

Dok gotovo ceo košarkaški svet u Americi traži igrače kao garanciju za kvalitet, jedan evropski velikan ne može se baš pohvaliti dobrim iskustvom sa američkim košarkašima. Reč je o Barseloni koja je u poslednjoj deceniji imala čak 19 Amerikanaca, od kojih su samo Pit Majkel i Bred Oleson ostavili neki dublji trag i opravdali očekivanja. Obojica su ostala 4 sezone, a od pomenute devetnaestorice čak njih 13 su dres Barselone nosili samo po jednu sezonu.
Evo pregleda i učinka tih 19 Amerikanaca u poslednjoj deceniji:
Sezona Utakmice Poeni Skok/Asist.
Brojke govore same za sebe. Bilo je slučajnih prolaznika, igrača koji su jedva mogli da dobiju prelaznu ocenu, i nekoliko koji bi se nekako, po školskom kriterijumu, dovukli do “dobar 3+”. Naravno, nisu krivi igrači nego oni koji su ih dovodili – sportski direktori i treneri koji su se poslednjih godina često menjali.
Praveći ovaj spisak uhvatih sebe da se nekolicine pomenutih i ne sećam iako sam u poslednjoj deceniji, kao i u prethodne dve, bio prilično redovan u dvorani “Blaugrana”.
Kad bi mene neko pitao, a verujem da bi de složio i najveći deo navijača Barselone, rekao bih da je najbolji Amerikanac u istoriji Barselone bio centar Odi Noris. Igrao je od 1987. do 1993, na 184 utakmice ostvario je prosek od 14,2 poena i 7,6 skokova. Često je bio povređen, ali je ostavio dubok trag. I danas, kad se pojavi u dvorani Barselone, a spiker obavesti navijače da je on prisutan, razlegne se dug aplauz. Publika ne zaboravlja velikane, kao što ne pamti prolaznike.
Kori Hingins i Brendon Dejvis će sami odlučiti u kojoj kategoriji žele da budu.
Photo: barcelona