Dame za sva vremena
- December 6, 2016
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Dva fenomena su me privukla u nedelju veče u Basket sitiju na Čukaričkoj padini, a nijedan nije derbi meč ženskih timova Crvene zvezde i Partizana – što nas dovodi odmah do zabrinjavajuće činjenice da pažnja nas ljubitelja ženske košarke nije ni približno kao nekada. Da, sada će neko odmah reći, evo ja pratim stalno žensku košarku. Sjajno, ali koliko je takvih? Kada se setimo onih vremena kada je 90-ih godina Pionir bio pun, i kada se tražila karta više za Zvezdine utakmice, da ne spominjemo veliku Jugoslaviju, onda je jasno na šta mislim.
Kao neko ko je nekad radio specijalizovanu emisiju o košarci koja je morala da obuhvati sve segmente ove predivne igre, i klince, i žensku i mušku košarku, i razne turnire, domaća i evropska takmičenja i naravno evropska i svetska prvenstva, mogu slobodno da kažem da sam veliku pažnju posvećivao damama pod obručima i promovisao mnoge od njih. Pa opet, moje intersovanje nije na nekadašnjem nivou. Sada je tu sjajna nam reprezentacija koja se entuzijazmom par ljudi i sjajnim devojkama na terenu vinula u vrh evropske i svetske košarke. Tu su i veoma mi dragi ljudi na čelu ŽKK Crvena zvezda, pa eto opet nešto od onog žara za ženskom košarkom ali i dalje nije to – to. Ipak, verujem u bolje dane. U svemu pa i u tome.
No, da se vratimo na ona dva fenomena koja su me odvela na pomenutu utakmicu. I sam ću zaboraviti koja su, a kamoli naši uvaženi čitaoci. Oba su vezana za ono što se dešavalo pre same utakmice. Prvi je da je novo, agilno i nadasve pošteno rukovodstvo ženske Zvezde, predvođeno najmlađom predsednicom u njenoj istoriji Natašom Kovačević, rešilo da načini jedan nesvakidašnji potez za ovdašnje prilike. I sami odgajani na ispravnim, tradicionalnim životnim i košarkaškim vrednostima, rešili su da sadašnjim i budućim pokoljenjima pokažu šta znači ceniti i čuvati svoje najveće legende. Čin tako karakterističan za američko podneblje, a ipak nešto tako retko, gotovo nikako ne i za srpsko: podizanje dresova najboljih igračica tog kluba viđeno je upravo te večeri pod svodovima hale na Čukaričkoj padini. Možda bi cela stvar bila još efektnija da je to nekako urađeno na Malom Kalemegdanu, gde su te dame i pravile svoje najveće korake, ali pošto je dom ženske Zvezde tu gde je, onda je i ovo sjajna stvar. Taj čin u Americi ima veliku simboliku. Njime se pokazuje apsolutno poštovanje prema igračkim legendama, a ujedno se taj dres zauvek povlači iz upotrebe u znak večnog sećanja na tu igračku veličinu. Kako će to kod nas biti, priznajem da ne znam. Pretpostavljam, identično.
Dakle, koga smo to imali prilike da vidimo te večeri:
Legendu kluba sa Malog Kalemegdana, ženu koja je čitav svoj vek provela u crveno-belom dresu, kapitena bez premca Snežanu Zorić. Osvojila je dve šampionkse titule i tri nacionalna Kupa i bronzu sa Evropskog prvenstva 1970. Ali više od toga ona je simbol kluba, uzor koji su sledili mnogi;
Njenu naslednicu na mestu kapitena, ženu koja je osvajačica čak 13 trofeja, među kojima i onaj iz La Korunje za najboljeg u Evropi 1979. Ima srebro i bronzu na evropskim prvenstvima i bronzu na Olimpijskim igrama 1980 u Moskvi – Vukicu Mitić;
Jednu od najboljih košarkašica sveta svog vremena, takođe prvaka Evrope 1979, šestostrukog prvaka države sa Zvezdom, 4 nacionalna Kupa, srebro i bronza sa evropskih prvenstava i bronza sa Olimpijskih igara 1980, Sofiju Pekić.
Dvostruku najboju igračicu Evrope, jednu od najboljih šutera i istoriji, osvajačicu 13 trofeja, kao i njene drugarice, prvaka Evrope 1979, srebrnu i bronzanu sa EP i bronzanu iz Moskve 1980 sa OI – Zoricu Đurković;
Najmlađu među njima, takođe kapitena Zvezde, osvajačicu dve šampionske titule i dva nacionalna Kupa, treću sa Zvezdom u Kupu šampiona 1990. Osvajačicu 2 srebrne medalje sa evropskih prvenstava, srebrne sa Svetskog šampionata i srebrne sa Olimpijskih igara u Seulu gde je u polufinalu postigla onaj čuveni koš za sve špice sportskih emisija kojim smo ušli u finale, Anđeliju Arbutinu.
I ovo je najmanje što je moglo da se kaže o ovim damama. Toliko toga su uradile da knjiga može da se napiše. Zašto nije i zašto se o tim ženskim uspesima ne priča dovoljno, kao o muškim, neka se svi mi zamislimo. Možda treba reći da su sve one prošle čuvenu školu možda i največeg ženskog stratega sa ovih prostora, iako su drugima pripisavani ovi epiteti, Školu Strahinje Brace Alagića. U svih pet ovih dama, u svo njihovo znanje, vidi se ruka čuvenog Brace. Verovatno im još u ušima odzvanja tišina, tačnije samo bat lopte na Malom Kalemegdanu, i red i rad koji se tada mogao iz aviona videti, a koji je Braca Alagić forsirao. S jedne strane Malog Kalemegdana buduće muške asove oblikovao je Zdravko Kubat, s druge, ženske asove, Braca Alagić. Kakva vremena.
Sve su dame, dakle, imale taj pečat kojim su obeležene na Malom Kalemegdanu, a po kome su se kasnije, kažu, među hiljadama devojaka mogle prepoznati one koje su prošle Zvezdinu košarkašku školu. Svih pet su postale legende ali samo jednoj od njih, Snežani Zorić je napravljena oproštajna utakmica. Posle te utakmice pred prepunim tribinama na Malom Kalemegdanu, kapitensku traku predala je Vukici Mitić, a čuveni dres s brojem 12 Zorici Đurković. Sve kako treba i po propisima. Što se Sneške tiče. Ali, zašto to isto nije učinjeno i sa ostale četiri legende, dame, gracije? Zašto i kako je to neko mogao da zaboravi? Zašto su otišle iz Zvezde pomalo ljute i razočarane u ta neka nova rukovodstva i ljude koji nisu shvatali veličinu i istoriju koju su imali pored sebe? Da li bi se još negde u svetu, neki klub, neka zemlja, tiho i bez pompe oprostili od takvih igračkih veličina? Neko možda i pogreši jednom (mada i to nije opravdano), ali četiri puta! I da je samo četiri! Ko zna o kome su se sve novopečeni sportski funkcioneri ogrešili. Zato je ono simbolično dizanje dresova u nedelju veče imalo toliki značaj. Svaka od njih doživela je to kao svojevrsnu satisfakciju. Pokušaj da se namiri istorijska pravda.
I tu dolazimo do drugog fenomena zbog koga sam se te večeri obreo u Basket sitiju. Zbog harizme, poštovanja i uticaja koji mlada predsednica ŽKK CZ ima među mnogo starijim koleginicama. Nataši Kovačević je uspelo ono što je retko kome uspevalo u protekle dve decenije. Da za istim stolom, u isto vreme, okupi svih pet legendi. Neke od njih se pojedinačno druže, neke se čuju, viđaju po različitim događajima, pričaju jedne o drugima ali retko se sastaju ovako. Okupila ih je jedna devojka od 22 godine, koja je prethodno pokazala na svom primeru da je i nemoguće – moguće. Mnogi su već, prateći je poslednje tri godine od kada joj se svašta dogodilo, naučili da je Nataša Kovačević jedna ali, ipak, zar je moguće da se niko pre nje nije setio ovoga, i da nikome nije uspelo ovo što je njoj uspelo? Zvuči neverovatno ali je tako. Srbija je ovo. Puna sujete, loših misli, forsiranja nekvaliteta. Zemlja zaborava u kojoj se veličine najpre potope. Potope ih oni koji nikada neće moći da dosegnu njihove visine. I zato je to hladno nedeljno veče, imalo posebnu draž. Za nauk i primer svima.
Photo: crvenazvezdakk