Ono o čemu se proteklih nedjelja uveliko šuškalo u kuloarima, sada je i ozvaničeno: Sergej Bazarevič je naslijedio Jevgenija Pašutina na mjestu selektora muške reprezentacije Rusije. Izbor čelnika Košarkaške federacije Rusije teško da je iznenadio poznavaoce igre pod obručima – stručni savjet je predložio kandidature Bazareviča, Vasilija Karasjova i Italijana Andree Trinkjerija, a izvršni komitet odlučio da posao opet povjeri domaćem stručnjaku. Obzirom da je Karasjov već bio na čelu reprezentacije (njegov angažman je kulminirao katastrofom Rusa na EP 2013. u Sloveniji), dolazak Bazareviča na klupu “zbornaje” bio je faktički neminovan.

“Svi kandidati koje je predlozio stručni savjet su zaslužili određenu pažnju, ali mi moramo da pružimo šansu ruskim stručnjacima. Smatram da je Sergej Bazarevič zaslužio da bude selektor”, prokomentarisao je odluku prvi čovjek ruske košarke Andrej Kirilenko. “Uz dužno poštovanje prema ostalim ruskim trenerima, trenutno se naziru trojica reprezentativnog kalibra: Jevgenij Pašutin, Vasilij Karasjov i Bazarevič. Prva dvojica su već bili selektori, sada pružamo šansu trećem. Po ovom pitanju svi smo bili na istoj talasnoj dužini i daćemo podršku novom selektoru koristeći sve raspoložive resurse. Smatramo da on može da napravi korak naprijed i donese reprezentaciji nešto novo”.

Ovdje treba dodati da je šef stručnog štaba italijanskog Kantua i ranije bio “na radaru” čelnika saveza, ali su posao dobijali drugi. Ovog puta krug se zatvorio – Bazarevič nikada nije krio da želi da sjedne na klupu “zbornaje” i evo, na nešto manje od dva mjeseca  uoči 51. rođendana, ta želja mu je ispunjena. Radosna vijest zatekla ga je u Krasnojarsku nekoliko sati prije početka utakmice protiv Jeniseja u Evrokupu.

“Danas imam utakmicu i skoncentrisan sam na nju, ali emocije su, naravno, pozitivne. Znam da selektorska funkcija nosi veliku odgovornost i daću sve od sebe da reprezentacija bilježi uspjehe”, prenosi izjavu novopečenog selektora novinska agencija R-Sport. Emocije su možda bile i prejake – nakon rezultatske “klackalice” u ranoj fazi meča Sibirci su početkom druge četvrtine prešli u vođstvo koje nisu ispuštali do kraja i upisali pobjedu 94-91.

Uz novu funkciju, Bazarevič je dobio i selekciju koja je na dva posljednja evropska šampionata doživjela dva teška debakla, nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Španiji, prvi put u 12 godina propušta Olimpijske igre, a učešće na Evrobasketu 2017. moraće da izbori kroz septembarske kvalifikacije. U timu više nema trija iskusnih vedeta – Kirilenko je na čelu saveza, a Hrjapa i Kaun i dalje loptaju, ali su reprezentaciji rekli zbogom. U takvoj situaciji svako drugi bi zaključio da je čaša do pola prazna (ako ne i više od pola), međutim, Bazarevič nije “svako drugi”.

Temperamentni stručnjak koji voli izazove i teške zadatke sigurno će poslu dati cijelog sebe i pokušati da vrati ruskoj košarci barem djelić renomea koji je izgubljen nakon završetka “Blatove ere”. Bazarevič nikada nije bježao od odgovornosti, a maksimalna posvećenost profesiji i neugasivi entuzijazam njegove su vizit karte još iz igračkih dana. Lideri su se povukli, ali materijala za velika djela ima napretek: Mozgov, Šved, Voroncevič, Fridzon, Antonov, Karasjov, Kulagin, Zubkov, potpomognuti nesalomivim Sergejem Monjom (od 2003. nije propustio nijedno veliko takmičenje na kom je učestvovala “zbornaja”!), predvodnici su novog talasa ruske košarke i momci za visoke domete.

Stvaranje nove reprezentacije već počinje – Bazarevič će uskoro formirati stručni štab, a u petak Rusi će saznati imena rivala u kvalifikacionoj grupi za plasman na Evrobasket 2017. U najjačem sastavu Rusija će bez ikakve sumnje da se “prošeta” kroz kvalifikacije i uključi se u borbu za visok plasman na prvenstvu kontinenta. Mnogo toga će zavisiti od timske “hemije” koju Bazarevič itekako dobro umije da stvori. Zagovornik ideje da igrač može mnogo više, pa čak i preko granica sopstvenih mogućnosti ako osjeti podršku i zaštitu trenera, ovaj maksimalista svoju trenersku filozofiju gradi na tezi da svako zaslužuje šansu, a za osudu su samo suv dres na kraju utakmice i predaja prije finalne sirene.

“Džon Vuden je jednom prilikom rekao: ‘Kad ekipa nakon utakmice izlazi iz svlačionice, ne smije da bude jasno ko je dobio, a ko izgubio’. Takav pristup sam uvijek pokušavao da njegujem kod svojih pulena. Možda smo zbog toga u Dinamu često i postizali mnogo uprkos činjenici da nismo imali najjači sastav. Treba učiniti sve za pobjedu i ako igraš na granici svojih mogućnosti, već si pobijedio samog sebe. Bliska mi je takva filozofija”, izjavio je Bazarevič u julu 2011. prilikom povratka na funkciju šefa stručnog štaba Krasnih krila iz Samare.

Novi kormilar “zbornaje” rođen je u Moskvi 16. marta 1965. u sportskoj porodici: оtac Valerijan bio je vrstan mačevalac, a kasnije i generalni sekretar nacionalne federacije mačevanja, majka – istaknuta sovjetska košarkašica Ljudmila Bazarevič (djevojačko Kukanova), dvostruka šampionka svijeta, najbolja igračica SP 1974. i petostruka prvakinja Evrope s reprezentacijom SSSR. Majčin “košarkaški gen” je očito prevagnuo, a prve korake s loptom Serjoža je pravio u manjim moskovskim klubovima da bi zatim uslijedio meteorski uzlet u redovima CSKA – petnaestogodišnji dječarac se probio u drugu postavu “armejaca”! Dalji napredak je išao teže – organizator igre prvog sastava Moskovljana u to vrijeme bio je Stanislav Jerjomin, nezamjenjivi plej “zbornaje”, igrač koji je vrlo rijetko gledao prema košu i primarno bio posvećen proigravanju saigrača. Stil igre Bazareviča je bio dosta moderniji, s akcentom na individualizam, prodore u reket i šut spolja, što se u velikoj mjeri kosilo s opšteprihvaćenim poimanjem funkcija plejmejkera u SSSR (taj stereoptip 1981. na Evrobasketu u Čehoslovačkoj razbio je u paramparčad Letonac Valdis Valters, tajno oružje Aleksandra Gomeljskog i MVP prvenstva, čovjek “izvađen iz fijoke” da napravi dar-mar što mu je u punoj mjeri i pošlo za rukom). Bazarevič nije odustajao i na kraju je prešao u komšiluk – u moskovskom Dinamu dobio je slobodu kreacije na terenu i afirmisao se kao igrač reprezentativnog kalibra. Nastupe u nacionalnoj selekciji krunisao je srebrnim medaljama sa svjetskih prvenstava 1990. i 1994. godine i Evrobasketa 1993. u Njemačkoj. U zadnjem napadu finala protiv Nijemaca na EP šut za pobjedu i zlato Rusi su povjerili Gorinu koji je promašio. Bazarevič, kao i uvijek bez dlake na jeziku i spreman da preuzme odgovornost, kasnije je izjavio: “Da sam ja dobio loptu, pogodio bih i postao MVP!”

Dugokosi brkajlija ostaće upamćen i kao prvi Rus u NBA (tačno je da je prvi bio Tom Mešeri, ali o tome u priči o njemu koju pripremamo), mada je Serjožina epizoda u dresu Atlanta Hoksa trajala prekratko – svega 10 utakmica u sezoni 1994/95. Na Svjetskom prvenstvu u Torontu 1994. Rusi su osvojili srebro, bolji od „zbornaje” bio je samo američki Dream Team 2 s Vilkinsom, O’Nilom, Kempom i društvom. Odlične igre prodornog plejmejkera koji je lako mogao da odigra i “dvojku” (na kraju šampionata Bazarevič je izabran u prvu petorku turnira) nisu promakle rodonačelnicima košarke. Uslijedio je poziv iz Atlante koju je tada trenirao legendarni Leni Vilkens. Konkurencija je, međutim, bila prejaka – Muki Blejlok je bio neprikosnoven na pleju, a Stiv Smit na poziciji beka šutera – i Bazarevič nikada nije dobio pravu šansu. Svoj kratkotrajni izlet u najjaču ligu svijeta kasnije je jednom ruskom novinaru objasnio ovako: “Tokom Svjetskog prvenstva sam razgovarao s Donom Nelsonom, tadašnjim trenerom Golden Stejt Voriorsa. Pao je dogovor da pređem u Voriorse, ali sam pred početak šampionata u Torontu već bio potpisao ugovor s jednim klubom iz Italije. Golden Stejt nije želio da otkupi ugovor, Atlanta jeste. Ni zbog čega ne žalim, ali sve je moglo da ispadne drugačije. Trener nije računao na mene. Na SP je bio generalni menadžer Atlante i odluka o mom angažmanu je više bila njegova, nego trenerska. Vilkensu je bio potreban centar, a ne plejmejker. Pored toga, nije mi odgovarao ni stil igre Hoksa. Eh, kamo sreće da sam završio u Zapadnoj konferenciji, ne sumnjam da bih se tamo uklopio u bilo koji tim“.

Upravo taj, “zapadni” stil igre – brz, lepršav, prodoran, sa mnogo trčanja, kontri i trojki, Bazarevič je nastavio da njeguje i kao trener. Počeo je 2001. u svom Dinamu i kao igrač-trener ekspresno uveo Moskovljane iz druge lige u elitu. Nije se libio da trenira ”male” timove, uporno dokazujući da iz svake ekipe umije da izvuče maksimum. Sa skromnim budžetom Krasnih krila osvojio je Evročelendž FIBA i dva puta Kup Rusije. U proljeće 2008. nakon odlaska Svetislava Pešića iz moskovskog Dinama preuzeo je ekipu i s pete pozicije u regularnom dijelu prvenstva Rusije neočekivano osvojio bronzu. Zli jezici vole pomenuti da je na prvom velikom trenerskom ispitu pao – u krasnodarskoj Lokomotivi Kubanj pretprošle godine je imao ekipu za najviši domet i zadatak da vrati “željezničare” u Evroligu. Crveno-zeleni su ispisali istoriju rekordnom serijom od 19 uzastopnih pobjeda u Evrokupu u jednoj sezoni, ali onda su na svom terenu poklekli protiv UNIKS-a u četvrtfinalu. Snove o Evroligi definitivno je raspršio poraz od Himkija u polufinalu Lige VTB, pa je po završetku sezone saradnja s Bazarevičem prekinuta.

Šta ga čeka u reprezentaciji? Veliki izazov i dosta rada. S obje noge na zemlji, Bazarevič je itekako svjestan da u sastavu nema hladnokrvnog “ubicu” i velemajstora završnica kakav je Spanulis, njegovi plejmejkeri ne nose nadimke Teo i Ćaćo, a glavna ruska NBA zvijezda ima dosta skromniju biografiju od Tonija Parkera i braće Gasol. To ga, međutim, nimalo neće omesti da zasuče rukave, okupi svoje momke i na prvom treningu im kaže da su najbolji na svijetu. Vjerovaće u njih i tražiti nemoguće. A zar biste i očekivali nešto drugo od čovjeka koji je bio u prvoj petorci svijeta s O’Nilom, Kempom, Redžijem Milerom i Rađom? Oni koji ga dobro znaju sigurno ne bi.

Photo: Privatna arhiva, YouTube