Najnovije pojačanje Partizana Džejms Majkl Mekadu je igrač koji bi, kao stranac sa NBA iskustvom, trebalo da pravi razliku u igri na lou postu i dodatno učvrsti prednju liniju crno-belih. Po mom skromnom mišljenju veliko je pitanje kakvo i koliko će pojačanje on uopšte predstavljati.
Kao još relativno “zelen” igrač pod FIBA pravilima čini mi se da je teško da može da pomogne baš previše. U odbrani skoro sigurno ne može, jer po predanosti u tom dijelu igre nije poznat, mada ima solidne fizičke predispozicije, a iznadprosječan je jedino kao takozvani “rim runner” a i u ofanzivnom skoku. Mada, što se ofanzivnog skoka tiče, Partizan je ove sezone ekipa koja ima jedan od boljih prosjeka u toj statstičkoj kategoriji u Eurokupu, pa tu neka pomoć i nije toliko neophodna. Nadam se da Trinkijeri u njemu vidi nešto što na prvi pogled nije bilo vidljivo meni koji intenzivno godinama pratim ACC konferenciju NCAA, pa sam i Mekadua veoma često gledao tri sezone dok je bio na Kerolajni.
Nadam se da Mekadu ne prima veću lovu od Stefana Jankovića, jer se bojim da bi ovaj svjetloputi Afro-Amerikanac mogao biti dobar tek da popuni rupe u minutaži Mozlija, Tomasa, Nikole Jankovića, Birčevića i Novice. Pogotovo zbog naglog odustajanja od Miletića. Preambiciozno bi bilo da se bilo koji navijač Partizana ponada da se u pola sezone u svoj tabor može dovesti bilo kakva zvijer NBA kvaliteta, a u Mekaduovom slučaju se gotovo sigurno ne radi o prvoklasnom pojačanju.
Mekadu se nažalost ne može staviti u istu klasu sa zdravim Lovernjem, pogotovo odbrambeno, a napadački nije ni u istoj galaksiji sa svojim daljnjim stricem Bobom Mekaduom. On nije “streč četvorka” za FIBA zonske odbrane, trojke čitavu karijeru uopšte ni ne pokušava šutirati, a nema neki precizan šut ni sa poludistance. Sjećam se “napredne” NCAA statistike koja mu je odsjekla krila kod NBA skauta kad je procurilo da šutira mizernih 20% s pozicija izvan reketa. Poene postiže uglavnom iz takozvanih “put-back” pokušaja, a daleko od toga da je i klasični centar koji ima ispolirane kretnje leđima prema košu i kojeg je Partizan tražio da zamjeni baksuza Parahuskog.
Mekadu ni po stasitosti i visini nije dominantniji od Tomasa ili Mozlija, i mada je dobar u tranziciji mislim da je doveden tek da bude neka vrsta osiguranja za povrede visokih igrača. Nije neki previše dobar shot blocker, ni primarni, ni sa slabe strane, a nije ni dominantan u defanzivnom skoku, iako je sad puno teži i mišićaviji nego kad je bio u žiži interesovanja javnosti neke 2010. ili 2011. godine pred početak koledž karijere. Tada je bio jedan od najboljih srednjoškolskih košarkaša Amerike, a ima košarku u genima i kroz roditelje koji su bili NCAA košarkaši, a i kroz slavnog očevog daljnjeg rođaka.
Bio je član U16 i U17 zlatnih generacija USA reprezentacije dvije godine zaredom, sa Bredlijem Bilom i Andreom Dramondom, puno obećavao, pa je umalo postao koledž igrač već i godinu prije svojih vršnjaka. Kad je igrajući protiv “obrve” Dejvisa osvojio MVP nagradu na MekDonalds ’11 srednjoškolskoj reviji, a odmah nakon toga i podijelio MVP sa Dejvisom na Džordan Klasik ’11 utakmici pred Dejvisovim navijačima u prepunom Junajted Centru u Čikagu, najprominentniji koledž košarkaški programi su se prosto otimali da ga dovedu. Odlučio se za slavnu Nort Kerolajnu, manje zbog istorije njegovog strica, jer legendarni Bob Mekadu je jednu sezonu početkom 70-ih odigrao za trenera Dina Smita, a više po vlastitom Džejmsovom priznanju zbog regrutnog poziva Majkla Džordana. Tu je u svojoj brucoškoj sezoni igrao kao rezerva Tajleru Zeleru i Hensonu, koji su u tom trenutku bili puno iskusniji a i bolji igrači od njega, a kad su ova dvojica prošli u prvoj rundi NBA drafta mladi Mekadu je projektovan da postane stub Kerolajne na lou postu. Tog proljeća bi, da se odlučio da bude “one & done” igrač, bio skoro sigurno top 5 pik na NBA draftu.
U sljedeće dvije koledž sezone imao je ključeve u rukama kod Roja Vilijamsa, sva prava u igri i svu minutažu – i potpuno je razočarao. Sjećam se mase izgubljenih lopti za igrača koji nije bek, glupih faulova, odbijanja lopte o sopstvenu nogu pri driblinzima, neuspjelih p’n’r situacija, ispadanja lopti iz ruku u stilu Marka Blaunta kao da nosi rukavice sa jednim prstom, silovanja prodorima u zonu Džima Bejhajma, ali i lijenost i zadovoljavanje “fejd avej” šutevima kad je trebao prodirati ili dodavati otvorenim spoljnim šuterima… generalno, barem tada na koledžu, imao je nizak košarkaški IQ. U te zadnje dvije godine je igrao u petorci sa Markusom Pejdžom i zajedno su bili dva glavna igrača Tar Hilsa, ali timski nisu bili ni blizu da osvoje išta pa nije ni čudo da ni jedan ni drugi nisu upisani zlatnim slovima u prebogate košarkaške anale UNC-a.
Zadnju sezonu na Kerolajni, Mekadu je odigrao skoro ekskluzivno u paru na lou postu sa još jednim budućim NBA pikom prve runde Brajsom Džonsonom, koji je tada postao defanzivni specijalista sa velikom minutažom. Kad se očekivalo da bi te treće godine već 21-godišnji Mekadu mogao postati pravi lider tima bez preopterećenosti odbrambenim zadacima i poboljšati igru, pogotovo ofanzivno, to se nije desilo. Sjećam se opšteg razočarenja navijača Tar Hilsa Mekaduovom igrom na završnom turniru ACC konferencije a i na NCAA turniru te ’14, ispostaviće se u njegovoj posljednjoj sezoni na ovom univerzitetu, kad je potpuno podbacio u svim najvažnijim utakmicama. Isto tako sjećam se da ga je nominalno inferiorni Nigerijac Talib Zana, sa Pitsburga, na ACC turniru tako nadigrao i nadskakao da je jedan moj prijatelj koji je veliki navijač Kerolajne jer je tamo studirao, a s kojim sam gledao tu utakmicu, načisto pošizio zbog očajne igre Mekadua.
Za Kerolajnu su te dvije godine, kad je Mekadu bio igrač od kojeg se najviše očekivalo bile veoma tanke godine, i anomalija koje se u Čepel Hilu nerado sjećaju. Džejms je statistički stagnirao u trećoj godini u poređenju sa drugom i pored posjeda “carte blanche”, i to je bila potvrda da velikog igrača od njega neće biti. Prijavio se na NBA draft godinu pred diplomiranje jer se ponadao, ili ga je njegov agent uvjeravao, da će biti izabran, ako ništa zbog dječačkih slavnih dana, a možda i zbog samog prezimena. A na draftu ’14 kad su Adam Silver u prvoj i Mark Tejtum u drugoj rundi u Bruklinu prozvali masu naših Jugovića, Mekadu uopšte nije prozvan.
Dospio je u ljetni tim Voriorsa ali ne i u NBA roster pa je svoju čitavu prvu profi godinu odigrao u Santa Kruzu u D-ligi za siću. Naredne dvije sezone je ušao u Voriorse kao “salari kep filer” za minimalac ali najčešće kad su utakmice bile odlučene ne provodeći puno vremena u postavama sa ‘spleš braders-ima’. Bio je članom čak dvije šampionske ekipe GSW-a, a kuriozitet je da je u onoj 2015. odigrao čitav jedan minut u finalnoj seriji plej-ofa. Nakon još jedne razočaravajuće sezone sa “two way” ugovorom i većini vremena provedenom u razvojnom timu 76ersa, u poreskom raju Delavera, odlučio se da hljeb počne zarađivati u Evropi. Džim Tener, agent mnogih nekadašnjih koledž igrača iz “riserč trougla” Kerolajne, mu je priskrbio ugovor za u tom trenutku ambiciozni Torino, gdje mu je trener postao Paspaljev i Miličićev stari dušmanin Leri Braun. Ni u Torinu Mekadu nije bio odveć impresivan, i prošlog ljeta je potpisao za Bešiktaš, koji je kad je brod na Bosforu počeo da tone napustio pravovremeno, u isto vrijeme kad i Duško Ivanović. Mekadu, evo, ostaje u istim bojama do kraja ove sezone u klubu koji, za razliku od Bešiktaša, ima ambicije da osvoji titulu u svim takmičenjima u kojima učestvuje.
Kad se oporavi od povrede koju navodno vuče već duže vrijeme, Džejms Mekadu bi u Partizanu svojim prisustvom, ako ništa čak i mašući peškirom, mogao biti od pomoći. Ne kao neki dominantan igrač, nego čisto kao amajlija, kao što je bio u Voriorsima. Pomislio sam na to da se, čim je Mekadu potpisan, desio onakav nestvaran vatromet Partizana u stilu GSW protiv Virtusa, a onda se desio i šut Jaramaza u zadnjoj sekundi protiv zeleno-narandžastog kluba-mutanta iz Ljubljane. A uz taličnog Mekadua plasman u finale Eurokupa bi mogao postati realnost, i samo finale bez titule bi bilo puno poželjnije nego osvajanje kupa Radivoja Koraća, ili titule prvaka ABA lige koja izgleda više ništa osim prestiža ni ne donosi.
A Mekadu je očigledno srećković, ako ništa zbog slavnog prezimena koje bi mu, i da nikad nije ni dotakao loptu u životu, vjerovatno otvaralo mnoga košarkaška vrata. Zvuči nevjerovatno da je prekucao nebrojene Hol of Fejm prethodnike sa slavne Kerolajne, i ni kriv ni dužan u svojoj kratkoj karijeri osvojio više NBA prstenja nego Vins Karter, Antoan Džejmison, Džeri Stekhaus i Rašid Volas – kombinovano.
Photo: Partizan
1 komentar
Sudeći po svemu navedenom, skromnog sam mišljenja da bi na mesto strech četvorke jedino bolje rešenje bilo dovesti Čarlsa Barklija…