Još malo o emocijama, ljubavi prema Zvezdi i crveno-beloj boji, prema momcima koji tu ljubav apsolutno zaslužuju i o mojoj maloj drugarici Nađi. Gledao sam na te momke kao na svoju decu, gledao njihove interne šale, njihove doskočice, njihov odnos jednih prema drugima, njihov odnos prema navijačima. Ovo poslednje se zaista teško može rečima opisati, to se jednostavno mora doživeti, a onaj ko je makar jednom zakoračio pod svodove „Pionira“ mogao je da oseti i vidi tu posebnu ljubav kad gomila razdragane dečurije pojuri na teren da zagrli i dotakne svoje idole, da se slika sa njima. I svako od njih je dobio makar sekund pažnje.
Ta količina ljubavi, emocija i sreće ne može se kupiti nikakvim parama. To je bila neka neviđena hemija u vazduhu koja je zračila u tom magičnom prostoru „Pionira“. Sva ona skandiranja svojim junacima, sve ovacije Dejanu Radonjiću, svi oni dečiji osmesi, zagrljaji sa svima njima, suze radosnice, sve je to jedna bajka ali sasvim realna.
Mala dvogodišnjakinja u Laktašima, koja kada vidi Bobija Marjanovića skače od sreće i maše svojim nežnim rukicama, ili neka druga deca koja završe kod Cirbesa, Jovketa, Dange, Simona, Laze, Gudure u zagrljaju su nešto što će ti mališani pamtiti ceo život.
Sva ona čekanja ispred ulaza u „Pionir”, ili čekanja ispred svake hale u Srbiji gde su njihovi idoli igrali samo da bi napravili jedan snimak kako bi sutradan mogli da prepričavaju svojim drugarima, e to su emocije, to je istinska ljubav.
A šta tek reći o mojoj maloj drugarici Nađi koja ništa nije htela od Deda Mraza za Novu godinu osim da se njen drug, njen heroj vrati u Zvezdu: njen Đenka. Na njenu radost, a i moju, njen drug a moj brat je ponovo došao kući. Možete misliti njenu sreću kada ga je dočekala. I tugu sada kad je ponovo otišao.
Ono veče u „Pioniru“ slavljenička atmosfera pomešane tuge i radosti, suze i smeh, suze nas matoraca i smeh klinaca, sve to na jednom mestu. Ovacije, ljubljenje grba, tri prsta, Đenka, Luka, Simon, Laza, Jovke, Danga, Gudura…. Igračine i ljudine. Nezaboravno.
Uleće dečurlija na teren da podeli sreću i radost sa svojim idolima, redari pokušavaju da zavedu red, ali nema te prepreke koja može njihovoj ljubavi da zabrani da dođe tamo gde želi.
Sledila je dodela pehara, medalja, a onda taj magični trenutak za ceo život. Đenka grli svoju ljubimicu i očas posla na njenim grudima je završila medalja, ona u neverici gleda, oči joj se cakle a srce u grudima lupa kao da hoće napolje. To nema cenu, možete joj dati, kupiti najlepše lutke, čokolade obećati joj sve živo na ovom svetu – ne, ona je dobila najlepši poklon koji je ikada mogla dobiti. Nađa, drugarice moja mala, molim te čuvaj tu svoju ljubav duboko u sebi i nedaj nikome da ti je iskvari. Neko nosi peškir, neko majicu neko jednu patiku… ma nema veze, to je suvenir, sećanje na jedan magični trenutak, na jedan događaj koji ćemo svi mi zvezdaši pamtiti.
Lepo kažu stari ljudi: decu i pse ne možeš nikada prevariti. Deca koga vole – vole, a ove momke su deca obožavala. Sutra će se možda pričati o nekoj drugoj Nađi, o nekom drugom detetu koje će poželeti da se neki njegov heroj vrati. Do tada neka ostane priča o ovoj deci, o mojoj drugarici Nađi, o ovim herojima i uzvraćenoj ljubavi. Ovo je priča o mojoj Nađi, ali i svim onim klincima iz „Pionira“ koji su bili deo te naše najlepše bajke.
Na primer, Žorin klinja Nemanja koji trči Radonji u susret, kad je naša drugarica Kristina uhvatila taj magični trenutak i ni sama svesna napravila fotografiju sa kojom može da se celoga života ponosi, taj magični trenutak kada nema glume, nema foliranja, već sama čista emocija – e to je ljubav. Što bi rekao moj brat Simke „Bio jednom jedan tim“, a sada bih ukrao deo teksta od velikog Duška Radovića: „Bio jednom jedan tim, kakav tim – strašan tim“. E to su vam gospodo emocije, to je ona neiskvarena ljubav, to je ono što sam voleo kod tih momaka davali su sve od sebe, spavali na aerodromima na klupama, davali nam 100% sebe ali i dobijali zauzvrat ljubav kakvu nigde neće više osetiti osim tu u magičnom „Pioniru“.
Photo: Privatni album