![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2022\/11\/aca-pus-031122-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":116591},"full":{"0":"2022\/11\/aca-pus-031122.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2022\/11\/aca-pus-031122.jpg"}})
Čačak ga slavi, a Aco Puš ne posustaje
- November 3, 2022
- 0 comments
- Svetislav Lj. Marković
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Pre neki dan, tačnije 31. oktobra pre 91 godinu, u Čačku je rođen profesor Aleksandar Stefanović, Čačanima poznatiji kao Aco Puš, profesor fizičke kulture i bivši igrač i sportski radnik u KK Borcu iz Čačka, novinar i publicista. Vitalan je i danas, posvećen sportu, pre svega košarci.
Ljubav prema sportu nasledio je od oca Radiča, pa se zajedno sa svoja dva brata, inače takođe profesora čačanskre gimanzije aktivno bavio košarkom. U KK Borcu iz Čačka igrao je od 1951. godine. Posle drugog razreda gimnazije 1947. upisao je Fiskulturnu školu u Zemunu, gde se prvi put sreo sa košarkom trenirajući jednu godinu u omladinskom timu Partizana, a potom i sa omladincima Crvene zvezde. Otada je sport postao njegov život. Završio je Fakultet za fizičku kulturu u Kragujevcu, kao prvi diplomirani profesor fizičkog vaspitanja u ovoj ustanovi. Potom se vratio u Čačak i počeo da radi u čačanskoj Gimnaziji u kojoj je službovao punih 35 godina, do penzije.
Pored posla profesora, radio je amaterski u košarci, a duži niz godina aktivan je u sportskom novinarstvu. Uz njegovu pomoć i asistenciju u Borcu su stasale košarkaške legende kao što su Radmilo Mišović, Marinko Purić, Predrag Katanić, Dragan Đukić, Sadik Zejnilović, Mirko Drobnjak, Dragan Kićanović, Dragan Arsić, Željko Obradović, Vladimir Androić, Ljubomir Radivojević i mnogi drugi. Profesor Stefanović je napisao istorijat košarke u Čačku „Koš na obali Morave” 1995. godine. Dobitnik je brojnih priznanja, a od Košarkaškog saveza Jugoslavije je dobio Zlatnu plaketu 1969.
Aco Puš je i dalje je aktivan i neumoran. Na početku ove godine izašla mu je knjiga “Čačanski sportisti govore”. Ali, to ga nije zadovoljilo, upravo okuplja sardnike da pripremi drugi tom sa sličnom tematikom.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2022/11/bora-pus-ranko.jpg)
Evo šta su pojedini čačanski sportisti i sportski radnici rekli o njemu:
Radmilo Mišović legenda srpske i jugoslovenske košarke:
– Moram da kažem da smo mi u tom periodu imali jedan tim od pola studenata i pola klinaca iz Čačka. Ja sam možda imao sreću što su ti studenti imali ispite, pa je on insistirao kod našeg trenera Denića i njegova je najveća zasluga kad sam ja ušao u prvi tim u Užicu sa 16 godina. Odatle je krenulo jedno poštovanje, to nije prijateljstvo već poštovanje prema treneru kao obaveza svakog od nas. Najpohvalnije je što ima tu energiju. Ja takvog čoveka u životu nisam sreo da on svugde stigne, da želi da bude u toku, da učestvuje u sportskom radu. Zaslužio je, koliko ima godina i šta je sve uradio za grad, za klub, da treba najpoštenije reći hvala na svemu onome što je uradio.
Dr Zoran Antonović, dugogodišnji lekar KK Borac:
– Sa Aleksandrom Stefanovićem znam se i družim pola veka. Kad kažem družim, mogu da dodam da je on čovek koji je odavno prekinuo da se druži sa svojim vršnjacima ili ljudima koji su stariji od njega. Mislim da je to jedan od razloga zašto je ostao tako vitalan. Ja ću ispričati jedan događaj koji je interesantan i za mene i za njega, a odigrao se pre ravno 50 godina, kada sam se ja upisao u čačansku gimnaziju. To je bilo u septembru 1966. Posle završetka prvog polugođa, kada su se delile knjižice i ocene, ja sam u toj knjižici iz fiskulture koju mi je predavao Aleksandar Srefanović imao dvojku. To je bio jedan od najvećih poraza u mom životu i jedna od najvećih sramota. Mislim da nisam ni svojoj deci pričao o tome. Ja sam došao u imaniziju i, smatrajući da sam čovek sporta i pomalo sportista, jer sam u osnovnoj školi igrao rukomet i ping pong, trinaestu, četrnaestu i petnaestu godinu proveo sam besomučno igrajući basket na železničkoj stanici. Međutim, u osnovnoj školi nismo radili na spravama, ali kad smo došli u gimnaziju to je bila obaveza. Stefanović nije nimalo sladak čovek u tom pogledu. Imao je on neke svoje ljude koje je vukao i gurao, ali prema svima nama bio je vrlo radikalan. Na završetku prvog razreda malo sam napredovao – imao sam trojku. Uvek sam bio dobar đak, bio sam i te godine odličan, jer je moglo da se bude odličan sa trojkom ako su ostale ocene bile dobre. Međutim, ta neobičnost ne završava se time: posle samo dva do tri meseca ja sam igrao u timu koji je u juniorskom prvenstvu Jugoslavije osvojio drugo mesto. To je jedan od najvećih uspeha ovog kluba. Jedina šampionska titula koju je Borac doneo u ovaj grad bila je 1979. godine. Bila je to generacija Željka Obradovića, Marka Ivanovića, Redževića, Stefanovića. Ovo je, pored uspeha u Karlovcu davnih pedesetih godina, bila jedina vicešampionska titula u staroj Jugoslaviji. Ja sam bio najmlađi u tom timu (imao sam 16 godina). Bio sam tu dvanaesti igrač. U Beogradu smo bili drugi, a najbolja je bila Crvena zvezda sa slavnim Sarjanovićem i Rakočevićem. Nažalost, o toj generaciji, o tom timu, danas nema nikakvog zapisa iz vrlo prostog razloga – mi se nikad nismo ni slikali. Znate, Borac je bio klub koji je po mnogo čemu jači od svih, ali u pogledu elegancije i finoće nikada. To mu je bila večita mana, pa se i to uklapa u sve ostalo. Ja ne bih želeo da se ovo moje izlaganje pretvori u neku autobiografiju o drugima, međutim iskoristio bih momenat da pomenem te ljude, jer kažem da oni nigde pomenuti nisu. To je bila generacija u kojoj su igrali mnogi igrači koje je Aco Stefanović doveo i uveo u prvi tim; naravno, oni su u tom momentu igrali za juniore. To su bili: Tuco Andrić, Mirko Drobnjak, Dida Zejnilović, Mićo Vidaković, braća Strugarević, braća Matović, Ljubo Radivojević, Radivoje Živković, Dule Nikolić, Kraković. Za mene je Aco Stefanović zaslužni građanin ovog grada koji je mnogo doprineo da se Čačak ne pominje samo po boju na Ljubiću, manastirima i po slavnom vojvodi, već i po još nečemu. Verovatno on, radeći mnoge stvari, nije uradio onako efektno i onako elegantno kako je želeo, ili kako su drugi očekivali, ali sam više nego ubeđen da je sve radio sa visokim kriterijumima moralnosti.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2022/11/aca-pus-1-1.jpg)
Ratko Joksić, košarkaš i trener Borca:
– Aleksandar Stefanović, Aco Puš, koji život provodi na sportskim terenima, popularni profesor, novinar, trener. Ono što je on učinio za čačanski sport, za srpski sport, pa i za jugoslovenski, slobodno se može reći da se malo ko može time pohvaliti. Ja bih pošao od toga kako sam ga upoznao, naravno, u gimnaziji. Pravo da kažem, ne znam ni u kom sam razredu bio. Završio je studije i došao kao profesor. Posle toga gledali smo njegove utakmice kao igrača košarkaškog kluba Borac, i onda je postao trener a neposredno posle toga i žurnalista. Bio je novinar najvećeg jugoslovenskog sportskog lista „Sport“ za sve vreme njegovog postojanja. Šta je to učinio Aleksandar Stefanović, popularni Puš, za košarku u Čačku? Da ne idemo dalje, pronašao je jednog Radmila Mišovića. Po mom mišljenju, u njegovom vremenu pojavio se Radmilo Mišović. U njegovom vremenu načinio je prve korake na ovom istom terenu na kome sada stojimo. Tada je bio otvoren teren i sigurno je da Aleksandar Stefanović ima velike zasluge za ono što je Radmilo Mišović postigao, a ja mislim da je postigao ono što malo ko misli. Za mene je on najbolji srpski igrač svih vremena. Svaka čast Kićanoviću. On je najbolji jugoslovenski igrač svih vremena. Međutim, najbolji srpski igrač svih vremena je, bez dileme, Radmilo Mišović. Sećam se mnogih utakmica koje je odigrao. Igrao sam protiv njega, igrao sam sa njim, znam ga kao svog, a znam ga i kao protivničkog igrača. Za mene su nezaboravne utakmice ostale one koje su odigrali Železničar i Borac. Mislim da je bilo svejedno da li se igra ovde ili na železničkoj stanici, na stadionu Žela, uvek je bilo krcato. Koliko je moglo da stane ljudi, pa još 1.000–2.000 više i još jedno 5.000 napolju. To su bile te utakmice, to su bila ta vremena. Za taj deo košarke bio je zaslužan Aleksandar Stefanović – Aco Puš.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2022/11/kica-pus-radmilo.jpg)
Vladimir Andrić, košarkaš Borca:
– Meni je drago što se neko setio da pomene jednog takvog čoveka važnog za čačansku košarku. Ja sam imao tu sreću da igram u doba kada je on bio trener, a takođe sam imao sreću što mi je bio razredni starešina u gimanziji. To su bili nezaboravni dani i u Čačanskoj gimaziji i na Borčevom igralištu. Istakao bih njegov odnos prema đaku. Bilo je neobično, jer su svi u odeljenju znali da igram košarku, kada treba da putujemo negde na stranu, ja sam morao da ustanem i da ga pitam mogu li da odsustvujem. Jeste to bila neka forma, ali je to bilo veoma bitno zbog ostalih učenika da znaju zbog čega ja izostajem. Tako je postojalo uzajamno uvažavanje i veoma veliko poštovanje mene kao đaka, a posebno posle kao igrača Borca. Inače, ja sam veoma mlad ušao u tim. Sa 16 godina igrao sam u kvalifikacijama za saveznu ligu kada smo ušli davne 1965. godine i Aco je tad bio i trener i razredni starešina.
Dušan Radonjić Ćuka, legenda srpskog i čačanskog fudbala:
– On je odrasato u neko normalnije vreme, kada je mogao da završi fakultet, a pre toga je igrao u Borcu u prvoj ekipi. Odmah posle fakulteta zaposlio se u Gimnaziji, a posle toga vodio je Borac, u to vreme stvarao je svoje igrače, nije dovodio sa strane, tako da je stvorio nekoliko vrsnih košarkaša koji su ostavili veliki trag u sportu u Čačku. Ja izuzetno poštujem i vrednujem njega kao čoveka koji je u tim godinama, a izuzetno je angažovan, možda i preterano. To mi se sviđa kod njega, ali mislim da treba i on da zna kad mu je dosta.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2022/11/aca-pus-0-1.jpg)
Photo: Privatni album