Dok sam trenirao nacionalnu selekciju Čilea napravio sam nekoliko grešaka, ali i neke dobre stvari. Jedna od grešaka bilo je naknadno uključivanje 193 centimetra visokog Milenka Skoknića u 16-članu ekipu koja se pripremala za 40-dnevnu turneju po Americi novembra 1972. Zašto je to bila greška? Kako je Milenko imao samo 18 godina, verovao sam da je bio premlad za taj nivo seniorskih takmičenja. Trebalo je bolje da poznajem tu porodicu, posebno oca koji je igrao za reprezentaciju Čilea na Svetskom prvenstvu 1954! Dobro, na vreme sam se ispravio. Kad sam došao u Milenkov klub Univezidad de Čile shvatio sam koliki napredak je taj mladić načinio, i odmah sam ga pozvao u nacionalni tim. Čak mislim da nikad nisam video igrača koji je u tako kratkom vremenu toliko napredovao.
Skoknić je bio sa nama i sledeće godine, 1973. na Južnoameričkom prvenstvu u Peruu, a njegov skok u odlučujućem napadu na utakmici protiv Urugvaja doneo je Čileu prvu pobedu na jednom zvaničnom takmičenju (uključujući i olimpijske igre, svetska i južnoamerička prvenstva). Sećam se, par naših centara Oskar Fornoni i Raul Viljela bili su van igre zbog pet ličnih grešaka, i ja sam poslao tada 19-godišnjeg Milenka na parket u odlučujućim minutima. Na toj utakmici protiv Urugvaja vodili smo i sa 17 poena razlike (50-33), ali protivnici se nisu predavali i uspeli su da izjednače na 63-63. Lorenzo Pardo nam je “dugom dvojkom” iz desnog ugla doneo prednost 65-63. Zatim smo deset sekundi pre kraja utakmice faulirali urugvajskog centra Germana Halera. Stao je na liniju slobodnih bacanja.
Haler je pogodio prvo, ali je promašio drugo. Odbijenu loptu uhvatio je Milenko Skoknić, bio je na samoj liniji i jedan Urugvajac ga je prosto izgurao u aut, a sudije nisu dosudile faul. Skoknić je sačuvao hladnokrvnost, on je izveo aut i dodao precizno loptu beku Manuelu Ereri, koji je driblao do kraja meča. Scena posle toga bila je totalno ludilo. Naši igrači valjali su se po terenu od sreće. Šta god se pre i kasnije dešavalo, ostaje činjenica da nam je tu pobedu svojim skokom doneo tada 19-godišnji Milenko Skoknić.
Ovo je samo polovina moje priče o Milenku. On je 1977. završio studije na američkom UC Univerzitetu. Diplomirao je i posvetio se diplomatiji. Kako je sjajno govorio engleski, karijera mu je strelovito napredovala. Bio je ambasador Čilea u nekoliko zemalja – Austriji, Sloveniji i Slovačkoj. Zatim, a to je bilo već u ovom veku, ambasador u Argentini (2010-14) i Boliviji (2014-16). Ipak, Skoknićev apsolutni diplomatski vrhunac karijere bio je 2018. kad je postao čileanski ambasador pri Ujedinjenim nacijama. U medjuvremenu je dobio brojna priznanja za svoj rad, kako u domovini tako i u državama u kojima je boravio.
Kad ga se već sećam, moram da dodam da je igrao u čileanskoj reprezentaciji 1973. na Igrama Trans-Anda i na šampionatu Južne Amerike, kao i na Afro-Latinameričkim igrama. Ja sam otišao sa mesta trenera reprezentacije 1973, ali Skoknić je igrao za nacionalni tim do 1977, kad se potpuno posvetio diplomatiji. Naravno, čestitao sam mu kad je postavljen za ambasadora pri Ujedinjenim nacijama, a ovom prilikom mu poručujem: Milenko, mesto na kome si izuzetno je važno. Rekao bih, važno je skoro kao onaj tvoj veličanstveni skok na utakmici protiv Urugvaja. Svi te volimo!
Photo: Privatni album i YouTube