Danilo Anđušić i Ivana Maksimović (skoro) olimpijski par
- April 3, 2021
- 0 comments
- Aleksander Lakost
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
U poslednjem broju časopisa “Moj grad”, koji nosi datum 1. april 2021, koji izlazi u francuskom mestu Burg en Brese, objavljen je opširan razgovor sa bračnim parom Ivanom Maksimović i Danilom Anđušićem. Razgovor je vodio Aleksander Lakost, aevo prevoda:
***
“Najbolji strelac francuskog košarkaškog prvenstva, bek JL Burga Danilo Anđušić, ne živi sam u svojoj kući u srcu okruga Vennes. Od prošle godine pridružila mu se i supruga Ivana Maksimović, jedna od najpriznatijih i najpopularnijih sportistkinja Srbije, dvostruka evropska prvakinja i olimpijska viceprvakinja u streljaštvu.
Televizija, novine, časopisi … Svuda ste u srpskim medijima. Jeste li jedan od najpoznatijih parova u zemlji?
Danilo: Da, oboje smo profesionalni sportisti i ljude zanima naš život. Zapravo još više je interesantna Ivana. Svi Srbi je znaju otkako je osvojila olimpijsku medalju. A ja sam sa svoje strane deo reprezentacije, igrao sam za beogradski Partizan, najveći tim u državi uz Crvenu zvezdu. Ljudi koji se bave sportom me znaju i zato smo sigurno toliko traženi.
Ivana: Zbog toga je ponekad dobro biti ovde u Burgu, gde je sve tiho i mirno. U Beogradu trčimo na sve strane, ne znamo gde da se okrenemo. Ovde smo pronašli mir. Imamo više vremena za nas, što je dragoceno u ovom trenutku..
Danilo: Ah da, to je zaista jedna od velikih pozitivnih strana našeg zajedničkog života ovde.
Ivana: Ja zapravo ne znam ko je poznatiji od nas dvoje. Streljaštvo nije sport koji prati šira javnost, malo je ljudi koji su strastveni u tome. Kad to kažem, mislim da su moji rezultati privukli određenu pažnju, posebno jer dolazim iz sportske porodice koja je veoma poznata u Srbiji. Ponosna sam što sam pomogla u razvoju i razumevanju streljaštva, što su ljudi pokušali razumeti pravila, pratiti takmičenja i bodriti nas, koji inače nismo “vidljivi” u uobičajenim sportskim takmičenjima. Nadam se da će to dati neke ideje novim generacijama… Ali svejedno, streljaštvo se potpuno razlikuje od košarke koja je sport broj 1, ili broj 2 u Srbiji, gde svi gledaju utakmice reprezentacije.
Kako ste započeli bavljenje tim sportom?
Ivana: Za mene je to porodična priča, nastavak tradicije. I moji roditelji su se tako upoznali. Moj otac, Goran Maksimović je živa legenda u Srbiji otkada se krunisao olimpijskim zlatom (1988. u Seulu, u gađanju sa 10 metara, napomena urednika). Majka me trenirala deset godina, bila je sa mnom kad sam u Londonu osvojila olimpijsku medalju. Dakle, osim mog brata, koji je otišao da studira u Sjedinjenim Državama, cela moja porodica gravitira streljaštvu i vrti se oko pucanja.
Danilo: I kod mene je slično, sve potiče od porodice. Moj otac je bio sprinter, bio je jugoslovenski prvak na 100 metara. Što se tiče majke, ona je igrala košarku. Svi se u mojoj porodici bave sportom, pa je bilo normalno da i ja to radim, i započeo sam još kao mali. Odabrao sam košarku da pratim svog najboljeg prijatelja koji je već trenirao taj sport. Otac mog najboljeg prijatelja je bio profesionalni igrač, i to me jako zanimalo. Inače, moj mladji brat Luka je krenuo mojim putem, ove sezone je igrao u Bosni i Hercegovini.
Izgleda da će i vaš sin istim putem, on već ima izražene sportske gene …
Danilo: Jasno je da je to već u njegovim venama, njegov DNK je sportski.
Ivana: (smejući se) Videćemo šta će Filip da radi u svom životu.
Danilo: Ima puno energije, nadamo se da ce želeti da se bavi sportom. Ali ko zna? U svakom slučaju, izabraće ono što ga bude privlačilo.
Ivana: Filip, iako je mali, već pokazuje veliko interesovanje za košarku. Malo i za fudbal, ali više za košarku, jer gleda mnogo Danilovih utakmica, a onda on oca stalno pokazuje na terenu. Već se zabavlja loptama i ubacuje ih u male koševe. Trenutno ga to veoma zanima, ali ne znam hoće li ga zaista dugoročno interesovati. Pametan je, znatiželjan, mnogo stvari ga interesuje. Možda se neće baviti sportom, ali mi bismo bili vrlo srećni da odluči krenuti našim stopama.
Tokio, Danilov veliki san
Vaše dve karijere izgledaju sasvim suprotno po svojoj koncepciji: ti si, Ivana, bila vrlo uspešna u mladosti, dok Danilo, čini se, dosežeš vrhunac u tridesetima …
Ivana: To je istina! Vrhunac moje dosadašnje karijere bio je u ranim dvadesetim. To nije nešto uobičajeno u našem sportu: najbolji rezultati obično dolaze oko 30, 35. godine. Pretpostavljam da sam sigurno imala nešto posebno u svojim genima, i da su moji roditelji bili dobri učitelji. Zbog toga sam od početka ostvarila sve što sam želela. Iako sam sigurna da Danilo ima još puno toga da pokaže i dokaže (smeje se).
Danilo: Upravo tako! Mislim da sada dolazim u najbolje godine. Igrao sam u puno različitih zemalja, što mi je dalo više iskustva. Takođe sam potpuno igrački sazreo i mislim da sam trenutno u najboljoj poziciji koju sam imao od početka karijere. Sledećih nekoliko sezona biće mi izuzetno važne, nadam se da ću u roku od dve godine doseći najviši mogući nivo, a to i izuzetno želim.
Da li je moguće oboje vas videti na Olimpijskim igrama u Tokiju ovog leta?
Ivana: Ne … ja neću biti na Olimpijskim igrama. Budući da je ovde sve zatvoreno usled virusa Covid-19, uključujući i streljanu, ne treniram pa nisam mogla da se kvalifikujem. Ali neko iz naše porodice mora otići u Tokio, nadamo se da će tamo biti Danilo.
Danilo: To je moj najveći san, pa naravno, nadam se i ja da ću ići u Tokio! Sve je prošlo vrlo dobro tokom moja poslednja dva iskustva s reprezentacijom (u novembru 2020. i februaru 2021; bio je četvrti najbolji strelac u kvalifikacijama za EuroBasket 2022, napomena urednika), pa ćemo videti. Držim palčeve i očekujem da će mi se pružiti prilika, ali konačna odluka nije moja. Dobro sam igrao i čini mi se da je trener Igor Kokoškov bio zadovoljan, a dobro sam se uklopio i sa ostatkom ekipe. Barem se nadam da ću biti pozvan na pripreme, a ja ću učiniti sve da uspem. Poslednju reč će dati trener. Mislim da postoji šansa da budem na Olimpijskim igrama.
Ivana, nadamo se da to ne znači da si završila sa streljačkom karijerom?
Ivana: Ne, ne još, iako su se moji planovi promenili tokom protekle godine. Ova pandemija je sve promenila. Nakon toga, naravno, kad se pogledam u retrovizor, imala sam toliko uspeha i sjajnih stvari. Ali još uvek imam toliko želja koje nameravam realizovati, toliko medalja koje bih želela osvojiti, a zašto ne i još neku na Olimpijskim igrama, ko zna? Još sam mlada, porodica me podržava, pa mislim da su mi vrata još uvek otvorena. Ali moja uža porodica mi je postala prioritet. Moja karijera više ne ide velikom brzinom kao pre, nekada sam išla na trening kampove, takmičenje, pa ponovo trening kampove, pa takmičenje itd … Sada je drugačije i zato ću pratit Danila gde on bude igrao…, ali svejedno pokušaću da pronadjem način da nastavim karijeru kao što sam i ranije radila. To mi je i dalje želja.
Dakle, Tokio 2021. zajedno, to neće biti moguće. Ali zašto onda ne Pariz 2024?
Njih dvoje zajedno: To bi bilo super!
Danilo: Nedavno smo razgovarali o tome, sanjamo da zajedno učestvujemo na Olimpijskim igrama. To je za tri godine, nije tako daleko …
Ivana: Možda Pariz da, moguće je …
Ivana, kakav je osećaj osvojiti medalju na Olimpijskim igrama? To je nešto što te obeležilo do kraja života, to je praktično prvo čega se ljudi sete kada pričaju o vama, zar ne?
Ivana: Da, i ja uvek prvo na to pomislim razgovarajući o svojoj karijeri. Upečatljive su to uspomene.
Danilo: To je zapravo najveće dostignuće za jednog sportistu.
Ivana: Tačno, olimpijska medalja je san ogromne većine sportista, posebno u pojedinačnim disciplinama poput moje. Od svih takmičenja, olimpijske igre su daleko najprestižnije. I meni je to bio san. Od kada sam bila mala, otac mi je uvek bio izvor motivacije. Oduvek sam želela biti bolja od njega, imati zlatnu medalju poput njega ili možda osvojiti i dve (smije se). Čim sam imala priliku ići na Olimpijske igre, tetovirala sam olimpijske krugove na ruci. Bila sam srećna, samo kvalifikacije i odlazak u London su bili dovoljni razlozi da budem srećna. Tada sam se usavršavala tokom dve godine priprema pre Londona, imala sam niz dobrih rezultata. Tako da osvajanje tog srebra nije bilo apsolutno iznenađenje, znala sam da sam spremna i očekivala sam dobar rezultat. Ali, videti me na ovom postolju s ovom medaljom oko vrata, osetiti celu zemlju iza sebe, čuti kako svi ti ljudi skandiraju moje ime, to je bilo nešto posebno što želim svim sportistima. Uključujući i mene (nasmeši se), jer svaki puit sam ponovo doživljavala takav trenutak sreće. To je nešto što me ispunjava i motiviše da nastavim dalje, razmišljajući o sledećim Olimpijskim igrama.
Bili ste izuzetno mladi kad se sve to desilo. Jeste li odmah shvatili značaj svojih rezultata ili ste sada, unazad posmatrano, bolje shvatili značenje?
Ivana: U početku, naravno, nisam to uopšte shvatala. Proteklih godina sam tek shvatila koliko je to veliki uspjeh. Vremenom sam postajala sve ponosnija, pogotovo što znam toliko drugih sportista koji već 20 ili 30 godina treniraju za to, a još uvek nemaju medalju sličnu mojoj. Sada mogu reći da sam ponosna na sebe, i znam da sam postigla nešto veliko.
Čak ste nosili srpsku zastavu tokom ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru 2016. To je gotovo najveća moguća čast za sportistu …
Danilo: Kad Ivana govori o svojoj karijeri, mislim da ne razmišlja previše o tome da je bla nosilac zastave. Mislim da još uvek ne shvata da se to zaista dogodilo …
Ivana: Ne, tačno znam da je taj trenutak bio veličanstven: nošenje srpske zastave usred Marakane je nešto nezaboravno.
Danilo: Sa celim svetom oko tebe koji te gleda, ili svi oni na televiziji…
Ivana: … Ti si u centru svake pažnje. U Srbiji se moje ime nalazilo svuda, razgovarali smo o porodici Maksimović, o mom ocu. To me je sve učinilo ponosnom. Iako je moj otac bio olimpijski prvak, nikada nije imao čast biti barjaktar. Moja porodica je uvek imala uspeha ili medalja, ali ovo u Brazilu je bilo kao šlag na torti. Nakon mog londonskog postolja, ovo je druga stvar koja će mi ostati nezaboravna u karijeri. To je san svakog sportiste, vredi se izuzetno potruditi da takve trenutke možemo posle da doživimo.
Kada pogledamo listu, vidimo da je onaj koji vam je prethodio bio izvjesni, ili veliki Novak Đoković …
Ivana: Da, samo velika imena, a kada ste vi medju njima onda…
Danilo: Zato mislim da nije sasvim svesna veličine onoga što je postigla. Kad razgovaramo o tome, kažem joj: “Ali neverovatno je, nosila si srpsku zastavu pred celim svetom!” Malo se nagnula noseći zastavu…
Ivana: (smejući se) Verovatno ću shvatiti veličinu tog čina kada budem starija.
Danilo: Tada ćeš to moći pričati deci ili unucima.
Danilo, da li ste vi bili tog dana na stadionu Marakana?
Danilo: Ne, nisam bio na stadionu ali sam bio u Riju, sa bratom. Gledali smo ceremoniju otvaranja Olimpijade na jednom trgu, na gigantskom ekranu, medju hiljadama ljudi. Iskreno, bio je to sjajan trenutak, vrlo emotivan. Pustio sam svoju malu suzu kad sam je video da je stigla sa zastavom, bio sam tako srećan i ponosan zbog nje.
Ivana: Ja nisam plakala (smeh). Pokušavala sam da se skoncentrišem na taj čudesni trenutak, želela sam da budem potpuno svesna svake sekunde koja je prošla, želela sam sve da zabeležim, zapamtim, želela sam da ne zaboravim neku od sitnica. Pokušala sam da nosim ovu zastavu normalno, a bila je ogromna, i simboilično ali i fizički, a ja sam bila sasvim mala. Pazila sam na svoje držanje tela, na svaki korak jer sam to želela da uradim onako kako sam se osećala, sa puno ponosa i dostojanstveno. Nisam želela da pokleknem na mondoviziji, činilo mi se da sam htela svima da pokažem šta mi je to značilo i koliko sam bila srećna…
Ivana: (smejući se) Da, pre svega da slučajno ne padnem pred celim svetom. Bila sam nervozna, puls mi je bio super visok, srce je htelo da iskoči i to je bio prvi put u životu da sam rekla sebi da moram zaista pokušati da upamtim svaki trenutak kako bi mi se taj svaki sekund zauvek urezao u pamćenje.
Dolazak u JL Burg je promenio moju karijeru
Kakav je vaš stav o karijeri bračnog saputnika?
Danilo: Šta da kažem? Mislim da je najbolji deo karijere za svakog sportistu prvo sudelovanje na olimpijskim igrama, a zatim, ako je moguće, osvajanje medalje. A tek da i ne govorim koliko je to veliki čin nošenje zastave na ceremoniji otvaranja. Ona je već sve uradila. Neću reći da se ostatak njene karijere neće računati, ali ne toliko na kraju, budući da je to već učinila, već je imala taj osećaj da je na vrhu. U mladosti je učinila toliko neverovatnih stvari, ali ako odluči nastaviti, svi ćemo da budemo iza nje da nam donese i tu zlatnu medalju o kojoj svaki sportista sanja. To je ono što mislim o njoj: u porodici imam divan primer kakav bi trebao biti pravi šampion.
Ivana: (smejući se) Hvala Danilo! Da, uvek postoji još nešto više za postići. Sa moje strane, izuzetno sam srećna što odrastam uz čoveka kao što je Danilo. Pratim ga kroz njegova putovanja. Sazreo je, jači je i sva iskustva je pozitivno iskoristio, dobra ili loša iskustva su ga učinila jačim i stabilnijim. Tako sam ponosna na njega i znam da njegovo najbolje tek dolazi. Sledećih pet godina biće njegove!
Oboje ste branili boje Srbije. Kakav je osećaj predstavljati svoju zemlju?
Danilo: Osećaj je izuzetan, pogotovo kod nas u Srbiji. Mi smo narod sa puno nacionalnog ponosa. Za mene je oduvek bilo nešto posebno obući dres Srbije, bilo da su to bili moji prvi koraci kao mladog igrača, ili na Evropskom prvenstvu 2013, a i sada je isti osećaj. Ponos i radost, čast i priznanje…. Nakon toliko dugo izbivanja iz reprezentacije, osetio sam istu tremu, isti ponos, iste osećaje. Kad obučete dres Srbije, znate da to nije meč kao bilo koji drugi. To je nešto posebno i uvek će tako da bude za svakog od nas.
Ivana: To je istina. Za sportistu ne postoji ništa što vas može učiniti ponosnijim od borbe za svoju zemlju.
Možete li pronaći sličnosti između vaša dva sporta? Gadjanje puškom sa 50 metara ili šut za tri poena, oboje zahtevaju preciznost, na primer …
Danilo: (oklevajući) Ideja je ista, ali je i dalje prilično različita. U košarci sve ide tako brzo. Kad igrate, sve se brzo odvija i vi nemate vremena da razmišljate šta vam odgovara, jednostavno morate brzo da se prilagodite onome što se dešava na terenu i da što brže i što uspešnije reagujete. Odluke o šutu moraju da budu brze i precizne, a to znači veoma uspešne.
Ivana: Dok u mom sportu ima malo više vremena.
Danilo: Kod njih je mirnije, statičnije i nema pokreta.
Ivana: Morate se smiriti, ukrotiti svoj adrenalin koji vam zaista može postati neprijatelj. Što ste mirniji to ste jači.
Danilo: Mentalna snaga je izuzetno važna.
Ivana: Morate da kontrolišete svoje emocije i svolje misli usredsrediti na ono što treba da uradite najbolje i najpreciznije. Dok ponekad, kada gledam košarkašku utakmicu, ne mogu da shvatim kako mogu da promaše slobodno bacanje, ako ste sve pre toga učinili savršeno. U mojoj disciplini, u streljaštvu, ako sledite sve korake pripreme, krajnji cilj će da bude uspešan. Košarka je sport pokreta i brzine, pa su male greške normalne. Ali, da, u oba sporta potrebna vam je preciznost, smirenost, vera u sebe, posebno za slobodna bacanja.
Danilo: Ah da, slobodna bacanja su dobar primer! Tamo se mogu naći sličnosti sa onim što Ivana radi.
Danilo, 2019. godine, kada si potpisao jednomesečni ugovor sa JL Burgom, pretpostavljam da si bio dovoljno daleko da zamisliš da će priča između tebe i kluba poprimiti takvu dimenziju.?
Danilo: Tačno. U početku kad sam potpisao to je bilo kratkoročno i, neću lagati, uglavnom sam razmišljao o sebi i svojoj budućnosti. Kad sam stigao nisam poznavao klub, ali je moj agent evoluirao u Francuskoj dok je bio igrač (Gorjan Radonjić, trenirao ga je Savo Vučević u Bondyju 2000/01, a zatim je prošao kroz Dijon, Pariz, Châlons-Reims i Hyères-Toulon, urednikova napomena). On je taj koji je stvarno preuzeo obavezu, posvetio mi dovoljno vremena da me uvede u klub, u francusku košarku i da mi objasni situaciju, da nabroji sve što je ovde bilo dobro. Tako da nisam uopšte sumnjao, bio sam uveren da će to biti dobro mesto za mene. Bio sam odlučan u tome da dam sve od sebe, da igram dobru košarku i sve se to skupa dobro složilo. Sagledao sam sve pozitivne strane i zato sam već drugu sezonu ovde. Srećan sam što sam prošle sezone pomogao JL Burgu da postigne najbolji plasman u svojoj istoriji, što je klub pokazao svoje vrednosti i kao takvog su ga pozvali na evropsku košarkašku scenu. Mi smo plasmanom u Top 16 Evrokupa opravdali sva očekivanja. Niko nije mislio da možemo ići ovako daleko, zaista mi je drago što sam ovde postao deo svega pozitivnog. U ovoj sezoni je sve to nastavljeno na isti način.
Da li se osećate kao da trenutno igrate najbolju košarku u karijeri?
Danilo: Da, očigledno je. Već sam imao nekoliko dobrih sezona, posebno u Rusiji, ali poslednje dve godine bile su najbolje u mojoj karijeri. Osećam se sjajno kad sam na parketu, to je najvažnije. Igram dobro jer uživam u svakoj sekundi koju provedem na terenu. Volim ulogu koju imam u ovom timu, uživam da budem vođa. Nadam se da mogu tako nastaviti. Ali ne želim da mislim na sebe, kolektivni rezultati su izuzetno važni i oduševljen sam što tim dobro radi, i što je naša kompozicija kluba u celini ostvarila očekivanja.
Ostavićemo Burg s puno lepih uspomena
Potpis vašeg ugovora u JL Burg ostaće zapisan i kao prekretnica u vašoj karijeri?
Ivana: Naravno, upravo tako.
Danilo: Da, potpisivanje ugovora u Burgu promenilo mi je karijeru. Nikada pre nisam imao tako važnu ulogu na takvom nivou takmičenja, posebno u Evrokupu. Zaista sam zahvalan Savu (Vučeviću) što mi je dao toliko odgovornost. Imamo odlične odnose, prilično se lako razumemo. Zaista verujem da je ovo bila prekretnica u mojoj dosadašnjoj karijeri.
Vaš eventualni odlazak iz JL Burga idućeg juna već je javna tajna. Želite li se vratiti u Evroligu?
Danilo: Naravno, Evroliga mi je cilj. Želim napraviti korak napred, pronaći još viši nivo takmičenja, ali o tome kasnije. Najpre želim ostati fokusiran na kraj ove sezone. Interes kluba u ovom teškom vremenu je najvažniji. Nakon toga ćemo videti šta će biti dalje.
Naravno, svakodnevica se potpuno transformirala i tako traje već godinu dana, ali da li volite Burg-en-Bresse?
Ivana: Da, sviđa mi se. Već sam mnogo puta bila u Francuskoj, ali nikada duže od dve ili tri nedelje. Ima toliko poznatih takmičara medju strelacima iz Francuske koje sam susretala. Svi su uvek govorili kako je kod njih sve dobro organizovano, a sada sam se i uverila u to. Posebno su odlično organizovani kampovi za treninge. Boravkom ovde sam nekako sve zavolela, ljudi su veoma ljubazni, sve je lepo, hrana mi se dopada. Posebno mi se dopada život u Burgu koji je prilično miran gradić. Velika je to promjena u odnosu na Beograd, ali zaista ga cenim. Postoji jezero, centar grada, ima šta za videti. Filip voli da gleda konje u konjičkom centru, ili sve životinje koje ne možete pronaći u velikom gradu poput Beograda. Burg ćemo napustiti s pozitivnim sećanjima i sa puno lepih uspomena.
Danilo: To isto važi i za mene. Volim grad, iako je daleko manji nego što smo navikli. U blizini su prilično zanimljiva mjesta, veliki grad poput Liona, prelepe Ženeve ili grad Anesi sa svojim izuzetnim jezerom. U Burgu takođe cenim mir, a to nam je u ovom trenutku trebalo, zaista sam mogao da se potpuno skoncentrisem na košarku. Lepotu osećamo svakodnevno, pa čak i sada kada je sve po malo zatvoreno. Filipa sada odvedemo u Park atrakcija u Buvent kako bi tamo mogao trčati i uživati u raznim igraonicama. I tu je još jedna, poslednja ali vrlo važna stvar: svi ljudi koji rade u JL stvarno su korektni i profesionalni, uvek su spremni pomoći u bilo čemu.
Ivana: Lično, slobodno vreme provodim radeći na brendu tašni koji sam kreirala, IVY. Moda je nešto što me oduvek zanimalo, dizajn takođe, a do sada sam dobila mnogo pozitivnih kritika u Srbiji i Evropi. To me motiviše, trenutno mi to nije glavno zanimanje, ali sviđa mi se. Nadam se da ću u budućnosti stvoriti veliki brend i da ću moći otvoriti svoj butik u srcu Pariza (smešeći se dodala je Ivana). Bilo bi to baš dobro.
U JL Burgu postoji velika zajednica ljudi sa Balkana. Je li to nešto što vam takođe pomaže u savkodnevnom boravku ovde?
Ivana: Mnogo, da, to je posebno važno za mene. Postoje i druge supruge igrača s kojima se jako dobro slažem, deca s kojima se Filip može igrati, poput dece Bobana Savovića. Uvek se osećate ugodnije kad možete provesti vreme s ljudima koji dolaze iz istog prostora kao i vi, i koji govore istim jezikom i imaju iste običaje.
Danilo: To što govorimo istim jezikom sa ljudima oko nas nam pomaže mnogo u ovom vremenu.
Ivana: Organizujemo mnogo zajedničkih obroka. Kad god treba nešto proslaviti, ili je neki poseban dan poput Božića, svi se okupimo i to je radost za sve nas.
Danilo: U stvari, sve to je još važnije u ovom vremenu kada je život skučen i zatvoren. I pored toga nama je lepo iznalazimo način da prebrodimo svakodnevne problema sa kojima se svi susreću. Dobro je znati da se možete družiti s drugim ljudima. Posle toga, što se tiče košarke, ne formiramo balkanski klan. U timu imamo jako dobru grupu mladica, provodimo vreme i s Amerikancima, na primer. Ali očito je uvek lakše imati nekoga iz iste zemlje.
Photo: Instagram, Twitter