, ali ponudu Tandera nije dočekao, pa se vratio kući. Bila je to pravilna odluka, sa vremenom je postao jedan od stubova moskovske ekipe, a sigurno je da ima još dosta toga da pruži i u dresu nacionalne selekcije – nakon oproštaja Viktora Hrjape od reprezentacije Rusija danas nema boljeg krilnog centra.

Jedan od onih koji će mu pomagati u nastojanju da “zbornaja” povrati renome selekcije koja pripada kremu svjetske košarke je Nikita Kurbanov. Rusi su 2005. godine u podmoskovskom gradiću Čehovu trijumfovali na Evropskom prvenstvu za igrače mlađe od 20 godina, a MVP šampionata je bio upravo ovaj momak, rođen 5. oktobra 1986. u Moskvi. Puleni Jevgenija Pašutina tad su u polufinalu savladali vrlo jaku reprezentaciju Srbije i Crne Gore (boje bivše države branili su Tripković, Peković, Luka Bogdanović, Tadija Dragićević, Veličković, Micov…), a u borbi za zlato slavili protiv Litvanaca u čijim su redovima stasavali budući asovi, danas aktuelni vicešampioni Evrope Mačijulis, Kalnietis i Sejbutis.

Mnogobrojni skauti tad su proricali blistavu budućnost Kurbanovu, ali je njegova karijera u seniorskoj konkurenciji pretežno išla krivudavom putanjom. U biografiji ima upisan epohalni trijumf s CSKA iz 2006. godine kad su Moskovljani u Pragu osvojili prvu evropsku titulu nakon 35-godišnje pauze. Već tada je, međutim, bilo jasno da će mlađani krilni napadač u prejakoj konkurenciji teško dočekati veću šansu, pa je afirmaciju tražio na pozajmicama u Kazanju i Sankt Peterburgu. U CSKA se vratio 2009. i ostao u klubu tri sezone nakon čega je mijenjao adrese kao maramice – opet je obukao dres peterburškog Spartaka, zatim je uslijedila nova epizoda u UNIKS-u, da bi prošlu sezonu proveo u krasnodarskoj Lokomotivi…

Ljetos se vratio u staro jato i stiče se utisak da bi mu treće poglavlje u redovima armejaca moglo donijeti i potpunu afirmaciju – na pragu tridesete Kurbanov je zreo za veću ulogu, pun je samopouzdanja, voli kontakt igru, ne libi se da prodre u reket i rado preuzma odgovornost. Kako to izgleda u praksi mogli su  se uvjeriti prije mjesec dana gosti iz Pireja – u prvoj četvrtini Nikita je nemilice punio koš Olimpijakosa, pomogao CSKA da stvori razliku, a u neizvjesnoj završnici, kad su Grci prišli na pet poena, leđima ugurao Spanulisa u reket, okrenuo se i hladnokrvno “bez koske” pogodio klasičan “fejdavej” šut kog se ni Dirk Novicki  ne bi postidio. Pored terena, uhvaćen kamerom u krupnom planu, nekadašnji gazda CSKA, a sada vlasnik Bruklin Netsa Mihail Prohorov, samo je zavrtio glavom i ispratio potez aplauzom. U sljedećem kolu, protiv Himkija, Kurbanov je imao fenomenalno šutersko veče (7-8 iz igre), ali i stizao da skače, asistira i “krade”. Protiv Laborala se nije mnogo naigrao, ali je u uvertiri meča imao dvominutnu sekvencu koja mu je bila dovoljna da uknjiži pas, skine par lopti s obruča i poentira. Veliki dio zasluga za solidna izdanja Kurbanova pripada Itudisu koji mu ukazuje povjerenje i ohrabruje ga kada ne ide. U dosadašnjem toku sezone Nikita je najbolji skakač CSKA u oba takmičenja i armejac koji je proveo najviše minuta na parketu u Ligi VTB. Posljednja činjenica je itekako važna ako pogledate pretrpani kalendar Moskovljana – uključujući pripremni period ekipa će do kraja sezone da odigra preko 80 utakmica i borci poput Kurbanova (do sada nije propustio nijednu od 48 zvaničnih utakmica na dva fronta) rade veliki posao kad treba rasteretiti lidere i dati im predah. Ako CSKA ove godine konačno dođe do dugoočekivane sedme evropske titule, Andrej i Nikita će po drugi put prigrliti najprestižniji klupski trofej. Ovaj put, međutim, to neće biti golobradi vojnici Mesinine armije, već stasali, iskusni Itudisovi oficiri.

Photo: Euroleague, CSKA, YouTube