Početna EVROPA/SVETBoša Tanjević – sarajevska renesansa

Boša Tanjević – sarajevska renesansa

od Goran Radonjić
141 pregleda

Oni koji su pročitali zabilješke vezano za početak Svjetskog košarkaškog prvenstva u Kini, primjetili da se među laurentima onih koji su svojim zaslugama ušli u FIBA HALL OF FAME nalazi i ime Bogdana Tanjevića. Crnogorska Federacija je predložila Bošu (kako ga prijatelji najčešće zovu) da bude među 11 slavnih u generaciji 2019. Svi oni koji su među boljim poznavaocima košarkaških prilika dobro znaju da ovaj Crnogorac po rođenju pripada svima nama, i svim prostorima bivše nam domovine, a onda i šire. Kao i svi istinski ljubitelji košarke sa naših proštora istinski sam se obradovao što je Boša postao član Kuće slavnih, jer je on to svojim radom zaista i zaslužio. Teško će da bude da nabrojim u kratkom prostoru ono što je u svojoj košarkaškoj karijeri uradio, ali evo pokušaću.

Želio sam odmah da sjednem i da pišem o svemu što znam o Boši (a čini mi se da znam puno) i da i vama koji čitate ovaj tekst kažem koliko je Boša zaslužio to priznanje. Znam da niko od vas neće biti drugačijeg mišljenja, pa čak i ako postoje oni koji ga ne vole (takvih je zasigurno izuzetno malo) moraju da prihvate činjenicu košarkaških zasluga međunarodnog karaktera. Oni koji ga nisu voljeli su navijači timova koje je Boša kao trener pobjeđivao, ali koji su uvijek željeli da imaju tako predanog i vrijednog trenera u timovima kojima su pripadali. Svi koji su ga susretali poklanjali su mu ogromno poštovanje.

Učinilo mi se da bi bilo bolje da neko drugi piše o Boši, jer postoji puno boljih tekstopisaca od mene, neko ko ima više iskustva i znanja, neko ko zna da pogodi prave riječi i da oslika ovo priznanje na najbolji način, ali i karijeru čovjeka koji je to posebno zaslužio. Pomislio sam da to može da napiše neko od onih koji su dijelili s Bošom više zajedničkog od mene. Želio sam da neko napiše brilijantan tekst koji će da se dopadne svima, da bude toliko blistav kao i njegova karijera koja još nije završena. Pomislio sam da bi neko drugi mogao da opiše vrijednost karijere posute draguljima i čovjeka – trenera koji je postao prvi prvak Evrope sa klubom kojeg je stvorio.

Opisati običnim riječima da je Boša bio sa Bosnom dva puta prvak Jugoslavije u najjačoj evropskoj ligi, da je bio dva puta prvak Turske, da je bio prvak Francuske sa Asvelom, da je bio prvak Italije sa Olimpilom iz Milana, da je osvojio mnoge nacionalne trofeje u zemljama gđe je radio nije tek obično nabrajanje. Svoju reprezentativnu trenersku karijeru je započeo je osvajanjem zlata sa 19-godišnjacima Jugoslavije u Orleansu (1974. godine), a onda je postao pomoćnik Ace Nikolića (zajedno sa Skansijem) i od popularnog profesora Ace izuzetno puno naučio. Tanjević je kasnije kao trener reprezentacija bio seniorski prvak Evrope sa Italijom na posljednjem Prvenstvu Evrope u prošlom vijeku (1999). Osvojio je srebrenu medalju sa jugoslovenskom reprezentacijom na EuroBasketu u Čehoslovačkoj (1981), sa Turskom reprezentacijom se okitio srebrenom medaljom prije devet godina na MundoBasketu, a bio je trener i crnogorske reprezentacije. Zaista je teško sve nabrojati što je Boša osvojio, a svi ti rezultati su bili prepoznati i od strane svjetske košarkaške organizacije.

Nakon što je kao talentovani košarkaš Mlade Bosne (igrao na Evropskom prvenstvu za mlade u Napulju) otišao je u OKK Beograd (gde je igrao 6 godina). Tamo je, trenirajući sa odličnim košarkašima, vedetama Koraćeve generacije, sakupljao igračko iskustvo i učio košarku. Koristio je svaki minut na terenu da nauči puno toga što je kasnije prenosio mnogim generacijalma igrača koje je trenirao. Osvojio je srebro sa svojim vršnjacima na U19 Evropskom prvenstvu, a u seniorskoj reprezentaciji je igrao 10 puta i osvojio svoje prve medalje i ne sanjajući šta će da napravi kasnije kao trener.

Vratio se 1972. godine u Sarajevo, ali u drugi klub u Bosnu koja je tada napravila prestruktuiranje i ambiciozni plan da zaigra u Prvoj Jugo ligi. Želio je da igra, ali je i odmah započeo sa trenerskim poslom. Bio je trener generacije igrača kakva se ne rađa tako često i praktično je odigrao samo “majstoricu” za ulazak u Prvu ligu protiv svog matičnog kluba.

Prepoznao je vrijednosti Bosne, a svi mi iz tog vremena smo počeli da učimo od njega. Gledali smo ga kao vaskrsnuće, ili kao renesansu, a on je to i bio za sve nas u Sarajevu. Bio je pri kraju fakulteta jugoslovenske književnosti (ako se dobro sjećam – ostala su mu jedan ili dva ispita koja nikada nije polagao), a svojim znanjem, svojom upornošću, radom, disciplinom, komunikacijama je sve nas probudio i učio nas o običnom životu, o književnosti ili umjetnosti. Svi smo počeli da se budimo iz košarkaškog sna. Spoznavali smo ono što nismo nikada ni čuli ni videli ranije, a uvijek smo sanjali te košarkaške snove.

Boša je postao svima u košarkaškom sportu Bosne i Hercegovine primjer kako treba razmišljati, kako se treba organizovati, kako treba imati ambiciju i kako iz sebe izvući ono što je najjače, a što nismo niti vjerovali da posjedujemo. Boša je rastao sa svojim klubom, a Bosna je rasla sa njim. Rasla je do dvije titule prvaka Jugoslavije i postala je prvi šampion Evrope nadigravši tada čuveni italijanski Emerson. Svi znaju da su Delibašić, Varajić, Radovanović i ostali stasavali zajedno s njim i svi su postali šampioni Jugoslavije, a onda i Evrope. Tada smo svi mi iz Sarajeva takođe postali šampioni jer smo počeli da ostvarujemo ono što nismo nikada niti zamišljali. Neću biti skroman, nego ću kazati da sam i ja postao FIBA sudija zahvaljući “sarajevskom košarkaškom bordo pokretu”. Svi ljubitelji košarke su cijenili Bosnu, a njeni igrači su postali primjer kako se radom ostvaruju rezultati.

Boša je nakon osvajanja reprezentativne medalje u Čehoslovačkoj otišao u Kazertu da napravi “italijasnku Bošnu”, i uspio je. Odlazio je svuda i gde god je radio ostvarivao je ono što su od njega očekivali. Često smo se šalili da je kao rudar, gdje god dođe on počne da radi iz početka – iskopa temelje košarkaške kuće i onda ih diže u oblake. Vidio je on svuda talente koji drugi nisu prepoznavali, motivisao je uvijek one oko njega da su ostvarivali svoje snove kao i mi nekada u Sarajevu. Pogledajte samo imena klubova u kojima je Boša radio kao trener: Bosna, KK Bosna (1971–1980), Juventus Caserta (1982–1986), Trieste (1986–1994), Olimpia Milano (1994–1996), Limoges (1996–1997), Budućnost (2001), ASVEL (2001–2002), Virtus Bologna (2002), Fenerbahçe ((2007–2010). “Malo li je”, kazali bi u Sarajevu.

Zasigurno je da sam zaboravio da napišem neki od podataka, ali oni nisu niti važni, jer svi znaju da je u Tanjevićevoj karijeri bilo toliko pa i da sam ih puno zaboravio ne bih umanjio njegovu trenersku vrijednost. Boša bi često u kasnim satima prijateljima znao kazati da mu je najveći uspjeh bio što je podigao mnogo ljudi, i da je od talentovanih momaka pravio korisne igrače, ali i da su svi među njima bili njegov ponos jer je za svakog od njih mogao da kaže da su postali odlični igrači i još bolji ljudi.

U Pekingu je čuveni brazilski reprezentativac govorio o Boši i slavljeničkom dvoranom se prolomio gromoglasni aplauz kada je jedan od najboljih svjetskih košarkaških snajperista Oskar Smit rekao da je Boša bio najbolji trener koji ga je trenirao. Boša je kao i uvijek govorio emotivno i još jednom potvrdio da je čovjek koji plijeni srca svih ljudi koji su ga poznavali. Nakon svečanosti mi je rekao da nije smio da kaže (bojao se da bi ga emocije nadjačale) da je njegova jedina košarkaška tuga to što među živima nisu čak petorica od njegovih igrača iz Bosninog zlatnog vremena (Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Sabit Hadžić, Dino Bilalović i Bruno Soče), a svoj ulazak u FIBA HALL OF FAME posvetio je svima koje je trenirao i sa kojima je sarađivao, a naravno i nekadašnjoj reprezentativki Jasni Selimović. Zajedno su podigli tri mlade i zdrave osobe, Bojanu, Miu i Borisa.

Na kraju samo da kažem da je Boša dobrog zdravlja i da je naopasniju bolest nadjačao snagom i voljom koja ga je uvijek posebno izdvajala. Fizički izgleda bolje nego mi mlađi od njega koji smo bili uz njega i pokušavali da još po nešto čujemo i naučimo onako kako smo to uvijek činili. Boša je bio učitelj svih nas i nastaviće zasigurno da bude takav još dugo – želimo mu da ostvari ono što još nije stigao i da dugo bude među nama.

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar