![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2023\/05\/koki-120523-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":100939},"full":{"0":"2023\/05\/koki-120523.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2023\/05\/koki-120523.jpg"}})
Blaž Kotarac: Moja škola “Vladislav Ribnikar”
- May 12, 2023
- 0 comments
- Blaž Kotarac
- Posted in Blog
Davno je rečeno… Život piše romane!
Šta reći, već da je ovaj naš nasušni život, od danas do sutra, čudo jedno. Nekom daje, nekom uzima, nekog raduje, a opet nekog žalosti, a čovjek ništa ne može, kako mu je suđeno tako će mu i biti…
Osjećam se tužno, pretužno, zbog nezabeležene tragedije koja se dogodila u našoj, mogu slobodno reči, mojoj OŠ ,,Vladislav Ribnikar“.
Na veliku žalost, u našoj školi ,,V. Ribnikar“ dogodila se neviđena tragedija koju je izazvao njen učenik, pucajući iz očevog pištolja, smišljeno i namjenski kako je i želeo i pripremio, na školsko osoblje, domara, nastavnike, na svoje drugare – učenike iz zajedničkih školskih klupa. Veliki broj poginulih i ranjenih proizveo je veliku žal, nemerljivu bol, posebno porodicama nastradalih, a i svih nas, tugu, bez riječi sam… Užasno!
Odrastao sam na banjalučkom, usijanom i vrućem asfaltu, školovao se i ,,sportovao“ što na periferiji grada, na Hisetima kraj Vrbasa, što u samom, strogom centru. U tom đačkom periodu doživio sam, vidjeo, osjetio, pa i upamtio poneku neprijatnu situaciju – događaj iz škole ili ulice. Bilo je i ponekih tuča, uličnog ,,ratovanja“ – „šaketiranja“ (ponekad i malo jačih, krvavijih), koje su primjenjivali stariji drugari – tzv. mangupska ,,raja“. Sledile su zaslužena kažnjavanja, određena i izvršena od školskih ili nadležnih, državnih organa. Ma, znalo se među nama u to vrijeme ,,ko pije, a ko vodu nosi“. I na tome se uglavnom i završavala priča.
Kad je došlo vrijeme za fakultet, relativno mlad, otišao sam na studiranje i ,,sportovanje“ košarkom, i nastavio življenje punim plućima života koji je tad bio dominantan u glavnom gradu, u Beogradu. Osim toga sport, a kasnije i posao, omogućili su mi boravak po mnogim svjetskim gradovima i državama. Tek tu je bilo je svašta i svega za vidjeti, doživjeti, preživjeti i ostati normalan!
Sticajem okolnosti, sedamdesetih godina sam se oženio, formirao porodicu i nastanio u centru grada, u neposrednoj blizini, na stotinjak metara, od OŠ ,,Vladislav Ribnikar“, i u njenoj blizini, dječijeg vrtića – obdaništa ,,Biser“, Treće gimnazije, a malo dalje i Pete gimnazije.
Jednostavno rečeno, od početka osamdesetih godina ove ustanove su bile i ostale, do dana današnjeg, dio svakidašnjeg života – ,,životarenja“ i mog i moje porodice. A kako i ne bi kad su mi djeca, i sin i kćerka, pohađali i prošli svaku od njihovih stepenica, u kontinuitetu (desetak i više razreda u nizu!). Tu su stekli, u njima, odlično znanje, preduslov za dalje školovanje, fakultetsko obrazovanje. Mi roditelji, zajedno smo sa vaspitačima u vrtiću ,,Biser“ nastavnicima i profesorima u OŠ “V.Ribnikar” (razredna učiteljica Milka, učitelj Miroslav) i gimnaziji, rešavali povremene probleme nastajale kao posledice bilo većih, ili manjih đačkih, mladalačkih nesporazuma ili nesuglasica i sl.
Uvjeren sam da smo ih odgojili dobro i uspešno, i uputili ih u dalja življenja i preživljavanja u ova surova vremena!
Ovih dana razmišljam, možda je ovo momenat, da u ovom teškom trenutku, gdje se mora reagovati, tražiti adekvatna rešenja za izlaz iz tužne situacije u narednom periodu, koja će biti vrlo, vrlo teška, za povratak i rad u školi svih nas, da, predložim nešto što bi moglo biti bar malo od pomoći.
Kao sportista – košarkaški fanatik od glave do pete, zajedno sa mojim drugarima, prijateljima, kumovima, trenerima iz OKK Beograda i predivnim i razumnim ljudima iz OŠ “Vladislav Ribnikar“, dogovorili smo se u onim turobnim, turbulentnim, jadnim devedesetim godinama, vrlo osjetljivim i itekako opasnim (iz više razloga!), na vrlo uspješnu, predivnu saradnju!
Organizovali smo, i realizovali svakodnevnu večernju školu košarke za petliće – pionire, đake osmake, na treninzima koji su se održavali u dve male, dosta oronule, zapuštene, školske sale. Dogovor je bio da mi iz OKK Beograda, i naši poslovni saradnici iz građevinskih firmi (kao protivuslugu), popravimo parket, koševe, prokišnjavanje krova, okrečimo sale i svlačionice i dr.
Sve je to odrađeno i saradnja je izvanredno funkcionisala, uz veliko angažovanje nastavnika fizičkog, posebno bivšeg vaterpoliste, prof Bratuše, kao i uz minimalne, maltene nikakve, nadoknade za produženo, večernje dežurstvo tetkica – čistačica i neponovljivog čuvara – domara Stevana – Steve!
Odziv je bio više nego veliki, osim učenika – osnovaca, tu su dolazili i učenici iz drugih škola, uz obavezno prisustvo i njihovih roditelja (bilo je tu komšija, prijatelja, doktora, pravnika, inženjera, bivših sportista, poznatih glumaca, pevača, ma – beogradska elita!). Bila je velika, ponekad i prevelika gužva, moram priznati ponekad i zabrinjavajuća. Naša velika odgovornost!
Svi smo bili sretni da su nam djeca zadovoljna i da su im misli (a siguran sam i nama) koliko toliko što dalje od nesretnih ratnih priča i slika!
Kad bi se kasno uveče sve završilo i svi razišli, dok su „tetkice“ čistile i pospremale sale i svlačionice, moralo se sa dobrim dežurnim, domarom Stevom (itekako važnim u realizaciji bezbednosti ulaska i izlaska svih učesnika), odraditi i ,,osvježenje“ i zadovoljno podnijeti dnevno-večernji radni izveštaj! Bilo je sve bez problema, svako je odrađivao ono zašto se obavezao… i sve je bilo i dobro i nezaboravno!
Dok su u to vrijeme, pretpostavljam, sva sportska i ostala državna ministarstva bila ,,zauzeta“ ratnim zbivanjima, nisu puno znali o nama, šta radimo, imamo li kakvih problema. Ma, nismo ni mi nešto mnogo očekivali od njih! Mi smo pokušavali da, nasuprot njima, održimo nešto pozitivno kod naših mališana, i, uz punu odgovornost mislim da smo itekako uspjeli! Siguran sam da je ova naša zajednička sportsko-pedagoška koš–škola iznjedrila dobrih košarkaša i dobrih ljudi s kojima se redovno i danas srećem i pozdravljam! To su odrasli ljudi čija djeca idu u našu školu!
Pa i sada najmlađa mi unuka Andrea pohađa 2. razred. Svaki dan je s njenim roditeljima pratim do ulaza u školu ili natrag. Nisam sam, pokraj mene su i dalje moji vršnjaci, babe i djede, sjedokosi, koji smo i dalje na istim zadacima!
Baš neki dan ispred ulaza u školu vidjela nas je nekadašnja sinovljeva razredna, prof. srpskog Milena Jovanović, već poodavno u penziji, i, poslije srdačnog pozdrava, pita me – A, šta vi radite još uvjek ovdje? Odgovorio sam: “Bio sam loš učenik, pa, evo sa unukom obnavljam gradivo!” Nasmijali smo se i razišli do skorog viđenja.
I – šta da kažem o našoj, mojoj ,,V. Ribnikar“ školi, za koju sam preko 40 godina, a i danas, itekako vezan? Mislim da je funkcionisala odlično, na visokom nivou, o čemu su mnogi rekli, a i danas tako govore. Ali,….nikad ne reci nikad!
Potrebno je sve dobro proanalizirati, sagledati, ako je bilo nekih propusta, grešaka, a najvjerovatnije i jeste, da se nekako pokušaju ispraviti, popraviti. Pomogao bih im koliko god bi mogao. Na kraju krajeva, osjećam da je to i moja velika obaveza. Prošle nedelje škola je imala sportski dan. Otpratio sam unuku Andreu do hola (onog istog, Stevinog), do školskog hodnika u kojem nas je dočekao predivni, domar – čuvar Dragan. Preuzeo ju je uz njegov karakterističan osmjeh, pozdravili smo se, malo popričali, i ja sam se bezbrižno udaljio.
Nažalost, na početku tragedije rafalne pucnjave ,,nesretnika“, upravo u tom holu nastradao je kao prvi sada nažalost pokojni domar Dragan.
I dok su u tužnom nastavku, jezivom masakru, ginula nedužna djeca po hodniku i u kabinetu, moja unuka je zajedno sa njenim drugaricama i drugovima uspjela nekako da se na brzinu, u poslednji čas, evakuišu iz jedne od susjednih učionica i odmah, napuste školu. Imali su sreću!
Šta reči, teška, preteška tragedija, neizmjerljiva bol najviše za blisku rodbinu, prijatelje, poznanike, za sve nas koji tugujemo! Ne ponovilo se!!!
Na kraju, razmišljam da nešto predložim, izustim…
Dok i danas svakodnevno obilazim tužan, pretužan, krug oko naše nesretne OŠ ,,V. Ribnikar“, gledajući uplakana mlada lica iznad gomila, brda cvjeća i svjeća, očekujem nekako u podsvesti, u nadi, da mi se jave prijatelji, košarkaški entuzijasti iz mog OKK Beograda, i (ukoliko bude sličnih predloga, sa nadležnim, odgovornim organima, kao jedno od ,,zrnca“ rešenja) da se opet, kao nekad, udružimo i zajedno, organizujemo sa mlađanim školarcima – ,,klincovima“, sada pretužnih učenica i učenika, našu proverenu koš–školu. ili barem nešto sličnih od sportskih, pozitivnih i radosnih preokupacija.
Nadam se da sam u pravu (da samo ne bude ono – koga ne zasvrbi taj se i ne počeše!), jer ovo su sada ipak neka druga teška, preteška vremena.
Sport, a posebno košarka, uvjek su kod nas na ovim prostorima u ovom podneblju od malih nogu bila i ostala pozitivna, sa osjećajem u nama nekog uzvišenog, zvjezdanog optimizma!
A, to je sad u ovim vremenima itekako potrebno!
Photo: Privatni album