Refik Muftić, proslavljeni dugogodišnji prvoligaški golman iz 60-ih i 70-ih godina u jugoslovenskoj i austrijskoj ligi, a potom i golmanski trener kad ga je “Švabo” Osim u poznijim godinama vratio u Austriju, držao je kafić tik do haustora u kojem je živio jedan od mojih najboljih jarana u onom mom bezbrižnom “prvom životu” prije rata. Kraj te Muftićeve kafane sam prošao bezbroj puta – često i sa košarkaškom loptom pod miškom, ali u kafić nisam nikad ušao – s ove distance gledajuć’ iz jednog prilično nesuvislog razloga. Kafić je bio rezervisan, barem po mom tadašnjem sudu, za “pitare” – fudbalske fanove, a i igrače, bivše i tadašnje, FK Sarajeva, čiju je mrežu Refik Muftić nekad čuvao. A neko ko nije navijao za sarajevski bordo fudbalski klub u takvom kafiću jednostavno nije imao šta da traži.

Za razliku od fudbala, košarka kao neka poveznica sa Refikom Muftićem, koji je preminuo prošle godine, nije mi pala na pamet sve do prije desetak godina. Tada se u košarkaškom svijetu pojavio prvi od trojice braće Alibegović – Mirza – bek za kojeg se pročulo da je osim toga što je Teomanov sin, i Muftićev unuk. Nakon njega pojavio se i srednji Teov sin – Amar – koji stasom više liči na oca i trenutno igra kod Đorđevića u Bolonji sa Teodosićem, ali i za reprezentaciju BiH. Amara sam nekoliko puta uživo gledao u NCAA dresu Sent Džounsa, a u Kvinsu su ga trenirali prvo Stiv Levin i NBA velikan Kris Malin, ali i drugi član TMC trojke Mič Ričmond kao Malinov pomoćnik. I treći najmlađi sin Tea Alibegovića – Denis, je takođe bivši NCAA košarkaš. 

Dok je izbor mladih Alibegovića da postanu košarkaši bio prirodan obzirom na prošlost oca, kao veliko iznenađenje pojavio se još jedan unuk Refika Muftića, sin njegove druge kćerke Šejle koja je, saznaću naknadno, takođe nekad igrala košarku. Ona je udata za Amerikanca Frenka Garzu, bivšeg košarkaša univerziteta Ajdaho. Prije nego što sam njihovog sina Luku Garzu prvi put gledao mislio sam da je i on vjerovatno neki bek, kao Mirza Alibegović, obzirom da mu deda Refik nije bio neki dvometraš, ali nakon što sam ušao i gledao ga prvi put kako se zagrijava u dvorani Ratgersa, u njegovoj brucoškoj NCAA sezoni, sa iznenađenjem sam konstatovao da je ovaj Refikov unuk u stvari gorostas od 210 cm.

Luka je u međuvremenu zasjenio svu trojicu svojih rođaka, a uskoro bi se i sam Teoman Alibegović mogao naći iza svog nećaka na individualnim košarkaškim ljestvicama uspješnosti iako je on od reprezentativnih zlata iz Austrije ’86 i Bormija ’87, preko igre u Bosni i Oregon Stejtu, stigao da osvoji i Kup Radivoja Koraća u Albi i bio MVP njemačke lige. Ipak, ovo što zadnje dvije sezone radi Luka Garza u NCAA prosto je nevjerovatno, i biće veoma zanimljivo vidjeti kako će mu se košarkaška karijera odvijati nakon koledža.

U stilu Milana Mlađana

Da nisam gledao utakmicu između univerziteta Ajova i Ajova Stejt na TV u petak veče teško da bih povjerovao glavnom naslovu nakon ove utakmice na ESPN-ovoj početnoj web stranici koji je glasio: “34 poena za 17 minuta Luke Garze”. Pomislio bih vjerovatno da je broj minuta u naslovu neki tip-feler, ili da je Garza igrao protiv kakvog koledža iz treće NCAA divizije koji je u rangu kakvih Kiprana ili juniora Olimpije.

Ipak, to je bila sasvim regularna NCAA utakmica Ajove protiv najljućeg lokalnog rivala, bez ikakve štimaljke, a Garza je u tih tek 17 minuta u uvjerljivoj pobjedi svog tima pogodio nevjerovatnih 13 od 14 šuteva iz igre, od čega su njih 6 od 7 bili za tri poena, uz 2 slobodna bacanja. Pored silnog rešetanja protivničkog koša u stilu Milana Mlađana, Garza je stigao i da uhvati tri odbijene lopte, a razlog da je veliki dio utakmice predsjedio na klupi treba tražiti u dva rana faula i vrlo rano odlučenom pobjeniku.

Nije baš da Garzu protivnici sa Ajova Stejta nisu pažljivo čuvali, naprotiv, konstantno je udvajan pod košem, ali vidjevši odbrambenu taktiku protivnika, Luka se počeo pametno izvlačiti napolje, šutirati s distance i puniti koš protivnika u serijama. Nesumnjivo je da su se punili i tefteri NBA skauta poslije ovakve Garzine šuterske predstave. U jednoj od tih serija sa nevjerovatnim 21 uzastopnim poenom za svoj tim, činilo se da Luka jednostavno ne može da promaši kako god uputi loptu prema košu. Ovaj Lukin učinak je postao NCAA rekord u posljednjih 25 godina po broju postignutih poena za manje od 20 minuta provedenih na parketu. U narednoj nedeljnoj matineji Ajove protiv Sjevernog Ilinoisa u novoj laganoj pobjedi svog tima Luka je juče podigao nogu sa pedale za gas i imao je “samo” 23 poena i 8 skokova za 20 minuta u igri. Pored ove dvije partije, krajem novembra protiv slabašnog tima univerziteta Sadern, u kojem je Ajova vodila 58:35 na poluvremenu, Garza je sam postigao 36 poena u prvom poluvremenu – i time u poenima nadmašio čitav protivnički tim! Tu utakmicu završio je sa 41 postignutim poenom kad je u drugom poluvremenu pri ogromnoj prednošću Ajove bio zamijenjem da bi i drugi igrači dobili šansu.

Hokejaške asistencije

Big10 NCAA konferencija u kojoj igra Ajova, uz tradicionalno jake Mičigen Stejt, Ilinoj i Mičigen, trenutno ne zaostaje kvalitetom ili je čak i jača od rivalske Big12 konferencije u kojoj su uvek jaki Kanzas, ove godine solidni Bejlor, ili Oklahoma Stejt sa najvjerovatnijim prvim pikom narednog drafta Kejdom Kaningemom. Big10 ove sezone je vjerovatno jača konferencija i od tradicionalno nacionalno najpraćenije ACC konferencije, u kojoj su Djuk, Kerolajna i aktuelni šampion Virdžinija koja proljetos nije morala braniti titulu osvojenu u aprilu ’19.

Garza toliko dominira već drugu godinu zaredom pa je ne samo daleko najbolji igrač svoje konferencije, nego je na početku ove sezone nakon 6 utakmica koje je odigrao trenutno ubjedljivo najsjajnija košarkaška zvijezda na čitavom NCAA nebu. U ovom trenutku ima prosjek od 30 poena, 9 skokova i 2.5 blokade, za samo 25 minuta po utakmici, uz šut iz igre od preko 65% uspješnosti. Ako bi se tražila loša karika u njegovom statističkom lancu, to bi bio broj asistencija, tek jedna po utakmici. Ovaj statistički podatak treba uzeti sa rezervom jer Garza u Mekefrijevom sistemu pravovremeno vraća lopte saigračima kad god je udvojen na niskom postu, a one se često pretvore u Lukinu oficijelno nezabilježenu “hokejašku asistenciju”. Vudenova i Nejsmitova nagrada za najboljeg koledž košarkaša koje je za prošlu sezonu pokupilo novo krilo Niksa Obi Topin, a Garza glasanjem medija završio kao drugi, ove godine ne bi smjele da mu izmaknu.

Mada je oduvijek bio viši od svojih vršnjaka Luka nije nagovještavao da će postati ovakva NCAA košarkaška zvijer. Odrastajući u Vašingtonu, gdje je njegova majka Šejla radila u bosanskoj ambasadi, otac Frenk mu nije dozvoljavao da šutira sa distance da bi se mladi Luka detaljno skoncentrisao na igru pod košem. Iz očeve stare kolekcije video kaseta Luka je upijao poteze košarkaških velikana kao što su Džabar ili Hakim, i dok bi druga djeca gledala crtane filmove Luka je u podrumu kraj prastarog TV na mini-košu uvježbavao horoge i “Majkan dril” sa očevih kaseta. Uz to je svirao violu u školskom bendu i u tome je važio kao neko ko je stalnom vježbom postao solidan muzičar. Od prilično sporog i poteškog srednjoškolskog košarkaša koji, mada visok već 2 metra u svojoj 15 godini, još uvijek nije mogao zakucati loptu, upornim radom napredovao je iz godine u godinu. Na kraju srednje škole nije dobio ponude tradicionalno najjačih američkih košarkaških univerziteta, pa je otišao u Ajovu kod trenera Mekefrija, u program koji je rezultatski bio prilično dakeko od nekih drugih elitnijih koledž programa.

Operacija tumora

Čak ni nakon Garzine prve sezone nije se moglo naslutiti da će danas postati ovako dominantan koledž košarkaš. A onda između prve i druge sezone na koledžu rutinskim sistematskim pregledom nađen mu je benigni tumor u stomaku veličine odbojkaške lopte, pa ga je ta operacija dosta usporila u drugoj sezoni, da bi u trećoj konačno eksplodirao sa 24 poena i 10 uhvaćenih lopti u prosjeku. Uporan rad i ljeta provedena trenirajući sa svojim rođacima Alibegovićima nisu mu odmogla i krivulja kojom još uvijek košarkaški napreduje je impozantna. Ovakvu NCAA statistiku u Big10 konferenciji u zadnjih nekoliko decenija imao je još samo Glen “Big dog” Robinson, a ja se prosto ne mogu sjetiti NCAA centra sa ovakvim šutem iz daljine i tako borbenog i dominantnog pod košem u napadu. Na pamet mi pada Tajler Hansbro sa Kerolajne koji i nije bio centar, ali on nije šutirao iz daljine. Obzirom da u odbrani Garza nije odveć pokretan ni skočan, barem po NBA uzusima, mada blokira dosta šuteva, baš kao u slučaju Petruševa izostao je prevelik NBA interes za njega ovog ljeta. Nakon što je testirao draft vode Garza je ipak odlučio da odigra i četvrtu koledž sezonu na Ajovi i, kako sada stvari stoje, njegova odluka je bila potpuno ispravna. Hokajsi su trenutno trećeragirani u NCAA, a ovim partijama na početku sezone Garza je potvrdio da je materijal za najbolju ligu svijeta. Naredne subote Ajova se, ako se ne ispriječi COVID, sastaje sa prvorangiranom Gonzagom, još jednom ekipom koja gaji ofanzivni stil igre, i ima da pršti na sve strane.

Današnja nju-ejdž NBA u pravilu potcjenjuje momke koji su proveli četiri godine na koledžu, ali Garzinu požrtvovnost, a i fantastičan dalekometan šut koji je mukotrpno razvio, jednostavno ne mogu ignorisati. Ako, kao što očekujem, Garza naredne sezone završi u NBA ligi, sigurno će po sportskom uspjehu nadmašti, ako već i nije, i svog rahmetli dedu Refika, a i tetka Teomana.

Photo: NCAA