Početna EVROPA/SVETCrnogorci zamalo među osam

Crnogorci zamalo među osam

od Milivoje Kovačević
14 pregleda

U životu, pa i u sportu, izgleda da se najviše postigne kad se najmanje nada. Otpilike tako bi se mogao definisati učinak košarkaške reprezentacije Crne Gore na ovogodišnjem Šampionatu Evrope. Otišli su s ciljem da budu među četiri u grupi u Tbilisiju, i u tome uspjeli. Da su ljestvicu (poput srebrne Marije Vuković) podigli maaalo više, možda su mogli i među osam. Ali to je poznata priča o postavljaju životnih ciljeva…

Pobjede nad Bugarskom, Belgijom i Gruzijom, muška borba s Turskom do samog kraja, koja je rezultirala porazom i debakl uzrokovan impresijom od Španije, bili su dovoljni za treće mjesto u grupi i plasman među šesnaest najboljih. Da ne nagađamo šta bi bilo kad bi bilo, ali se stekao utisak da je protiv Turske nedstajalo vjere u sopstvene mogućnosti, ali i još ponečega. To se vidjelo protiv domaćina, u punoj hali u Tbilisiju, kad je stav “možemo” donio apsolutnu kontrolu utakmice. Čak ni poslovično loše FIBA sudije nijesu mogle ništa.  

Ispostavilo se da je to treće mjesto donijelo možda najlakšeg rivala u nokaut fazi, ali domaćina pred njegovom punom halom. I takođe se ispostavilo da je impresija (uz još ponešto), najveći protivnik crnogorskih reprezentativaca. Jer, zaista se teško vraćati iz velikih minusa.

Njemci su otvorili utakmicu sa 11:2, da bi momci u crvenom stigli na 11:10. Uslijedio je početak crne serije koja je dovela do duplirane razlike… Crnogorci su na turniru uvijek najbolje igrali treću četvrtinu. U osmini finala nastavili su i u posljednjoj. Ali ono „ponešto“ ih je spriječilo da naprave najveću senzaciju na šampionatu. Kad su stigli na 69:65 nijesu bili naučeni da igraju na dva poena. Zapravo, malo je i bilo igre, ako izuzmeno neke blokove i pokušaje picka sa Perijem od strane Dubljevića, Simonovića i Radovića. Ostalo su bili individualni pokušaji iz domena onog „ponešto“. Kad se tome doda apsolutno domaćinsko suđenje od košarkaških neznalica u sivom, onda nije moglo bolje. Nešto se mora i zaslužiti.

Peri na utakmici sa Nemačkom

Spadam u kategoriju prije svega ljubitelja sporta, a onda novinara koji smatraju da niko ne može kao neuk i (ili) tendenciozan sudija pokvariti utakmicu, rezultat, dostignuće. Čast izuzecima (a nema ih mnogo ni u ULEB-u), ovi što su ostali u FIBA su treća liga. Nijesu oni krivi što ih je zapalo da budu glavni akteri na ovom šampionatu. Nema reprezentacije koja je zadovoljna suđenjem. Broj incidentnih situacija gotovo da je jednak broju utakmica. Ali FIBA-u odavno već nije briga za to.   

U toj situaciji reprezentacija Crne Gore imala je konstantno sudije protiv njih. Nijedna sporna odluka nije donešena u korist Crnogoraca. Kriterijum dosuđivanja faulova takođe je bio tendenciozan. Svaki je protivnik imao „kredita“ u odbrani, a nesportske su pljuštale na drugoj strani. I ono najprljavije – kad sudija svoje gluposti brani tehničkim greškama… Previše sam im prostora dao.

Sad malo objektivnih okolnosti iz domena „ponešto“.

Na Šampionatu na kojem su sve reprezentacije došle uglavnom u najjačim sastavima, na kojem glavnu riječ vode NBA asovi, Crna Gora je bila nekompletna. Nedostajao je allstar centar Nikola Vučević, košarkaš koji je trebao biti važna opcija u reketu – Marko Todorović i onaj koji je nebrojeno puta bio ključ uspjeha – Nikola Ivanović. Sa njima trojicom, ova ekipa bi bila makar za trećinu jača. Da li bi sa njima dobila Tursku i Njemačku, nećemo saznati. Bez njih, ovo je ipak najbolje što Crna Gora ima, a da se bavi košarkom.

Mnogo je kontroverzi u Crnoj Gori izazvala i odluka KSCG da za selektora 2019. imenuje trenerski nepoznato ime – Boška Radovića. Ako izuzmemo asistiranje Boši Tanjeviću i Zvezdanu Mitroviću (2015 – 2019), Radović bi mogao biti najdugovječniji selektor reprezentacije. Pored vođenja nekih mlađih selekcija, u košarkaškom CV-ju ima samo tromjesečno vođenje republičkog ligaša Ulcinja. Podsjetimo, KSCG je već „potrošio“ bezmalo sve uspješne crnogorske trenere, od Tanjevića, preko Duška Vujoševića, Dejana Radonjića, Luke Pavićevića do Zvezdana Mitrovića. Od Radovića su svakako iskusniji i Petar Mijović, Igor Jovović, Miodrag Kadija, Đorđije i Mihailo Pavićević… da ne pominjemo Duška Ivanovića, recimo.

Boško Radović, trener crnogorske reprezentacije

Za Radovića se vjerovalo da je prelazno rješenje. Počela je bila kovid kriza, pa se odlagala takmičenja… Elem, došao je u situaciju da igra i dobije jednog Vensana Kolea i njegovu Francusku u Podgorici, što je uspjeh. Plasirao je reprezentaciju u drugi krug kvalifikacija za SP, s pristojnim šansama da se i nađu na tom takmičenju, što je takođe uspjeh. Atmosfera u i oko reprezentacije zaista je dobra. Vidi se na terenu da se gine, tuča je za svaku loptu, igra se jaka odbrana.

Ne možemo a da ne primijetimo i ono „ponešto“. Vođenje minuta odmora, donošenje odluka, način izmjena, djelovalo je neiskusno. Prosto, protiv Turske i Njemačke stekao se utisak da igrači na terenu igraju na individualni kvalitet, a ne uigranu akciju za završnicu. Da li bi tu pomogao iskusniji trener – nećemo saznati.

Kad je Crna Gora na SP u Japanu bila 25. od 32 učesnika, sa samo jednom pobjedom, naveli smo da se nijesu muški pobili, pa nije ni moglo bolje od jedne pobjede. EP su završili sa skorom tri pobjede i tri poraza. Takođe, konstatovali smo i da je timu potrebna svježa krv. I to smo dobili. Kendrik Peri je klasa za sebe. Marko Simonović i Igor Drobnjak su, nema sumnje, budući nosioci igre. Bronzani mladić sa U20 šampionata – Zoran Vučeljić, uz već afirmisanog Fedora Žugića, Đorđija Jovanovića, možda i još nekoga iz tog tima, bio bi svakako neophodna svježa krv… Ima potencijala, ali KSCG treba da donese neke dobre odluke da bi se navijači radovali uspjesima.

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar